Foto: arhiva
„Ja sam zaražena Mostarom“, kaže Diana Ondelj Maksumić.
Diana je rođena u Mostaru, snježnog decembra 1969. godine. One slavne godine kada se prvi čovjek prošetao Mjesecom. Kćerka je Dražena Ondelja, poznatijeg u gradu kao Pera, „has Mostarca“, vječne liske i veležovca, i Sanje Černigoj, rođene Splićanke, koju su ovdje dopuhali vjetrovi nepredvidive sudbine. Od nje je Diana preuzela beskrajnu ljubav prema moru, mediteranskim mirisima, bojama i zvucima. Prvi Ondelj, neki Pietro, inače, u Mostar je stigao sredinom devetnaestog vijeka, još za turskog „vakta i zemana“, negdje sa sjevera Italije, pod originalnim prezimenom Ondei, koje se, s vremenom, mostariziralo u Ondelj. Zaljubi se Pietro, strastveno, talijanski, oženi se i ostade u Mostaru. Njegovi potomci ostali su ovdje do danas, rađali se i umirali, živjeli i borili se, dijeleći svakojaka, dobra i zla vremena sa svojim sugrađanima, svih vjera i svih nacija, govoreći istim – mostarskim jezikom. Neke od Pietrovih potomaka raselio je daleko i bespovratno naš posljednji rat, tako da su Diana i njena sestra posljednji Ondelji u Mostaru.
Dijete je ulice Alekse Šantića, prema tvrdnjama onih koji su u njoj rođeni i živjeli, nekada najljepše mostarske ulice. U oštroj konkurenciji tih „najljepših mostarskih ulica i sokaka“, hladovita Šantićeva je uvijek bila poveznica između Starog i Novog, između tradicionalnog i modernog. Nosila je ime najpoznatijeg mostarskog pjesnika i, u sjeni njenih krošnjatih lipa, u grlenom smijehu onih koji su njome hodili, u glasnim razgovorima, u zvucima djece u neprekidnoj igri, u uzdasima zaljubljenih pod tim lipama, rađao se i trajao duh Mostara, onog grada kojeg možda, takvog, više nikada neće biti. U toj su ulici, osim tih lipa, porodičnih kuća i zgrada izgrađenih poslije „onog rata“, bili i škola, i kino, i, da ne pretjeramo s pohvalama, Okružni zatvor, u Mostaru poznatiji kao Ćelovina.
Diana je odrastala u neprekidnom i dugom nizu ugodnih, bezbrižnih i mirnih godina koje su mirisale na kolače, komšijske trpeze, igre i druženja, zajedničke proslave rođendana i svih mogućih praznika, na sve izlete i putovanja, duge boravke u Splitu na ferijama, na uparađene školske priredbe… Nosila je stalno u duši, kao najveću dragocjenost, ljubav prema gradu u kojem se mladovalo, živjelo i uživalo. Gradu kakav je tada bio i prema njegovim ljudima koji nikada više neće biti kakvi su tada bili. U dječijim i djevojačkim šarenim danima i snovima vječite odlikašice rađala se strast za stalnim učenjem i otkrivanjem novog, za čitanjem, pisanjem, jezikom i književnošću, a i zanosni zov scene bivao je sve jači. Željna novih saznanja, upijala je raskoš brojnih mogućnosti i sveg bogatstva različitosti tih „dobrih vremena“, i uvijek se vraćala Mostaru, kao svom izvoru i svom ishodištu.
Još kao studentica, 1991. godine, dobila je nagradu „Mak Dizdar“ na Konkursu za najbolju prvu neobjavljenu zbirku poezije na književnoj manifestaciji „Slovo Gorčina“. U proljeće te iste godine, na sceni Studija 64 Narodnog pozorišta u Mostaru, uz dopuštenje i podršku tadašnjeg direktora Ahmeta Obradovića, Diana i još nekoliko mladih mostarskih pjesnikinja izvode scensko-muzički kolaž „Krivci“, sačinjen od njihovih mladenačkih stihova, koji su same osmislile i priredile. Početkom sljedeće, 1992. godine, dok su se nad gradom i ovom zemljom već nadvijali prijeteći i tamni oblaci neslućenih nevolja, u Domu mladih na Rondou održana je promocija njene prve zbirke pjesama „Nedostajanja“, koja je uskoro trebala biti i objavljena. Činilo se da možda ipak ima nade i da će sve biti kako treba. Zbirka nikada nije ugledala svjetlo dana. Počeo je rat…
Početkom rata Diana je izbjegla u Split, kod svoje bake, i tamo, strepeći, osluškivala ružne vijesti o razaranju grada i brojnim pogibijama svojih komšija i drugova, do jučer dječaka, s kojima je odrastala. Nije izdržala dugo. Već u jesen te prve ratne godine, uprkos molbama i preklinjanjima svojih najdražih, vraća se u ratni Mostar. Razlog za to bio je i Maksi, mostarski glumac i pisac Nedžad Maksumić, s kojim je, već tada, jedino mogla zamisliti svoj život. Počela je sa, naravno, neplaćenim radom u Konzulatu mostarske Dječije ambasade, istovarujući skoro svakodnevno kamione humanitarne pomoći i dijeleći najnužnije potrepštine porodicama koje su u tom zlom dobu ostale u gradu i pokušavale brinuti se o svojoj djeci, prehraniti ih i obući. Trajalo je to sve do devetog maja 1993. godine, kada je počeo „drugi mostarski rat“.
Jedna strana grada, u kojoj, prema zamislima pobjesnjelih gospodara rata, niko nije trebao preživjeti, razarana je i pretvorena u golemu ognjenu buktinju koja je gorjela u vedrim majskim noćima. Na drugoj strani grada su mnogi ljudi ubijani, premlaćivani, ponižavani, istjerivani iz svojih kuća i stanova, zatvarani u logore… Jedina krivica bila je njihovo ime i prezime. Na Maksijeva vrata vojnički kundaci zalupali su sredinom juna te godine. I on je imao krivo ime i prezime. Uspio se spasiti skokom kroz prozor, pobjeći im i skriti se na nekoliko dana kod Dianinih, bake Milene, rođene Sarajke, i djeda Nike Pere, najdobroćudnije duše koju možete zamisliti. Ostati tu duže bio je prevelik rizik. Diana i Maksi jednog vrelog junskog poslijepodneva krenuli su na put, plativši zadnjim novcima svoj bijeg preko strogo čuvanih kontrolnih tačaka, na kojima su namrgođeni i dugim cijevima naoružani vojnici procjenjivali da li da ih propuste ili zauvijek zaustave. Uspjeli su jedva nekako, tek duboko u noć, stići do Splita. Tu su ostali nekoliko mjeseci, tražeći bilo kakav izlaz. Uspjeli su se za to vrijeme nekako i vjenčati u Trogiru, jer su ih u Splitu i okolnim manjim gradovima redom odbijali zbog nacionalnosti mladoženje i njegovog „orijentalnog“ imena i prezimena, koji su im bili neprihvatljivi u tom vremenu i na tom prostoru. Mlada u pozajmljenoj haljini i mladoženja u pozajmljenom odijelu i prevelikim, tuđim cipelama stali su pred gradskog vijećnika, koji ih je pozdravio riječima „kako je sretan da može sklopiti brak između pripadnika dvaju prijateljskih naroda“. Nakon toga, čekali su njih dvoje „garantno pismo“, taj neobični dokument koji je neko trebao odnekud poslati i koji je garantovao da će ih neko, negdje daleko, u nekoj drugoj zemlji, primiti i zbrinuti. Najzad je stiglo to pismo iz Italije i njihov brod je zaplovio u nepoznato, krajem decembra te 1993. godine. Mislili su da odlaze zauvijek.
U Italiji su zavisili sami od sebe. Završili su u nekom seocetu u Pijemontu, na vrhu nekog brda. Njihovi domaćini nisu razumijevali šta znači biti izbjeglica niti su se trudili da razumiju. Njih dvoje nisu znali jezik, niti su poznavali ikoga ko bi im mogao olakšati život. Nije bilo nikakve socijalne pomoći niti je iko, osim par novostečenih prijatelja, vodio ikakvu brigu o njima. Skoro za sve su se morali boriti i izboriti sami. Manijakalno su se bacili na ubrzano učenje talijanskog. Zvuči nevjerovatno, ali već nakon četiri mjeseca izbjeglištva Diana i Maksi mijenjaju mjesto svoga življenja, sele u Cerviu, blizu Ravenne, na talijansku obalu Jadrana, i počinju raditi na predstavi na talijanskom jeziku „Regna un grande silenzio…“, koju je Maksi napisao i režirao. U predstavi, osim Diane i Maksija, igralo je i dvoje izuzetno talentovanih mladih talijanskih glumaca, a producent predstave bila je pozorišna kompanija iz Cesene „Raffaello Sanzio“. Predstava je započela svoj teatarski život, putovala širom Italije, učestvovala na najvećim pozorišnim festivalima, a na festivalu u Luganu, u Švicarskoj, osvojila je Prvu nagradu Stručnog žirija.
Njih dvoje, nakon toga, poslije audicije, počinju raditi kao profesionalni glumci u pozorišnoj kompaniji iz Đenove, u predstavama klasičnog teatarskog repertoara, prema djelima Moliera i Goldonija, a već naredne godine pronalaze angažman u teatru iz Breše, gdje igraju u komadima Čehova i Wildea. S tim predstavama obilaze cijelu Italiju, igraju na najvećim scenama, u najpoznatijim pozorištima, pred brojnom i zahtjevnom publikom. Osim toga, drže i pozorišne laboratorije, i sve vrijeme istrajno pišu i objavljuju. Dianina poezija zastupljena je u Antologiji savremene bosanskohercegovačke poezije, izdatoj u Rimu 1994. godine, s predgovorom Predraga Matvejevića, a 1997. njena pjesma „Odgovor“ nagrađena je na evropskom pjesničkom konkursu „Genovantasette“. Predsjednik žirija bio je veliki talijanski pjesnik Eduardo Sanguinetti.
Ali želja za povratkom u Mostar bivala je sve jača. Čim su dobili ponudu da se vrate i zaposle u Pozorištu lutaka kao glumci, odlučili su je prihvatiti. Mada su se vraćali u nepoznato, u grad razrušen i obogaljen, u pozorište koje je bilo skoro ugašeno i od kojeg je opstajao samo još tračak goruće nade, i to kod rijetkih entuzijasta, iako njih dvoje nije znalo ni gdje će stanovati ni kolika će im biti plaća, osjećali su da tamo pripadaju. U svoj rodni grad, iz kojeg su četiri godine ranije jedva utekli, vratili su se u žarko ljeto 1997. godine.
Diana je odrastala gledajući od najranijeg djetinjstva predstave tog Pozorišta lutaka, diveći se njegovim starijim glumcima, velikim umjetnicima lutkarstva, koji su bili njeni junaci, Risti Vujoviću, Dubravki Šunjić Vujović, Edi Ljuboviću, Ljubici Karačić, Franciski Spahić, Azri Ljubović, Ulfeti Skikić, Hamici Nametku, Salki Šariću… Diana je voljela to pozorište kao što ga voli i danas. Nije se dvoumila. Ta kuća postala je njena. Čak su dvije godine i živjeli u tom pozorištu. U dvjema kancelarijama. Nagrada za sva odricanja bili su joj zažagreni dječiji pogledi, strepnje za njihove lutkarske junake, grleni smjehovi, vesela lica i burni aplauzi na kraju svake predstave. Prva njena predstava po povratku bila je Maksijev „Snjeguljac“, u kojoj je Diana sa zanosom i ljubavlju odigrala ulogu Zle kraljice, a dječica su joj dobacivala i željela njenom liku sve najgore. To joj je bila najbolja pozorišna kritika i najznačajnija moguća pohvala. U međuvremenu, 2003. godine, osvojila je najveću životnu nagradu i najznačajnije priznanje, kćerku Koranu, koja je od roditelja naslijedila posebnost, kvalitet i izvrsnost u svemu čime se bavi.
Slijedile su mnoge lijepe i značajne predstave. Već punih 28 godina Diana je zaštitni znak ove teatarske kuće. Sada je prvakinja ovog pozorišta, čiji je mali i predani ansambl zanesenjaka ostvario mnoge uspjehe. Brojne su saradnje s najuglednijim evropskim lutkarskim rediteljima iz Bugarske, Bjelorusije, Poljske, Srbije, Slovenije… Prva nagrada koju je uskrslo mostarsko Pozorište lutaka poslije rata osvojilo bila je upravo ona koju je zaslužila Diana Ondelj Maksumić, za najbolju glumicu na Osmom međunarodnom festivalu pozorišta za djecu u Subotici 2001. godine, za naslovnu ulogu u predstavi „Mačak u čizmama“, u režiji Elžbjete Eysimont. Predsjednik žirija bio je akademik Henrik Jurkowski, jedan od najznačajnijih lutkarskih stvaralaca i teoretičara. Od tada brojne su pojedinačne i kolektivne nagrade koje je osvojila, puno je Grand Prix nagrada za najbolje predstave raznih međunarodnih lutkarskih festivala.
Osim u svom matičnom Pozorištu lutaka, Diana i Maksi bili su redovni glumci i na Kamernoj sceni mostarskog Centra za kulturu, na čijoj su sceni u poetsko-scenskim kolažima, u nadahnutoj režiji Salke Šarića, od 2000. godine, u preko 15 godina rada, pred publiku donijeli oko četrdeset poetskih imena iz cijeloga svijeta, od lokalnih, zaboravljenih pjesnika do najpoznatijih književnih nobelovaca.
Diana je sa mostarskim Pozorištem lutaka gostovala u Italiji, Norveškoj, Švedskoj, Austriji, Bugarskoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Poljskoj, Iranu… Svuda je pronosila ime ovog grada i ove zemlje, na čast i slavu ovdašnjih teatarskih stvaralaca. Osim toga, nikada nije prestala da zapisuje svoje misli i uokviruje ih u pjesme. Njena zbirka poezije „Voda“ objavljena je 2021. godine u izdanju Centra za kritičko mišljenje. Dijanu vrijedi i čitati i gledati na sceni, od nje učiti koliko ljubavi i truda treba ulagati u svoj poziv, kako se odgovorno odnositi prema svojoj umjetnosti i radu u njoj, kako biti beskrajno odan svojim idejama i vrijednostima, ljudima sa kojim radiš, kući koju voliš i u kojoj radiš i, na kraju kao i na svakom početku, kako voljeti grad u kojem živiš. Kako iskreno voljeti čak i ovakav Mostar.
I sve se potrefilo, i ovaj zapis da bude zabilježen onih svečanih 14-februarskih oslobodilačkih dana i da priča o najljepšem duhu Mostara Diani Ondelj Maksumić bude objavljena 7. marta i da…E, pa sretan vam 8.mart, drage moje Mostarke, ma gdje bile!
