Dugim putem uz more, od Rijeke do Splita, čitam TOURNIEROV “EKSTIMNI DNEVNIK”, upecan na ovogodišnjem Interliberu. Tražila sam ga otkako sam na internetu pročitala i rukom prepisala neke ulomke, pa odmah moram reći da je ovaj oknjiženi prijevod za nekoliko nijansi slabiji, što me navodi na pomisao da ću na kraju tekst morati čitati u originalu. Međutim, mislim da je Tourniera relativno teško prevoditi. Čak i uz izvrsno znanje francuskoga, valja pogoditi onaj “uvrnuti” duh Strijelca, osjećaj za paradoks, autoironiju, potkožni humor i neki osebujan “konveksni kut” iz kojega autor promatra stvarnost i ljude. Rijetko je tko u proteklom stoljeću dosegao taj stupanj nezavisnosti od javnoga mijenja, distancu koja je “duša lijepoga” (Weil) i to uživanje u neposrednoj spoznaji smisla okolnog svijeta, kao što je to njemu uspjelo. Svemir glave pod pletenom kapicom funkcionirao je prilično autohtono, nije ga lako uspoređivati. Stoga treba biti oprezan, da nam u pretakanju riječi ne pobjegnu nijanse i polutonovi, koje njegov um emanira u naš prekrcani Bibliopolis.
U miru svoga župnoga dvora u francuskoj pokrajini, s vremešnom majkom kao britkim sugovornikom i kritičarom, odan svojim navikama, ekscentričan ali radoznao i pristupačan začudno šarolikoj družbi , piše svoja najbolja djela. Tournier živi ležerno, punokrvno, inatljivo spram konvencija i maksimalno posvećeno, kad je pisanje u fokusu. Sve mora iskusiti, istražiti, kožom osjetiti i čulima preraditi, da bi o tome dao svoj sud, izvukao premisu, razglobio skriveno značenje. Ležernost kojom nam otkriva svoju intimu, podjednako je intrigantna i sablažnjiva: ” Vodim na ručak u Pariz djecu svojega brata Gerarda koji žive u Bostonu. Na rastanku im kažem: “Znate, djeco moja, da su svi Tournierovi malo ćaknuti. Vi pripadate Tournierovima, dakle, i vi ste ludi. Što se mene tiče, ja se u cijeloj obitelji ponašam najrazboritije, ali to je zato što ja svoje ludilo izbacujem u svojim knjigama”.
Neću upasti u zamku citiranja, budući da nema stranice, gdje ne postoji mamac za čitatelja-ribicu, koji naprosto moraš progutati. Podijeljeni po mjesecima, ti dijarijski zapisi čine kontrolirane nakupine “svega i svačega”, od dnevnih događaja, ulomaka razgovora, nacrta za buduće priče, ironičnih komentara o piščevim javnim nastupima, krasnih opaski o vrtu i vrtlarenju, putnih bilješki, meteoroloških zapažanja, o kući i njenim posjetiteljima, i svemu što “obični svijet” smatra preobičnim da bi se o tome pisalo. No, ima i ulomaka o “magiji čitanja”, ocjena suvremenika i nacionalnih korifeja te njihovih kulturoloških doprinosa, dirljivih oproštaja s prijateljima, te na kraju, savršenih, jezgrovitih razmatranja o starosti i smrti, u čemu Tourniera smatram pravim duhovnim učiteljem, superiornim većini istočnjačkih konfabulacija. Čovjeku bi lakše bilo sklopiti oči uz ovu peckavu, vedru i mudru knjigu, nego li uz deset priručnika o samopomoći i tri brevijara, pripravljenih za “hitne slučajeve” nagloga preminuća.
Ne znam točno, je li Michael Tournier, o kome sam višekratno pisala, bio “sav vražji” ili “sav blažen”, no kad slušam isprazne, neinteligentne i nenačitane razgovore u lokalima, na ulici, u javnim ustanovama i u medijima, poželim podijeliti “domaće zadaće”: po jednu temu iz njegova Dnevnika, o kojoj bi se toga dana izražavalo vlastito mišljenje i davali komentari, na temelju vlastita iskustva. Dakako, moglo bi se izlučiti i ponešto korisnih lekcija tvorcima “stvarnosne poezije”, koji o blistavoj i izbrušenoj rečenici / stihu nemaju pojma, nabadajući riječi kao ćorava kokoš zrnje. Bilo bi dobro da se jedni i drugi poškrope Tournierovom “vodicom literarnoga prosvjetljenja”. Moj dnevni život tada bi postao neusporedivo življi i zanimljiviji. No, kako je ideja prilično utopistička, preostaje mi EKSTIMNI DNEVNIK čitati ponovo, s predivnim naputkom, koji ovaj tekst od prve do posljednje stranice potvrđuje. “Nadahnut pisac je onaj kojega vlastiti tekst nadilazi”.
S dubokim naklonom, gospodine Tournier! Skidam svoje šešire pred Vašom kapicom!
Flora Green
