foto: Stav
Hajde da napravimo stub srama.
Bez političkih imena,
samo imena i prezimena bilmeza
koji na druge načine rade posao
za političke uhljebe!!
Upiši ime i prezime i podijeli!
Tako glasi riplijevski nevjerovatni javni poziv na linč i odstrel nepodobnih, nepoželjnih, pozivačevom samovoljom prokazanih.
???
Ako riječ i misao nisu više na tragu ljudskog i istine, ako podmuklo omogućavana i podržavana prividna samopozvanost nepismenih u javni prostor, otvoreno i neometano zagovara primjenu sile, odnosno neskriveno zagovaranje i nagovaranje na likvidacije nepodobnih, onda smo nakon urednih samodopadnih medijski podržavanih eskapada političkog banditizma koji traje već decenijama, ušli u finalnu fazu tog brutalnog projekta. Fazu crtanja meta, sastavljanja i pozivanje na dopunu – imenom i prezimenom – odstrelnih lista budućih žrtva obijesnih, razgoropađeno primitivnih nadripatriota i njihovog moralnim sljepilom razuzdanog nadripatriotizma.
Čini se to, vidi čuda, u ime Privida Nečega, koje, samo po sebi već takvim hazjainsko-kabadahijskim pristupom i ohološću biva srozano na Niko i Ništa. Može li – i smije li se, to gledati „zatvorenih očiju“? Ne može i ne smije. Ni iz ljudskih, ni iz moralnih, ni iz civlizacijskih razloga. Demokratiju i pravdu da ne spominjem. Nevinost pukog gledanja i šutnja, pred prijetećom iskeženošću već zasukanih rukava s krvavim handžarom ruci, nema nikakvog opravdanja i već sama po sebi, ako se nastavi, priznaje sačesništvo onih koji bi snagom legislative i profesinalne obaveze morali urgentno da reaguju: istražni i organi gonjenja, a onda zakoni i institucije čiji je to posao, za koji, uredno primaju plaću iz poreskih džepova već popisanih, i budućih dopisanih žrtava, i uznemirenih građana Ove Zemlje.
Ukratko, nepismeni bi da sude pismenima i da skidaju glave nepoćudne njihovom razgoropađenom etno-analfabetizmu. Da krvlju boje naše živote i na sve načine neljudski obezvrijeđenu životnu svakodnevnicu, jer u svojoj nepismenosti, etičkoj nedoraslosti ljudskom i građanskom načinu bivanja, ne znaju kako da izađu na kraj s dosadom i egzistencijalnim sivilom proizvedenim ciničnom vladavinom njihovih, nedavnim gubitkom vlasti – ojađenih mentora. Sada bi, da uzurpacijom javnog i medijskog prostora i retorikom osiljene samovolje, slamaju i ušutkavaju kritičku snagu i moralnu misao, onih rijetko prosvijetljenih pojedinaca koji još imaju volje, želje, nade i vjere u to, da ljudi Ove Zemlje zaslužuju nešto mnogo bolje od klero-etničkog licemjerja, legalizovane pljačke i masovnog tjeranja razočaranih gađana iz vlastite zemlje. Jer, ne radi se ovdje ni o kavom masovnom „odlasku“, nego o doslovnom bježanju i spašavanju glave upravo od realne mogućnosti da, zbog nevolje i izraženog nezadovoljstva življenja i svakodnevnog zdravorazumskog ponižavanja, ne dospiju na odstrelne liste.
Premala je ovo zemlja za ambiciju tako osiljene i osvetoljubivo zaošijane mržnje, da samozvano ravna stvarima društvenog ustroja i zajednice, po principu inkvizijski nasilničko-krvave formule – „ili ovako ili nikako“. Takva, voždovsko-putinovsko-natenjahuovska ostrašćenost danas, ili staljinističko-adolfovska i pol-potovska juče, pokazale su jasno svoje strahobalne, nesputane totalitarne domete. Stoga, njihova strašna, javno zagovarana repriza ne smije biti ni verbalno prešućena ni pravno-djelatno ignorisana. Ona, logikom elementarnog morala i zagovarane demokratije, mora dobiti svoj glasan i praktički jasan odgovor od svih onih koju su, na mnoštvo načina debelo plaćeni za red, mir i sigurnost građana u vlastitoj zemlji.
Ko ne razumije o čemu se ovdje radi, taj nije bolje ni zaslužio. Zato neka, ne čekajući Ovog Analfabetu, sam sebe stavi na njegovu odstrelnu listu, ne bi li za nagradu i iskazano poltronstvo, umjesto životinjskog klanja, ishodovao ljjudsko strijeljanje. Bio bi to, po logici i etno-ostrašćenosti sastavljača liste izraz neupitnog patriotizma.
Ništa novo.
Zar neka djeca, nekada davno, i iz istih razloga, nisu Staljinu prijavljivala vlastite roditelje koji bi, nakon toga, ekspresno završavali u gulazima smrtonosnih sibirskih logora. Mudrome dovoljno. Ostali, neka razmisle.
A osiljeni listopisac očekuje i traži upravo to.
