„Čitanje je najčvršći temelj obrazovanja, bez njega nema sustavnoga mišljenja, svjetonazora, dobre pismenosti, estetike i ćudoredne određenosti prema svijetu. Stoga me fenomen nenačitanosti u svim društvenim slojevima danas brine i sablažnjava. I nije to danajski dar informatičke ere, već nešto dublje i poraznije za cijelu naciju…“ poručuje nam Božica Jelušić, istaknuta hrvatska književnica, prevoditeljica, ekologinja i svestrana umjetnica. Rođena je 1951. godine, studirala hrvatski i engleski jezik. Do sada je objavila četrdesetak knjiga, dobitnica je bezbroj nagrada, zastupljena u mnogim antologijama, prevođena na više europskih jezika…Iako u mirovini, neumorna je u svom stvaralačkom radu, projektima širenja kulture u širem smislu, ekologiji, obrazovanju, liberalizmu, multikulturalnosti…. Ukratko, njen stvaralački doprinos danas predstavlja antologijska mjesta i vrijednosti suvreme hrvatske književnosti. U razgovoru za tacno.net govori o poeziji, književnim susretima, nagradama, književnoj sceni danas…
Razgovarala Štefica Galić
Od Vašeg gostovanja u Ljubuškom i Mostaru, gdje ste nas fascinirali recitirajući svoju poeziju, te govoreći o književnosti općenito, svojim velikim nadahnućem približili ste nam tih dana ono najljepše što poezija može značiti u ovom čudnom vremenu. Želim Vam zahvaliti na tome. Posjetili ste naše škole: osnovnu i gimnaziju u Ljubuškom zajedno s Berkom Nezić, gdje ste mladim osnovcima i gimnazijalcima govorili o poeziji. To je bilo nevjerovatno iskustvo za njih. Djeca su danima o tome pričali. Kako ste Vi doživjeli tu posjetu? Mislite li da mladima treba više takvih susreta kako bi i sami poželjeli pisati ili samo slušati stihove?
BJ:Ništa ne može nadoknaditi živu riječ niti ozračje susreta. To su energije koje se prožimaju, neka vrsta svečanosti, kad duhovni sadržaji prelaze u trajno „vlasništvo“ otvorenih mladih duša. Osjećam se počašćeno što sam pozorno poslušana, shvaćena i prihvaćena. U nas ne postoji književna slava ni književna karijera, premalo je pismenih i k tome građansku klasu stalno destruiraju i uništavaju, no ima nade u svrsishodnost pisanja, kad se otvore vrata i stvore mostovi poput ovih. Da, mislim da bi škole trebale pod normalno u okviru nastave jezika omogućiti da vide žive pisce, da ih se ohrabri na kreativnost, i još više, da steknu poštovanje prema intelektualnom radu i naporu samoizgradnje vlastite osobe.
“Djeca su kao žirevi”, jednom ste rekli, “svaki od njih može izrasti u gorostasan hrast i zbog toga ih moramo voljeti, poštovati, diviti im se od prvog dana kad uđu u naš svijet.” Priče sakupljene u Vašim knjigama za djecu, prilog su “duhovne hrane” za buduće graditelje i čuvare jedinog i najljepšeg svijeta koji poznajemo. Djeca su to najbolje osjetila.
BJ: Pozitivan, afirmativan stav, povjerenje i svojevrsni mali „krediti“ za dijete koje tek pronalazi svoj put, najbolje su pedagoško načelo, koje sam uspjela razlučiti u praksi. Mnoga djeca koju su mi označili kao „problematičnu“ i „neprilagodljivu“, pokazala su se kvalitetnim osobama, tražeći savjet, shvaćajući što vrijedi „molim“ i „oprosti“,nadmašujući sami sebe u strpljivosti i disciplini, koja nije bila prisilna ni pod prijetnjom sankcija. Vjerujem u razgovor, u moć pohvale, u poučljivost preko primjera. Jednostavno i „hranjivo“ štivo prvi je korak da zavole čitanje, a zatim je sve u njihovoj ruci, jer knjige su, uistinu, mnoge živote i sudbine promijenile!
Od mladosti pišete poeziju i prozu. Objavili ste trideset pet knjiga, ako ne i više. Koji pjesnici su odredili vaš sjajni pjesnički put, tko je najviše utjecao na Vas?
BJ: O, imala sam mnoge uzore, od Jesenjina i Prešerna u djetinjoj dobi, do Emily Dickinson, Ahmatove, Cvetajeve, S. Plath, Yeatsa, Milosza itd. u mladenačkim i zrelim godinama. Mislim da sam sklona „vježbama iz divljenja“ kako veli Cioran, pa se moji duhovni srodnici množe kroz čitanje, prevođenje, kroz širenje spoznajnih i poetičkih krugova. Volim bravuroznost, majstoriju, vezani stih ponajprije, ali i slobodan, kad je jezik nabijen elektricitetom, gust, metaforičan….Mislim da i u prozi, onoj vrhunskoj, postoji ta pregnantnost pjesničkog jezika, pa cijenim također Hamvasa i Milosza, kao majstore stila.
Otkako ste u mirovini, u svojem dvorcu Barnagor u đurđevačkom prigradskom naselju Čepelovac, toj jedinstvenoj građevini iz 1862. godine, sigurno nalazite dodatni poticaj za stvaranje. Do sada ste u sklopu projekta “Jedan slikar-jedan dan” u restauriranom dvorcu odnosno ladanjskom stambenom objektu Vaše obitelji, ugostili mnoge slikare, kipare, književnike, muzičare…Da li ste to imali na umu kada ste odlučili kupiti i restaurirati dvorac ili ste željeli sami, u miru i tišini, pisati u njemu?
BJ. Ne, nisam znala što će biti s tim zdanjem, koje je moj otac zvao „kopnenim Titanikom“. Prodali smo dvije kuće u dva grada i to kupili…zbog biblioteke, kamina, drveća, livada, mira, neke bajkovite atmosfere u svemu tome…Bio je vrlo ruševan, da, i k tome, došao je rat, ništa se nije gradilo, u zraku je bila atmosfera grabeža na tuđe…A netko tko je liberal, ateist, oporbenjak, uvijek je na meti, naravno…Gotovo 20 godina trajala je obnova, izgradnja ateliera, rekonstrukcija okoliša. Sada je to lijepo, udobno mjesto, ima izvorsku vodu, zemlju na okućnici, oko 500 kvadrata upotrebljivog stambenog prostora. Dolaze nam grupe, školska djeca, umjetnici. No, to nije muzej, prilagodili smo staro i novo za boravak, za ladanjski život, za vrtlarenje i još koješta drugo. Spasili smo dvor, da ne postane kockarnica ili bordel, što bi naši skorojevići, nouveau riches, svakako željeli. Jedna mala građanska pobjeda, bez pomoći države i sponzora, nad duhom vremena i vladajućom filozofijom „zgrabi i drpi, sklepaj i skrpi, pojas veži, preko grane bježi…“
Bavili ste se pedagoškim radom, pisanjem, novinarstvom, kulturnom animacijom, galerijskom djelatnošću, fotografijom, prevodilaštvom, ekologijom a najveći dio vremena posvećujete prirodi, obitelji i unuku Leu Filipu. Predsjednica ste ‘Podravski zvon’, Društva za čuvanje i promicanje kulturnog identiteta Podravine. Neumorni ste.. Odakle crpite toliko enrgije? Što Vas pokreće u svim tim silnim aktivnostima? U čemu najviše uživate?
BJ: Paradoksalno, uživam u vrtlarenju, u razgovoru s biljkama…Ne obožavam baš nastupe, gužvu, metež, žamor, kič, isprazno lupetanje u javnoj sferi. Mislim da svi dugujemo svom zavičaju i podrijeklu, pa nastojim u tom prostoru ostaviti trag. Kombiniram aktivnosti i vežem područja. Ponešto prepuštam kćeri Ivani, kao vođenje ateliera ili posjetitelje u Dvoru. Ekološki dio suzili smo na obrazovanje za okoliš, za aktivno vođenje kampanja treba više suradničke volje i vremena. Naravno, pisanje je prioritet, kao i prevođenje. Ali kao uvjereni meliorist, nastojim djelovati gdje god mislim da treba stvari poboljšati u interesu zajednice.
Kao nositeljica Fulbrightove stipendije boravili ste u SAD- u, na University of Washington, Seattle. Poslije ste objavili knjigu putopisa Okrhak kontinenta 1989. godine. Govorite engleski, njemački,…Rekli ste, bez obzira na suvremenu tehniku, kompjutore itd., Vi uvijek nosite svoju bilježnicu i zapisujete. Da li su i putovanja inspiracija za Vaše stvaralaštvo?
BJ. Dodir ruke i olovke za mene je svetinja. Trag linije, crtež, bilješka na margini, o mnogo čemu svjedoče, što se odnosi na život autora. Ne odustajem od svojih „alata“, jer se uz svu tehnologiju i tehniku i danas govori da autor „živi na peru“ i da „bez alata nema zanata“. U tom sam smislu tradicionalist, premda se po nuždi služim računalom, gdje imam pohranjeno i nekoliko tisuća fotografija, svojih i tuđih. Teke i pisaljke nosim i na putovanja, premda mi je moja uviđavna prijateljica poklonila računalo-notebook, da me spasi tereta. Volim putovati, ne žaleći napora. Naime, dok sam zavičajno čvrsto ukorijenjena i godi mi sigurno mjesto povratka, ne osjećam baš neku čvrstu „nacionalnu stegu“, pa lako ulazim u kulture, običaje, jezike i navade ljudi koje srećem na putovanjima i mnogo od njih učim…Imamo više duša, rekla bih, pa takvi susreti osvježe neko „karmičko sjećanje“. Mogu sebe zamisliti među Indijancima, Tibetancima i Eskimima, među Bosancima, Nizozemcima, Rumunjima. Kod svih nađoh stvari vrijedne potpune posvećenosti, i kad „prirastate“ uz neku kulturu, primate i njeno cjelokupno naslijeđe, što je meni uzbudljivo iskustvo. Putujem bez predrasuda, pa mi je svuda ugodno, a kad bi me pitali tko sam, možda bi rekla AUSTROGUSAR S PANONSKOG MORA, to bi baš bilo dobro….i vrlo blizu istine!
.jpg)
Božica Jelušić
Dobili ste niz nagrada za svoj književni opus i aktivnosti općenito. Ipak čini mi se da ste skoro ostali razočarani odlukom županijskih vlasti koji nisu prepoznali vrijednost Vašeg stvaralaštva.Možete li reći zašto ste se osjećali povrijeđeno?
BJ. Naravno, uvrijeđena sam kao građanin, ne specifično kao stvarateljica, jer moj opus nije upitan, verificiran je od pismenijih ljudi, nego što su bili moji oponenti kod glasovanja. Ali da ta politička manipulacija prođe mlako i bez otpora, to je sramotno. Josip Friščić, jedna bezlična persona bez osobnih dometa bilo koje vrste, ali stjecajem okolnosti po moći treći čovjek u državi, stavlja se kao protukandidat trojici ljudi iz županije, u sastavu: književnica, publicist i penzionirani pedagog, i pobjeđuje s listom predlagača, koje je osobno progurao na dužnosti, od ravnateljice bolnice, na dalje… U vrijeme kad aktivno obnaša državnu funkciju, „konkurira“ tobože u županiji i „velikodušno“ poklanja nagradu, koju ničim nije zaslužio! Čovjek je omiljen po sili zakona i to mu pritom imponira, kaže da je „ponosan na svoje predlagače“!. To je teatar apsurda, kakvom je ta nestrukturirana i kunktatorsko-merkantilna stranka inače sklona (HSS), oni su sprdnja na političkoj sceni, ne treba na njih trošiti riječi.
Toliko su pometnje napravili u politici, da me ne bi čudio njihov totalni krah, čim ljudi jasnije progledaju i malo se prisebe i opismene.
Što općenito mislite o dodjeljivanju nagrada danas? Imaju li one istinsku vrijednost ili su postale samo produkt raznih interesa?
BJ. Nažalost, manipulacija je sveprisutna, a briga za goli opstanak drži ljude podalje od javne scene, i sve završava na nekoliko „pasjih bombica“ po medijima, do novoga skandala…Žalosno.
Možete li komentirati umjetnost svojevremeno, u bivšoj Jugoslaviji i danas? Da li će se ulaskom u EU promijeniti nešto na tom planu?
BJ. Stvarno, ne znam… Umjetnost uveliko ovisi od recepcije, recepcija od govornog područja i brzog protoka informacija. Znam da sam imala rubriku u sarajevskom „Odjeku“, da su mi „Književna reč“ i „Polja“ bili domaći teren, da sam išla u Makedoniju svake druge ili treće godine i nastupala s herderovcima i nobelovcima, a da se sada knjige tiskaju u 300 i 500 primjeraka, i poslije rasprodaju po 5 eura. Isto tako, jasno je da se prljavci iz politike, mutikaše i smutljivci guraju iza umjetnika, pošalju ih u „prve redove“ da izgrade nekakve mostove, odnose, veze, a onda se samo ubace i nešto tamo kurblaju i brbljaju na „diplomatskoj razini“. Moji prijatelji su samo moji, i ne bih da ih poklanjam nekom ministru ili administrativnom strašilu iz nekog kabineta. Na tu vrstu usluga nikako nisam spremna, ni sada ni ubuduće, kad eventualno „nastupi demokracija“ po mjerilima EU.
Svjedoci smo snažne dehumanizacije društva, znanosti, filozofske misli. Negiranje čovjeka. Da li i književnosti? O čemu će sutra pjesnici pisati ako se svi pretvorimo u strojeve? Hoće li elektronika i sanjati za nas?
BJ. Ne , duša je vrlo starinski instrument, i takvom će i ostati. Čitatelji su zasebna vrsta ljudskih bića, kao i oni koji slušaju glazbu, gledaju filmove i slikaju vodenim bojama čim uhvate malo slobodnog vremena. Sve tehnologije padaju pred ljepotom sunčeva zalaska ili prolistalim stablom. Strojevi su krajnje ograničeni, ništa ne učine bez čovjeka, moraš u njih nešto suvislo unijeti, da to poslože, ili još češće, unerede, sažvaču i izgube… Možda ćemo postati sekta, ali bit ćemo vjerni svojoj religiji ljepote i istine. Budizam se prije Ašoke održao na „šaptačkoj tradiciji“ po cijelom Tibetu, pa možemo i mi u jedno uho šaptati ono što znamo stvoriti i uobličiti, s nadom da će za koje stoljeće to netko negdje pribilježiti…
Heidegger je poeziju odredio kao vrhunac mišljenja. On kaže da pjesnici vide ono što drugi ne vide. Gdje je danas mjesto poezije u društvu?
BJ. Već je rečeno: poezija čuva skorup jezika, najbolje riječi, vrhunac invencije, ona sabire totalno iskustvo zajednice, očitovano simbolima, arhetipovima, poslovicama, mudrostima.
Uvjerljiv stih se pamti kao domet, novostvorena istina. Rituali su također vezani uz poetski govor, mantru, metaforu, nešto što elevira i osnažuje duh. Na dnevnom planu, poezija je grudobran protiv grubosti, prostote, loše sintakse, mučenja jezika, a čemu su, kako vidimo, skloni mnogi javni govornici, koji nikad nisu zavirili u Kvintilijana, kamoli prihvatili neki od njegovih savjeta…Naime, da su ih malo više tjerali učiti „pjesmice naizust“, ne bi tako nakaradno zborili u javnim prigodama!
Jedna zbirka pjesama Arsena Dedića nosi naziv Pjesnikov bratić. Zašto su danas društvu važniji trivijalni pjesnici nego istinski umjetnici riječi. Zašto više volimo pjesnikovog bratića od samog pjesnika?
BJ. Hahaha, Arsen to dobro objašnjava u knjizi koju sam mu nedavno recenzirala…. Ljudi su bliže pjesnikovom bratiću po sposobnostima, veća je mogućnost da ga stignu i prestignu, nego onog tamo „ludog poetu“ koji živi svoju meštriju i svoju sudbinu kroz poeziju. Pjesnik sam kroji pravila, ali i ispašta muke neshvaćenosti i izopćenosti po svom izboru. Što je rekla Vesna Parun: „Da je sloboda laka, bilo bi više slobodnih“. Talent je teška i odgovorna stvar, trivijalnost je laka, pa su joj svi tako skloni i odani, od sponzoruša do doktora znanosti, koji tobože „pišu knjige“, da si sačuvaju ime!
Da li hrvatsku kulturu danas kontrolira odnosno određuje skupina pisaca koji se nalaze u podjeljenim društvima književnika, starom i novom i da li ste i Vi član jednog? Zašto se sve ispolitiziralo?
BJ. Ja sam članica Društva hrvatskih književnika od 1974., bila sam jedna od najmlađih u njegovoj povijesti. Također sam radila u pet ili nešto više uprava, te u komisijama, ali to nije bitno, jer sve se nekako srondalo, rasulo, otišlo niz vodu…Lakomost na sinekure, upornost prosječnjaka, slizavanje s politikom, kompromisi za male pare, neriješena statusna pitanja, uvrede bez kraja, sve to blokira književni život, a društva pretvara u strastima opterećene interesne skupine.Pisanje, kao egomaničan i strogo osobni čin, ima malo veze s tim. Uvijek me čudila upornost ljudi, koji pet puta konkuriraju za prijem u članstvo, a praktički ništa time ne dobivaju, samo malu porciju hrane za svoj narcizam, i to jednokratno!
Možete li komentirati nedavnu trakavicu između Viskovića, Jergovića i Lovrenovića, teatralno napuštanje društva književnika…. Kako vratiti dostojanstvo kulturi danas?
BJ: Ne pratim to…čitam samo njihove izvorne tekstove, i to Lovrenovića i Jergovića, ovoga trećega ne marim…Teatralnost unutar rezervata je dosadna. Tko danas spominje Wildeove šetnje sa suncokretom u ruci ili Rimbaudovu oguljotinu od ljubavnikova metka? Samo je tekst relevantan, te okotrpezne, ispodposteljne i ostale akcidentalije nikoga ne zanimaju.
Imamo li novih imena koja bi, po Vašem mišljenju, mogla obilježiti književnu scenu kod nas?
BJ. Da, imamo. Ali hvalospjevi jednom djelu ne znače automatsku pojavu druge dobre knjige. Treba pričekati, književna se karijera (ako uopće postoji) gradi dugo, ne ide to preko noći. Pričekajmo malo, koje desetljeće, da vidimo ovih desetak imena s „bivšeg prostora“, u što će se ispiliti…
Kad Vas ponovo možemo očekivati u Hercegovini? Znam da ste u Sarajevo uvijek rado odlazili prije rata. Da li planirate skoro ići tamo? Sigurna sam da bi obradovali mnoge ljubitelje lijepe riječi.
BJ. Bila sam na Sarajevskim danima jednom poslije ovog rata. Privatno idem, kad god je prilika, osobito u Mostar, kojega obožavam….nadam se da ni ova godina, kad slavim svoje obljetnice: 60 i 40, neće proći bez bliskih susreta s mojim dragima!
