Može li Evropa provesti svoje interese prema Rusiji i SAD?
Više od 100 dana međunarodne vrteške s Donaldom Trumpom kao američkim predsjednikom – a čini se da europske države još uvijek nisu ništa naučile. Format Weimar Plus koji se sastoji od Njemačke, Francuske, Poljske, Velike Britanije, Italije, Španije, EU kao i Ukrajine dao je na sto ustvari jedan pametan prijedlog: tridesetodnevno primirje koje bi trebalo biti početak mirovnih pregovora.
Odluksa između prekida vatre sa naslijedujućim početkom pregovora ili – ako Rusija odbije – dogovoreno pooštrenje režima sankcija od Evrope i SAD dovodi Vladimira Putina u pravu dilemu. Ili će prihvatiti prijedlog i Evropa sa prekidom vatre ostvaruje centralni cilj. Ili on odbija ideju i Evropa i SAD stoje opet zajedno protiv Rusije.
Međutim Putinu je uspjelo da se izvuče iz te dileme time što je iznenađujuće stavio u izgled direktne pregovore sa Ukrajinom. Neuspjeh europske inicijative još jednom pokazuje koliko nespremna Europa ulazi u pregovarački proces s Rusijom koji traje već mjesecima. Osnivanje grupe Weimar Plus bio je doduše važan prvi korak ali ipak je potrebno još par koraka da bi se bilo uspješno.
Imati diplomatski format nije naime dovoljno – ne, ako su involvirani akteri kao Donald Trump i Vladimir Putin. Obojica su u poziciji – preko režima ili kroz svoju osobnost – preuzimati nagle zaokrete i preko noći napuštati pozicije i time svaku pregovaračku situaciju za trenutak promijeniti.
Upravo se to dogodilo ovoga tjedna i time je propao evropski prijedlog. To pokazuje slabosti pristupa koji se do sada temeljio gotovo isključivo na ad hoc sastancima. Evropi treba dugoročna strategija za pregovore sa Rusijom, Ukrajinom i SAD. kao što je to čessto to znači na prvom mjestu unutarevropski dijalog da bi se jasno postavile vlastite pozicije. Koalicija Weimar plus treba se i dalje koristiti kao format ali se mora dugoročno stabilnije postaviti.
Uspješna pregovaračka strategija Evropljana mora razjasniti tri centralna aspekta da bi se mogla potvrditi u od Donalda Trumpa započetom procesu mirovnih pregovora. Kao prvo potrebna je zajednička analiza konflikta i to na svim relevantnim razinama. Drugo i to je odlučujuće: Države formata Weimar Plus moraju međusobno razjasniti koji evropski cilj treba stojati na kraju pregovora. Kao treće trebao bi se dogovoriti zajednički proces kako će se agirati u pregovorima: sa jasnim mehanizmima usaglašavanja, čvrstim postupkom i potrebnim kontinuitetom kod provođenja strategije.
Isključivo fokusiranje na rat Rusije protiv Ukrajine zamagljuje širu razgranatost sukoba Rusije sa Zapadom.
U pogledu prvog koraka, zajedničke analize, to pomaže Evropi da proširi svoj pogled. Isključivo fokusiranje na rat Rusije protiv Ukrajine zamagljuje širu razgranatost sukoba Rusije sa Zapadom. Postoje još dvije razine sukoba iznad ovoga: jedna između Rusije i Europe, gdje je europski sigurnosni poredak na dnevnom redu. Konačno, tu je i sukob između Rusije i SAD, gdje europska sigurnost također igra ulogu, ali ne samo ona, zato što aspekti strateške stabilnosti poput nuklearnog odvraćanja i globalne ravnoteže snaga također dolaze u igru.
Ruski cilj u Ukrajini, ali i šire, problematičan je u mnogim aspektima, nelegitiman prema međunarodnom pravu i vodi svjetskom poretku koji bi bio ne samo nezamisliv za Europu, već i krajnje neugodan. Ipak, ima smisla strukturirati sukob Rusije sa Zapadom na tri razine. Ovaj pristup ne samo da pomaže u razvoju vlastite europske strategije, već također naglašava rizike koje bi sa sobom nosili isključivo rusko-američki pregovori. Istodobno, naglašava stvarne mogućnosti Europe da utiče na uspjeh procesa.
EU može igrati centralnu ulogu u definisanju budućeg mjesta Ukrajine u Europi postupnim konkretiziranjem obećanja pristupa. Istovremeno, evropsko-ukrajinski napori za jačanje odbrambenih sposobnosti i odbrambene industrije mogu ograničiti ruske pokušaje postepene desuverenizacije Ukrajine. Koraci za jačanje europske odbrane imati će dugoročni utjecaj na ruska razmatranja. Konačno, evropski režim sankcija također će igrati važnu ulogu u pregovorima. Normalizacija gospodarskih odnosa između SAD i Rusije gubi znatnu vrijednost ako Evropa ne sudjeluje – i tako ostaje znatno manje atraktivna za Rusiju.
Drugo, na temelju analize tri razine sukoba i identificiranih europskih poluga, države Weimar Plus formata trebale bi za sebe razjasniti šta konkretno žele postići u mogućem pregovaračkom procesu. Do sada su ciljevi Evrope i Ukrajine definisani prvenstveno negativno: zna se vrlo dobro što se ne želi – ali znatno manje što se želi. Ovaj strateško postavljanje cilja ne bi trebalo biti javno izraženo, ali mora postojati kao čvrsta osnova unutar formata: kao smjernica za sve diplomatske forume u kojima sudjeluju europski akteri.
Pitanja kojima se treba pozabaviti daleko nadilaze moguće teritorijalne kompromise i njihovo političko pakovanje.
To znači tvrde rasprave i teške odluke. Pitanja kojima se treba pozabaviti daleko nadilaze moguće teritorijalne kompromise i njihovo političko pakovanje. radi se o budućoj vojnoj snazi Ukrajine, mogućem stacioniranju trupa (U zemlji i u susjednim državama) kao i obnovi i njenim temeljima – uključujući pristup EU i korištenje zamrznute ruske imovine u Evropi.
S obzirom na trenutnu situaciju na bojnom polju i nestabilnu ulogu SAD, u ovoj raspravi treba razmotriti potencijalne kompromise i definisati zajedničke crvene linije među Europljanima. A budući da su sve uključene strane demokratske države čije stanovništvo mora podržati ovaj kompromis, takođe bi bilo korisno sada razviti odgovarajuću komunikacijsku strategiju kako bi se Ukrajini pružila dugoročna evropska podrška.
Treće: Čelnici država i vlada Weimar Plus država trebaju imenovati posebne predstavnike ili podpregovarače za pregovarački proces. Morali bi imati direktan pristup dotičnim vladinim centralama, moći govoriti u ime svojih zemalja i tako biti u stanju kontinuirano razvijati zajedničku europsku pregovaračku strategiju. Kao što je pokazao prošli tjedan, ovo nije jasno strukturiran proces. Očekivano, američka administracija pokrenula je djelomično nepovezan niz pregovora s različitim akterima i različitim programima, a da nije ni svjesna složenosti procesa.
Tri gore navedene razine sukoba znače da se o određenim aspektima mora pregovarati u manjim formatima između Rusije i Ukrajine, dok je vjerojatnije da će se o drugim pitanjima raspravljati između Washingtona i Moskve. Weimar Plus grupa neće biti prisutna za svim stolovima, ali zbog velikog broja uključenih država može barem uticati na sve ključne odluke. Osim zajedničkog cilja, to zahtijeva modus bliske koordinacije. Zajednička, stalno ažurirana razina informacija trebala bi činiti temelj za mehanizme prilagođavanja, fleksibilnosti i određivanja prioriteta. Proces pregovaranja će ostati dinamičan. Stalna europska vrhunska diplomacija sigurno nije sposobna odgovoriti dovoljno brzo i odlučno.
Raznolikost europske koalicije također može biti prednost. Tokom pregovora bit će važno izgraditi povjerenje s uključenim akterima – a ne samo s ruskim partnerima u razgovoru. To se u sličnoj mjeri odnosi i na SAD i na europske države koje su manje intenzivno uključene u pregovarački proces.
S takvom unutareuropskom konsolidacijom vlastite pozicije uspjeh pregovora ipak još nije zagarantovan. Previše je nepoznanica, a pitanje je je li Rusija uopšte spremna upustiti se u ozbiljne pregovore. Ali ako Weimar Plus grupa želi igrati značajnu ulogu u osiguravanju postizanja budućeg kompromisa isključivo na temelju europskih i ukrajinskih interesa, tada će trebati više od pokušaja ostvariti prekid vatre praznim prijetnjama.
Tekst preveo Ešref Zaimbegović
ipg-journal.de
