U ovom ludom vremenu u kojem živimo, pritisnuti borbom za opstanak, egzistenciju, borbom protiv magle i smoga, protiv nepravde, borbom ponekad protiv samog sebe – nađe se i neki trenutak za vlastite misli. Pa tako ponekad zapalim cigaretu i razmišljam šta je to na šta možemo uticati, a šta to na šta ne možemo.
Jednostavno shvatiš da niko od nas nije mogao birati ko će mu biti roditelji, u kojeg će Boga vjerovati (ili ne), gdje ćemo se roditi, kakva će nam biti boja kože, očiju, kose, koji će nam biti rodni grad i koje ćemo države pasoš imati.
Mog oca, rođenog Trebinjca, željezničkog službenika, posao i sudbina su “vozali” od Trebinja, preko Huma, Srnetice, Vrpolja, do Sarajeva. Tu je upoznao lijepu Bistričanku. Rodila se ljubav, pa brak i dva sina. Vjerovatno kada su se upoznavali moja mati nije odmah mogla znati da je moj otac katolik, jer se zvao Damjan. Ime koje je nekako puno češće kod pravoslavaca.
Nije, takođe, mogla znati da je prije mog oca dvoje djece umrlo od raznih, tada neizlječivih bolesti i da su, prema nekom starom običaju, roditelji mom ocu dali ime koje je češće u drugoj vjeri ne bi li ovaj malac preživio i dočekao starost. Ipak, među njima se rodila ljubav.
Meni su i dalje svi isti
Kada sam davne olimpijske godine nosio avionsku kartu ljubaznom glasu kojeg sam znao samo preko telefona, nisam ni sanjao da će to godinu kasnije biti moja supruga. Bila je mlada, lijepa, pametna, nasmijana, dotjerana, odmjerena… nije mi palo na pamet da je druge vjere. Uostalom, to mi je bilo najmanje važno od svega nabrojanog. Iz sadašnje perspektive život bi mi bio jako težak, mučan i odvratan da je kojim slučajem bila “moje” vjere, a glupa, ružna i šlampava.
Ni prijatelje ne biraš. Sami se slože. Prvo drugovi iz obdaništa, pa iz škole, dvorišta, ulice, gimnazije, sa fakulteta, iz kafane, sa fudbala, košarke, stadiona, posla, putovanja… Sami se slože po zajedničkim interesovanjima i sklonostima. Ni tada nije moguće družiti se samo sa “svojima”, a ne družiti se sa “njihovima”. Jer, riječ je o ljudima, drugovima, bićima koja su nam često bliža od rođenog brata, bićima kojima se povjeravamo, sa kojima se radujemo, pijemo, tugujemo…
I onda nam u neka doba kažu da ne možemo zajedno? Da su oni drugačiji od ovih, a oni treći drugačiji od ove dvojice. A meni su i dalje svi isti.
Ja sam tek sa pedesetak godina života shvatio da imam hrvatsko kraljevsko ime i srbijansko predsjedničko prezime. I da sam rođen i živim u Sarajevu.
Pišem ovo uoči Božića, koji ću provesti sa suprugom, djecom, zetom, unučadima i majkom. Na dan kada obradujem komšije i njihovu djecu slatkim božićnim kolačima, jer i oni obraduju mene i moje bajramskim i slavskim kolačima, na dan kada nekoliko sati provedem odgovarajući na pozive i poruke mojih prijatelja i njihove iskrene čestitke.
Jer, svi su oni moji i ja sam njihov. Jer, moj kum Trgo je moj brat. Moji drugovi iz ranog djetinjstva Senad, Kenan, Adi, Zoran su moji već 45 godina. I moj Čala u Feniksu, i moj Fazla u Kentakiju i moj Nihad u Australiji, Marina u Londonu, Murat u Koloradu, Amra i Indira u Švedskoj, Cica i Huse u Danskoj, Nathalie u Francuskoj…
Božićne čestitke iz duše
Moji su i Nedžis i Zlatan iz Tuzle, i moj Bojan iz Banjaluke, moj Meša iz Bihaća, moj Jugoslav iz Beograda, moji Marko i Dinko iz Splita, moj Ilja iz Valjeva, moji Mehmet i Feti iz Turske, moji Adisa, Amer i Ankica iz Mostara, moji Mustafa, Darko, Amila Atif, Mladen, Nermin, Belma, Maja, Seka, Harisa, Svjetlana, Maida, Nataša, Elma, Miodrag, Senad, Snježana, Samir… i još stotine prijatelja iz Sarajeva. Svi su oni moji. I ja sam njihov.
A oni nas i dalje lože pričom o torovima. O našima i njihovima. O različitostima. Nije ni to dovoljno, pa sad izmišljaju i različite jezike. Kao, ne razumijemo se na ovim postojećim. Da bi nas ponovo i još jače gurnuli u entitete ili kantone sa nekom većinom. I nekom manjinom.
Kako ću ja, bolan, biti manjina u gradu u kojem sam dobio nekoliko stotina božićnih čestitki od prijatelja? Niko od njih nije morao poslati čestitku. Nisam ja nikakav funkcioner ili političar, pa čak ni ljekar, da bi mogli neku korist izvući od mene. Ili bar protivuslugu. Svaka je poslana iz duše, poslana prijatelju. Bez namjere. Bez koristoljublja.
Kako ću ja, bolan, ostaviti svoj grad i otići negdje da budem konstitutivan, kako kažu? Kako ću ja bez svojih drugova? Kome ću odnijeti kolače? Ko će ih donijeti meni? Jesam li manje konstitutivan ako ne mrzim? Ili ako me ne mrze?
Kako će, bolan, meni biti draži i bliži neki fudbaler iz regiona od mog i našeg Edina Džeke? Kako ću, bolan, više voljeti bilo kojeg košarkaša više nego što volim Mirzu? Kako će mi, bolan, bilo koji klub na svijetu biti draži od mog Želje?
Mi ćemo se voljeti sve više
Pa mi padne na pamet da nas ima svega tri i po miliona. Na ovako lijepoj i bogatoj zemlji. Tri i po miliona. Kao nekoliko kvartova Meksiko Sitija, ili predgrađe Njujorka ili Londona. Mogli bismo živjeti kao bubreg u loju. Samo da smo kojim slučajem normalni. Da nismo ovce koje guraju u različite torove.
A opet, nadam se da će jednog dana i naši “vladari” naučiti lekciju. Što nas više tjeraju na razmišljanje o različitosti i na mržnju, mi ćemo se sve više voljeti. Pa i njima za inat.
A zapravo sam siguran da ta mržnja i tjeranje u torove i jesu zarad dobijanja plate za svih 260 ministara i više od 600 raznih parlamentaraca. Zbog sijanja mržnje i straha, oni sasvim lijepo žive – na naš račun. A mi polako, ali sasvim sigurno, suvereno, cjelovito i demokratski, postajemo najsiromašnija evropska zemlja.
P.S.
Zbog njihove idiotske mržnje i rata, moj voljeni brat ni danas nije sa nama. Nije već 23 godine sa nama u vrijeme ovih praznika, jer živi na drugom mjestu. A fali mi. Da me zagrli kao stariji brat, pa makar mi opet palio klempe i čvoke kao nekad.
Fale mi moji drugovi rasuti po svijetu. Fali mi noćas moja raja…
I to je jedan od razloga zbog kojeg ovima što nas zavadiše nikad neću halaliti.
Tekst je objavljen prvi put 2015. godine na portalu Al Jazeera
