S malo nacionalnog egoizma, prisvajajući karakteristike koje, u principu, nisu baš tako endemične, možemo reći: Samo u Bosni i Hercegovini prava proističu ne iz činjenice da si čovjek, nego iz činjenice da si ubica. Ili da su ti to bili krvni ili ideološki preci.
ONAN BARBARIN I POVRATAK IZVORNOM DEJTONU
Kompletan koncept prava „konstitutivnih naroda“ u BiH, oktroiran i tabuiziran u „Dejtonu“, ne da nema veze sa savremenim civilizacijskim normama, nego je u opreci s temeljnim aktima „Evrope“ i „Zapada“, prije svega Deklaracijom o ljudskim pravima. I ima više veze sa Konanom Barbarinom i hordama koje su na ovom području postajale konstitutivne, tako što bi šljegavši iz daljine pobile, porobile i asimilirale domorodačko stanovništvo, a onda same sebe proglasile starosjediocima i vlasnicima zemlje.
Agresivno pozivanje na Vašingtonski i Dejtonski mirovni sporazum, kojem svjedočimo posljednjih sedmica, govori o tome da se legalitet i legitimitet, na koji se u BiH poziva iz nacionalističkih stožera (negirajući ga, pritom, svima ostalima), ne crpi ni iz izbornih rezultata, ni iz virtuelnog „predstavljanja naroda“, pa čak ni iz Ustava (koliko god on nakaradan bio), nego se i dan danas, 15 godina od završetka oružanih sukoba i masovnih zločina, crpi iz (aktivnog) učešća u ratu. Baštini se kao neka vrsta ratnog plijena. Kao, uostalom, i sam koncept „konstitutivnih naroda“. Koji je, faktički (kao i etnoteritorijalna podjela zemlje) nagrada za ubijanje i spremnost da se ubijanje nastavi.
Kako nekad. Tako i danas.
Dodikovo insistiranje na mirovnom sporazumu, kao ključnom aktu bh. društva i države i zahtjev za „povratak izvornom „Dejtonu““ (uključujući i najnoviju referendumsku farsu), govori o njegovoj težnji da osujeti bilo kakav razgovor o BiH kao normalnoj državi (u kojoj će odnose uređivati povelja o ljudskim pravima i civilizirane norme ponašanja a ne prijetnja silom i zločinačko nasljeđe). Težnji da se bh. društvo vrati na koncept zakrvljenih fašisoidnih skupina, da poništi efekte poslijeratne normalizacije (naročito odluku o konstitutivnosti naroda na cijelom teritoriju države, koja je bar formalno dokinula podjelu zemlje na srpski i bošnjačko-hrvatski dio) i vrati društvo u stanje rovovske ukopanosti i striktne odjeljenosti.
„Konstitutivnost naroda“ i mantra o 3 naroda i dva entiteta, odupire se svakoj logičkoj argumentaciji (koja se, u načelu, svodi na apsurdni pokušaj da siledžiji i lopovu ukažete na potrebu da vrati opljačkano, izvine se i prestane maltretirati ljude oko sebe). Ignoriše se čak i presuda Evropskog suda za ljudska prava, koja se umjesto kao povod za temeljito čišćenje Ustava i Života, od rasističkih, anticivilizacijskih, segregacijskih, fašisoidnih natruha, svodi na poligon za demonstraciju domaće seljačke „lukavosti“ („Umjesto ‘Srbin iz RS’ pisaće ‘jedan iz RS’, a mi znamo da će biti Srbin“).
MUDRA POLITIKA VELIKOG MISLIOCA: DO PODNE U RS, PO PODNE IZ RS
No, kao da prisvajanje posebnih prava, od strane „konstitutivnih naroda“ nije dovoljno kriminalno djelo (potvrđeno, dakle, i presudom Suda u Strazburu), unutar konstitutivnih naroda se to pravo dalje sužava, prema konglomeratu teritorijalnog, političkog i interesnog organizovanja, te se proizvodi kategorija predstavnika, nasuprot kategoriji pripadnika određenog naroda. Pri čemu je predstavljanje naroda rezervisano za sljedbenike „zaraćenih strana“ iz proteklog rata.
Vrlo slično ratnim projektima susjeda, naime, koji su brigu za pripadnike „svog“ naroda u susjednoj državi koristili samo kao izgovor za okupaciju i pokušaj prisvajanja što većeg dijela njene teritorije, ne interesujući se za količinu krvi bilo kog, pa i „svog“ naroda, kojom će plijen biti plaćen, aktuelne „nacionaliste“, ne interesuje narod, u njegovoj sveukupnosti, nego onaj njegov dio koji je moguće fašizirati (odnosno, koji se nikad nije trgao od ratne nacifikacije) i nad njime imati apsolutnu kontrolu, a koji će omogućiti efektivnu vlast nad što većim dijelom zemlje.
„Nacionalni projekti“ u BiH su, zapravo, u suštini, posmatramo li ih u „pozitivnom svjetlu“, uskointeresni regionalni projekti (koji su u „nacionalnom“ smislu, iza koga se zaklanjaju, klasična izdaja), a u „manje pozitivnom“ diskursu – mafijaške organizacije, proistekle iz propalih, ali ne u potpunosti poraženih, kvislinških pokreta, te, neuspjele islamske revolucije, koje se međusobno bore za kontrolu nad što većim komadom teritorije.
Tzv. „nacionaliste“, ne interesuju pripadnici naroda čijim se zaštitnikom proglašavaju, ukoliko žive van teritorija koji su oni označili kao ekskluzivno svoj (osim, izuzetno, kao dobrodošao remetilački faktor, na daljinsko upravljanje). I kontinuitet u tome je potpun i višeznačan. Nema razlike između Bobanovog ultimativnog poziva sarajevskim Hrvatima da se isele ili će biti smatrani izdajnicima i Čovićevog nedavnog zaključka da su Hrvati koji su ostali u Sarajevu ili glupi ili nesposobni. Kao što nema razlike između Karadžićeve ratne zločinačke mantre o Alijinim Srbima i Dodikovog stava da je samo Srbin iz Republike Srpske pravi Srbin. Bošnjački nacionalisti, s druge strane (vođeni mudrom politikom Onog Koji Je Jedno Mislio Do Podne A Drugo Otpodne) nisu baš sunarodnjake koji su ostali u „manjem entitetu“ ili se tamo vratili javno tretirali kao izdajnike, ali su, iz uskostranačkih interesa, na svaki način, destimulisali povratak, ne bi li u Federaciji spriječili dolazak „komunista“ na vlast, koji su tretirani većom opasnošću i od „četnika“ i „ustaša“. Što ih čini suodgovornim za stanje etničke „očišćenosti“ i Republike Srpske i Federacije – jer blokada povratka u jednom smjeru, blokirala kompletan proces i cementira stanje. I, svakako, čini ih – mada se oni čitavo vrijeme trude tu „čast“ prepustiti drugima – temeljnim stubom poratne podjele društva i države).
KONSTITUTIVNOST ZARAĆENIH STRANA
Nasuprot elementarnoj logici, koja podrazumijeva potrebu brige upravo za pripadnike naroda na prostoru na kome su manjina (koji kurac ćeš se, u nacionalnom smislu, brinut za Hrvate u Širokom Brijegu, Bošnjake u Sarajevu ili Srbe u Banjaluci? – eventualno se trebaš brinuti za sranja koja oni rade drugima), ti pripadnici su osim šikaniranju većinskih naroda, izloženi i javnom preziru i osudi „svojih“ nacionalističkih elita, odnosno mafije koja je uzurpirala ime nacije.
Stvarnost je postala svojevrsna parafraza misli Antuna Radića “Vi prošlosti nemate, jer prošlost i povijest imaju samo kraljevi i velikaši, vaši gospodari”. Bez previše pretjerivanja, naime, moglo bi se reći da mi nacija nemamo, njima, kao privatnim vlasništvom, raspolažu naši gospodari, odnosno mafijaške organizacije koje nas drže kao taoce. One, a ne mi ili naši roditelji, genetika, istorija, okolnosti, slučaj,… određuju ko smo i šta smo. Da li jesmo ili nismo. Ili, eventualno, da li smo samo pripadnici ili možemo biti i predstavnici.
„Zaraćene strane“ iz proteklog rata, odnosno njihovi sljedbenici, a ne narodi, se, faktički, doživljavaju kao konstitutivni elementi države. Oni su se u Dejtonu samo poslužili etničkim oznakama, podrazumijevajući (istom onom seljačkom lukavošću, po kojoj nije važno kako se nešto zove, dok znamo šta ustvari znači) da nikom neće pasti na pamet da bukvalno shvati napisano i potpisano.
Potvrda ovoga je i, pomenuto ignorisanje ili čak anatemisanje pripadnika vlastitog naroda van teritorijalnog i ideološkog okvira koji je u ratu definisan kao „naš“, ili činjenica da problem nikada nisu bili pripadnici jednog naroda u nacionalnim strankama drugog naroda, nego su – ali, svim „nacionalistima“, bez obzira o kome se konkretno radilo – problem bili članovi i simpatizeri multietničkih stranaka. Stvar je upravo u tome da se nikad, zapravo, nije radilo o naciji i nacionalizmu, nego o teritoriji i kontroli nad njom. Koga će koja mafijaška skupina postavljati za egzekutore svoje politike i šta će raditi unutar „svojih“ dogovorenih granica i kako će ismijavati ustavne obaveze o ravnopravnosti, to ostale nikad nije interesovalo. Tek su ozbiljnim ulaskom „komunista“ u igru, zarad otklanjanja neugodnih pitanja, koja su prijetila da razotkriju pravo stanje stvari, smišljene odrednice „politički Bošnjak“, „politički Srbin“, „politički Hrvat“, za javne djelatnike koji nisu predstavnici konstitutivnih mafija, ali jesu pripadnici naroda čija imena mafije koriste.
Pri čemu autori i korisnici takvih konstrukcija nisu shvatali da su obilježavajući jedinke obilježili i sami sebe. Jer, ako je npr. Željko Komšić „politički Bošnjak“, onda ni oni koji mu uskraćuju pravo etničkog predstavljanja (ili koji hrvatstvo „teritorijaliziraju“) nisu ništa drugo do „politički Hrvati“ (Naravno, analogno vrijedi i za sve ostale).
LEGITIMITET ADOLFA HITLERA
Multietničke stranke, po stvoreni sistem, opasne su ne zbog svoje anacionalnosti ili antinacionalnosti (to bi „nacionalističkoj“ mafiji bilo OK), nego zato što dovode u pitanje uspostavljenu definiciju nacionalnog, koja je tek krinka (istina, sa stanovitim pokrićem), iza koje se, kako smo već rekli, krije interes teritorijalno zaokruženih mafijaških klanova, zabrinutih zbog dovođenja u pitanje dogovorenog razgraničenja i ekskluziviteta u kadrovskoj politici, tj. odabiru „predstavnika“).
Dok se zabrinutost za nacionalne interese (ma koliko taj pojam bio fluidan i manipulativan) nekih domaćih intelektualaca može shvatiti, njihovo izručivanje prava, da taj interes definišu, mafiji nastaloj iz zločinačkih kvislinških pokreta, čiji su svi preživjeli kreatori i operativci, optuženi za najteže zločine, je i u moralnom i u političkom smislu neprihvatljivo. I graniči se sa saučesništvom. Forma političke stranke i broj glasova tu nema nikakvog značaja. Nije to ni prvi ni posljednji udruženi zločinački poduhvat sa demokratskim legitimitetom. Hitler je, uostalom, u konačnici, izabran na demokratskim izborima. Što ne znači da je zadatak njemačke ili bilo koje druge inteligencije bio da ga (direktno ili indirektno) podržava i insistira na njegovom legitimitetu. Zadatak joj je bio da ga s gnušanjem odbaci i da ga tretira kao pogubnu zabludu a ne legitimnu volju naroda. Zadatak joj je bio da se suprotstavi a ne pomogne u cementiranju nastalih odnosa. I, u krajnjoj liniji, zadatak joj je bio ne da podržava „legitimnu volju naroda“ nego da spriječi njegovo samoubistvo.
Postizborna drama u BiH (koja je daleko od svog završetka), ma koliko traumatična bila, korisna je, jer zapravo, ultimativno traži konačni odgovor na pitanje da li je rat zaista završen ili živimo tek u stanju krhkog primirja, koje je moguće održavati tek ustupcima „konstitutivnim“ stranama u sukobu. Ako je rat završen, naime, za Bosnu i Hercegovinu mogu važiti samo ona pravila koja važe za svaku drugu zemlju (I tu pozivanje na odredbe mirovnog sporazuma, Dejtonski ustav, „konstitutivnost“ i „strane potpisnice“ ne može imati nikakav značaj. Jer, ne može mirovni sporazum, donesen pod prijetnjom smrću, biti iznad konvencije o ljudskim pravima). Ako nije, onda… su sve opcije u igri. I bilo bi poželjno što prije utvrditi (i pečatom „međunarodne zajednice“ ovjeriti) da li je jedina alternativa oružanom sukobu hladnoratovska podjela zona interesa „sukobljenih strana“. Da se džaba ne zajebavamo.
