Božica Jelušić: A što se mene tiče

Često mi govore da sam "hrabra", jer ne držim stvari pod stolnjakom, tepihom i u talonu. Svi znaju kako je sa mnom i što je, jer drugoga štofa osim vlastita života nemam i ne tražim. Težim živjeti slobodno, izvan okvira, ne marim za malograđansku "svidljivost", niti svoje neuspjehe i mane na drugim područjima želim kompenzirati bljeskom u poeziji.
A što se mene tiče, svi znaju da ja pišem uvijek i oduvijek, u svim okolnostima.
Nikad ne tražim izgovore ni izlike, kao što i ne marim za potvrdu svoje “genijalnosti”, budući da ne pišem zbog vanjske afirmacije, odobravanja, lajkova, udvornosti. Oduševljenje, to da, volim dijeliti poetski zanos i entuzijazam i drago mi je kad netko nađe da je baš njemu moja pjesma ili proza “poklonjena”.
Vjerojatno i jest, bez takvoga oslonca i okosnice ne bismo pisali. Kad recitiram tražim u publici jedne jedine “važne oči”, kad pišem, zamišljam tog idealnog prijatelja i sugovornika, koji obično i bude tu, među prvih tridesetak. S godinama, vidim da ljudi vrednuju vještinu, bravuroznost, dobar zanat.
Traže stihove o koje mogu “zakvačiti” svoju emociju, kao što i ja tražim, kod Goloba., Brela, Preverta, Milosza, a osobito Brodskog, koji me najčešće i najcjelovitije pokriva.
Često mi govore da sam “hrabra”, jer ne držim stvari pod stolnjakom, tepihom i u talonu. Svi znaju kako je sa mnom i što je, jer drugoga štofa osim vlastita života nemam i ne tražim. Težim živjeti slobodno, izvan okvira, ne marim za malograđansku “svidljivost”, niti svoje neuspjehe i mane na drugim područjima želim kompenzirati bljeskom u poeziji.
S 19 godina pisala sam isto kao sa 70, mogu to na primjerima dokazati. Imam golemu strast prema jeziku, svim jezicima, rujem za korijenima, tražim spojeve od kojih stih “zaiskri”, obožavam obrate, kovanice, zgušnjavanja u tkivu jezika do čvrstoće dijamanta. Veselim se tuđim iskoracima, hvalim, slavim i vrednujem, budući da oni stvaraju prostor “realne konkurencije” u kome savršeno dišem. U literaturi ne poznajem osjećaj ljubomore, premda kao dupli Strijelac i u osobnim odnosima mogu lako otpustiti, gdje nisam totalno željena.
Kao Wilde, imam konstantnu strast “civilizirati društvo”, što me prilično košta, pa to radim satirom i ironijom u mediju riječi, ne mareći kome je pravo a kome krivo.
Moj osobni život u dobroj je mjeri otkriven i “rasprodan”, u 70 mojih knjiga, zbog čega posve mirno spavam, po budističkom načelu da je za čovjeka važno “ispravno mišljenje, ispravan govor i ispravno postupanje” što i primjenjujem. Svi koji ulaze u moj život, preuzimaju rizik da jednom postanu literarni likovi, no obećajem im korektan stav i lijepo mišljenje, ili potpunu diskreciju. Ako su me povrijedili, neću o njima pisati, budući da se ne mogu braniti i povrijeđeno je “načelo druge strane”. U načelu sam optimistična i čvrsta, s povjerenjem u Jupitera, čija je crta na mom dlanu kao nožem urezana. V. Parun skrenula mi je na to pozornost prije pola stoljeća.
Vidim da sam preskočila važan kotrig o nagradama i priznanjima.
Nekada vrlo davno, na području srodnom književnosti, veoma spretan i prononsirano uspješan akademičar, neposredni konkurent, rekao mi je: “Čuj, svi znaju da si ti AVION, ali ja imam AERODROM!”. Zaista, pobijedio me, uprizemljio sredstva na svom računu, prilično značajna i to je to. Međutim, danas ga uopće ne spominju, jako se “povukao”, nema ga ni u pismu, dok moj avion još kruži, kerozin pristiže odnekud nebeskom dostavom, sve je u redu, pa čak i ako drugi uđu u te Svete Institucije i dobiju nacionalne mirovine, ili sjede TRENUTNOJ ministrici u krilu i frfljaju joj svoje mistifikacije o genijalnosti . Što ja imam s tim, kako bi to moglo hraniti moju književnost uopće?
Da, ima neki povod iza scene, zbog čega ovo pišem. Svjedočim da se negdje netko, meni neravnodušan, muči oko književnosti i to mi je zapravo žao. Što se mene tiče, meni je uvijek pomagala, bivajući “uže spasa ” i sredstvo samospoznaje. Ali to je stvar stava, uvjerenja i karmičke odredbe.
Nakon dugih analiza, znam što je s osobom s kojom polemiziram. Mislim da osim promjene stava, neće biti lijeka ni rješenja. Osoba misli da je za njene subjektivne nevolje i teške frustracije kriva književnost, dok su za njenu književnost i nedostatne domete krive dotične nevolje i frustracije. U tom začaranom krugu može se samo izgubiti i strmoglaviti u beznađe.
Nema te ruke koja može pad spriječiti. Osviještenje, rad, volja, odanost svom putu i povjerenje u visoku “nevidljivu zvijezdu” jedino su rješenje te enigme. Što se mene tiče, nemam drugoga savjeta, niti volje za raspravom, dok se taj čvor je (od)riješi.
Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Božica Jelušić

Božica Jelušić

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Nemaju stila, nemaju vokabular, ne služe se ispravno vlastitim jezikom (hrvatskim), na snalaze se u sintaksi, ne znaju što je prosto proširena rečenica, loši su...
Virus koji je preživio više od pola stoljeća, ponovo se uvlači u naše živote. Odvratni, netalentirani manipulator, "pjeva" o ubojicama i slugama, slavi poraze, pali...
„Čitanje je najčvršći temelj obrazovanja, bez njega nema sustavnoga mišljenja, svjetonazora, dobre pismenosti, estetike i ćudoredne određenosti prema svijetu. Stoga me fenomen nenačitanosti u svim...
U konformizmu umjetnost debelo gubi, pobuna je njeno pogonsko gorivo, hereza prirodno stanje, eksperiment način opstanka. Mene više plaši "rat za očuvanje starih vrijednosti" nego...