Pripremajući prateće materijale za knjigu na makedonskom i dvije na hrvatskom jeziku, koje će mi obilježiti ovu godinu, konstatiram nekoliko činjenica bitnih u bacanju „drugačijeg svjetla“ na literarnu karijeru. Naravno, pod uvjetom da ona uopće postoji i da nije plod neke naše fikcije, na kojoj smo „visjeli“ pola stoljeća.
Dakle, faktografski: Imam 70 samostalnih naslova u svim literarnim žanrovima, pri čemu je poezija (na standardu i dijalektu) dominantna. Zastupljena sam u 54 antologije (pregleda, zbornika, florilegija etc.) na hrvatskom te na engleskom, njemačkom, francuskom, ruskom, bugarskom i makedonskom jeziku. U časopisima postoje još pjesme na rumunjskom i talijanskom.
Broj kritika, recenzija i prikaza dosiže troznamenkastu brojku, premda ostajem pri uvjerenju da sam pisala više ja o stvaralaštvu svojih kolega i „ispisnika“ nego oni o mojemu, što ostavljam u neutralnom kodu: neka tako i bude, dugove ne brojim, zasluge ne gomilam.
Najbitniji dio moje književne prakse su susreti i prožimanja. Nastupala sam s nobelovcima i herderovcima, upoznala Guillevica, Albertija, Stanescua, Sorescua, Marka Stranda, Ritu Dove i Margaret Atwood „uživo“, slušala Teda Hughesa, promašila Brodskog, Tourniera i Saroyana, otpratila na „drugu stranu oblaka“ 15-ak sjajnih, meni bliskih literarnih istovrsnika i uzora, imala jednoga ali vrijednoga mentora (prekratko) koji me privukao prevođenju, bila izigrana u jednoj generacijskoj sprezi dugoj 50 godina i nagrađena u radu s amaterskim korpusom literarnih stvaratelja u trajanju od 12 godina.
Ponekad mi se činilo da me bavljenje književnošću baca u očaj zbog nedostatka hijerarhije, pravde, obazrivosti te zbog naglašenog arivizma i „ukopavanja“ u klanove i interesne krugove, pri čemu ljudi s obodnice, daleko od centra, plaćaju ceh i bivaju obeshrabrivani na sto načina, da od literarnog posla naprosto odustanu.
S druge strane, potpuni nedostatka strukovne/esnafske tehničke podrške (pokušajte prikupiti relevantnu dokumentaciju o svom radu ako niste na vrijeme sve sami ažurirali!) ostavlja čovjeka u uvjerenju da apsolutno nikome nije važno to što radite budući da teorija „doći će jednoga dana neki mladić“ (Ivančan) uopće ne funkcionira u praksi. Da, on će doći, s džepovima punim VLASTITIH škrabotina i projekata ili glave pune nabiflane teorije i terminologije kojom će posve umrtviti tkivo vašega teksta, isisati mu sav duh i rugat će se pritom vašoj „arhaičnosti“, koja se ne uklapa u njegove pojmove o „modernoj književnosti“.
Niste li izgradili dobar bedem i čvrst stav/karakter, taj „termit terminologije“ potkopat će vam svu radost pisanja ma koliko dugo trajala vaša literarna povijest i nazočnost na sceni.
Uglavnom, budući da je „vrijeme moj knjigovođa“ dosta pedantan i precizan, mogu baciti jedan objektivan pogled na tu priču, podvući neku privremenu crtu i reći da sam zadovoljna. Ovisim samo o svojoj rečenici, samo o zanatu i volji da „ja vučem crtu, ona mene vuče“. Gledam slučajnu fotku i mislim: A bolje bi ti bilo da si malo više sjedila kraj juke boxa, srkala pelinkovac i zavrnula koji duhan, na račun stotinjak pjesama manje. No to su uzaludna premišljanja kad 70. prevališ. Ne valja naknadna pamet, kao ni prenaglo ubrzanje, na bilo kojoj dionici puta.
Pitanja MJERE i VJERE nameću se kao ključna u svemu, pa tako i u umjetničkom poslu. Držim da sam kao marljiva obrtnička kćer, s dobrom energijom, u tome prilično uspjela. I da, još trajem u onome što najviše volim i najbolje znam: u ispisivanju svoga života, širenju spoznajnih krugova, traženju mjesta u svijetu. Poželjet ću sama sebi sreću. Ipak je to najpouzdanija adresa, po mom iskustvu.
- ožujka 2025.
