“Vi ste glupi kao pruska ilovača , koja je ispunila genijalnu lubanju Immanuela Kanta”. Prisjećam se nasumce ovoga citata iz Marinkovićeva KIKLOPA, dok klizim okom po tekstu stanovitog Šipića, kažu mi ministra, u vladi Plenkovića, koja se proslavila “genijalnim kadriranjem” podobnih i agramotnih ličnosti, iz društvenih grupa koje nekada teško da bi došle i do porte u državnim institucijama.
Taj čovjek nije mi uopće važan, a količina njegove pameti, obrazovanja, društene adaptibilnosti i opće kulture, ne vrijedi petnaest minuta moga odmora ili kreativnog vremena. Oglašavam se samo po inerciji, jer me je količina te nadiruće, maliciozne, podkapacitirane gluposti ovjenčane “visokim položajem” oduvijek iritirala. Kažu da je Hitler za vrijeme rata Churchila konstantno častio epitetom “debela svinja”, dok gospodin W. nikada nije propustio nazvati njega “gospodinom Hitlerom”, hladan kao whiskey on the rocks i dosljedno sarkastičan. Ali on je bio među najpametnijim ljudima svoga doba, razvio je sjajan stil, jezik je imao u zapučku svoga smokinga, igrao je na visoku kartu dokazive superiornosti.
Osim toga, znao je da polemika vrijedi samo ako se vodi među sličnim kapacitetima, dok se izvan formata igramo samo kad nam je dosadno, da kondicioniramo duh. Šipić i njegov soj ljudi su koji zaslužuju “ignore”, jer su školski primjer ignoranata.
Nemaju stila, nemaju vokabular, ne služe se ispravno vlastitim jezikom (hrvatskim), na snalaze se u sintaksi, ne znaju što je prosto proširena rečenica, loši su u slaganju vremena, povijesne paralele su im nakaradne, skarednosti s ulice tako loše uporabljene, da izazivaju uzdignute obrve i čuđenje. Dakle, nešto o “kanti govana”, nekakvo likovanje nad poniženjem etabliranog novinara, huškanje na slične “smione akcije” i bildanje ega u društvu sličnih govnovalja, koji sve što je načitano, pismeno, literarno darovito, doživljavaju kao osobnu uvredu, od kolijevke pa do groba.
Immanuel Kant napisao je “Kritiku čistog uma”, nad kojom pruska ilovača nema nikakve ingerencije. Sve to što je masno, masovno, muzgavo, neartikulirano, beznadno neusavršivo i neuporabljivo, jer će takvo zauvijek ostati, treba lopatom izbaciti iz kultiviranog okružja. Nikako ne bih željela živjeti u svijetu toga ministarskog isprdka, “čovjeka bez svojstava”, u blizini gdje takvi egzemplari dišu, galame, diktiraju izjave za javnost, potpisuju papire, prijete pjesnicima, iskaljuju se na podređenima i misle da će njihovo trajati vječno. Zapravo, smiruje me pomisao na njihovu buduću anonimnost, nakon što se poderu kao tepih pred vratima vlasti i odu u “nezaslužene mirovine”. Što je, dakle, kanta za jednoga Kanta? Jer mi ćemo do tada u miru kontemplirati nad Ujevićem, s porcijom svježih hrvatskih rečenica u večernji sat: ” Ja sam u sebi jedno vrenje, u odnosu sa drugima jedno trenje, u odnosu sa zemljom jedan rđav cvijet, u odnosu sa suncem jedan prašak, u odnosu sa nebom jedan dašak, a prema Vasioni nitko i ništa. Kada bi moj cvijet zamirisao! Kada bi, zgažen, dahnuo mirluhom dubova i strasnih trava, ikada bi, zapaljen, bio kao zrno opojna tamjana u svom slavnom umiranju!”. Pozdravljam vas, misleća moja družbo, do neke nove dionice.
