Foto: Denis Kapetanovic/Pixsell
Nestao je kip Bruca Leea iz mostarskoga parka Zrinjevac. Vijest je to koja me je dočekala za jutarnjom kavom. Pored šturih izjava lokalnih vlasti i nagađanja novinara stoji fotografija prazne ploče s otiscima stopala. Buljim u te dvije svijetlosmeđe mrlje i ne mogu se oteti dojmu vječne kretnje – Sizifa ili neke treće beskonačno besmislene zbilje.
Kip je postavljen u studenome 2005. godine na inicijativu Nine Raspudića i Veselina Gatala u sklopu Urbanog pokreta Mostar. Bila sam tada srednjoškolka i svako malo javnost bi zaokupila vijest o nekom slomljenome ili pošaranome spomeniku, jer bi netko na njemu uspio pronaći nešto uvredljivo. Izaberi svoj tabor, svoje mjesto, svoj kafić ili, jednostavno, „svoje“ i drži ih se kao pijan plota. Tako je to bilo u Mostaru.
Vrlo rano postala sam zaokupljena idejom jednakosti, besmislenosti narativa koje su nam nakon rata natovarili na ranjena leđa, čitala sam mnogo i kopala sam revno stare izvještaje, statistike, podatke. Dok su drugi odlazili u tada aktualne klubove i kafiće s dozvolom za glasnu glazbu na takozvanome „Starom Veležovom“, ja sam obilazila grobove koje sam oktrivala po skrivenim zakucima moga grada, ostavljala ruže na mezarima u Liska ulici, karanfile na polupanim pločicama Partizanskoga groblja, svijeće na križevima između zgrada diljem Avenije. Nije to bilo izrazito zdravo i normalno ponašanje za jednu šesnaestogodišnjakinju, no čvrsto sam vjerovala da ću ako nekako uspijem skupiti sve dijelove priče, ako uspijem skupiti suze svih majki, svih očeva, svih prijatelja, da ću tada nekako uspjeti okončati ovo beskrajno ludilo u kojemu smo svi kolektivno zapeli. Ne mogu se točno sjetiti u kojem sam trenutku odustala. Je li to bilo kada sam na prevaru odvukla najboljega prijatelja da sa mnom briše grafite na partizanskim spomenicima kod Doma zdravlja i ostala na kiši sama, pokisla, sa spužvom u rukama i besmislenim parolama koje su papagajski izgovarali napušeni aktivisti vraćajući se ponovno u samo podnožje mitske Sizifove planine? Je li to bilo kada sam zaradila slomljenu vilicu vraćajući se doma po osvijetljenjoj stazi u 11 sati navečer, jer su sve policijske snage bile na Španjolskome trgu da bi spriječili nasilna prepucavanja maloljetnika za vrijeme gradskoga derbija? Je li to bilo kada sam gledala na TV-u tada popularan snimak kako mladića Antu vode preko Staroga mosta, a on sav u čudu prelazi i gleda, kao da su se pred njim u najmanju ruku stvorili i Alisa i Zec i Ludi Klobučar nudeći mu napitke i kolače? Zaista se ne mogu točno sjetiti, samo znam da sam u jednom trenutku odlutala od te planine preko koje sam godinama uporno i bezuspješno gurala kamenja preteška i prevelika za moja pleća.
Negdje između svega toga pojavio se Bruce Lee. Usred parka Zrinjevca osvanuo je spomenik onome koji nije ni Hrvat, ni Bošnjak, ni Srbin, već, naprosto, heroj mnogih djetinjstava, dječačkih i djevojačkih snova. Već prvu noć njegova bivstovanja u Mostaru netko mu je ukrao nunčake, možda i Sizif sam misleći da će tako, ako ništa, napokon zapeti tu svoju glupu kuglu ravno na vrhu i odmoriti se.
Gledam u dvije svijetlosmeđe mrlje, u dva otiska malenih stopala na kamenome podlošku i izblijedjela slova „BRUCE LEE – TVOJ MOSTAR“. Gledam u blatnu livadu i zaostalu drvenu paletu s kotačima. Nešto je toliko groteskno i uznemiravajuće u tome prizoru, duboko pogrešno i neispravno. Bruce je možda već rastaljen i prodan, a nama ostaju tek otisci da nas podsjećaju zauvijek na tragove koje Mostar ostavlja u svima. Ponekad sjetne, ponekad teške, ponekad gorke. No, neizbrisive. Jer, svejedno je – kotlina ili planina, Sizif je svakako zaglavljen.
