Foto: Arhiv
Dok hodiš gradom, neki dojučerašnji prijatelji s kojima ste jeli i pili okreću glavu gore nego 2021. g. od korone, a oni dobri i najmalobrojniji pomažu vam na sve načine. Još na samom početku rata, u povelikim smetljarskim vrećama i u mrklim satima otperjao sam na smetljište sve od knjiga što su na crveno mirisale ili ne daj bože bile ćirilicom ispisane. Sad kad je ponestalo i hrane i konzervi nemaš šta ni pročitati. A baš tad nastupa i nova glad, glad za čitanjem.
Piše: Milan Račić
Zla 1992. ratna godina
Tek se u ratu naučiš šta je sloboda, saznaš to onda kad je izgubiš. Prije toga, sloboda se valjda podrazumijevala. Proljeće je pomahnitale 1992. godine. S ratom obavezno dolaze granate, pa umjesto proljetnog povjetarca obasiplju vas onim minobacačkim ili velikokalibarskim od 155mm. S brda su šikljali smrt i razaranje. Strah za život ili još gore strah od ovakvog života. Sve misliš potrajaće ovo samo nekoliko dana, pa ćemo opet… U razrušenom ulazu geleri porazbijali prozorska stakla, poubijali i iskrvarili i djecu i starije. Ne biraju ni po godinama, ni nacionalnosti. Kuha i u zraku i u dušama ljudi. Umjesto nasmijanog susjeda odjednom dobiješ čomrdu. Smetaš jer si drugog imena i prezimena i postaješ mu neprijatelj broj jedan. Do juče, gotovo da i nisi znao koje je nacionalnosti ni on ni oni nekoliko spratova niže. U skloništu i na tržnici, branitelji koji ratnu liniju nisu ni okusili, dičili su se velikom hrabrošću, upirali prstom u one što se drugačije zovu i tako sticali svoje prve patriotske–domoljubne i špijunske poene. A kad te tako tagetiraju, za samo par sati očekuj da ti se na vratima pojave vojne, a češće paravojne i druge šarene uniforme ili, još gore, one samo u jednoj ali crnoj, po smrti, prepoznatljivoj uniformi. Optužen si i odmah presuđen, zbog radio stanice u kupatilu ili zastarjele municije M 48 u ormaru. Kad ti ništa ne pronađu iz dječje sobe izlaze s plastičnim pištoljem djeteta i kažu: “A kome ti g…. jedno”, a govno si ovisno od nacionalnosti ili pripadnosti partiji u kojoj je vjerovatno, on ili njegov otac ostvarivao određene privilegije, „pričaš da oružja nemaš“. Ne preostaje ti ništa drugo nego da spakuješ ženu i djecu i ko sardine ih pošalješ tamo odakle su u mirnodopsko vrijeme sardine i dolazile. Drugi su opet te ljudske kofere s nešto prnja i porodičnim albumima otpravljali u suprotnom smjeru ili što bliže istoku. Ostali su zatečeni, oni koji ni pomisliti nisu mogli da nam je višegodišnji bratoubilački rat ušao i u spavaću i u dnevni boravak. Tek su se avertili kad su svi putevi zamandaljeni i južno i istočno, a mostovi porušeni i sjeverno i zapadno. Posmatraš kako iz prodavnica vuku preostali toalet papir i vatrogasne aparate, jer su njihovi pljačkaš–prethodnici već počistili sve što je vrijedilo. U međuvremenu, traže da potpišeš lojalnost novoj vlasti. Pozivaju te na posao tek kad pristignu međunarodni, da te pokažu ko međeda u kavezu i slavodobitno im kažu, pa evo vidite nisu svi isti, ima i lojalnih. Odmah potom, kad međunarodni nestanu, poruče ti da više na rađu ne trebaš dolaziti ili samo kad plavci ponovo stignu. S lokalnog radija odjekuju ratni pokliči, a od muzike dominiraju domoljubne, ispjevane još daleke 1941. godine. Tako se diže moral i uništava ljudskost i dobrota. Dolaze neki novi susjedi. I oni većinom protjerani od onih drugih. Kako vrijeme prolazi ponestaje stanova, auta i garaža pa se patriot lopovi zadovoljavaju veš mašinama ili kompletom posuđa za kog kredit još nije otplaćen ili ga svi zajedno dugo otplaćujemo. Tog već ljetnjeg vrelog avgustovskog mjeseca, dvorištem na Aveniji prolazi gorštak s frižiderom na leđima i velikim vjerskim obilježjem na prsima. Uhvatio zadnji momenat da otme od ono malo preostalog i da pokaže koliko je on veliki vjernik, a nikad to nije, niti će biti. Otvaraju se nova groblja gdje nikad nisu bila, u parkovima, pored institucija… I opet, kad se svi dijele, na tim novootvorenim grobljima u inat ili ko zna zašto, zajedno i jedni i drugi i treći. Ruše se vjerski objekti napravljeni prije nekoliko vjekova s namjerom da se tu više nikad ne pojave. To su ratni ciljevi osmišljeni u polumozgovima bolesnih političkih i vojnih glavurdi. U međuvremenu proradio i Crveni krst-križ pa vam, ko zna kako i odakle, doturaju papirić, iz neke od bivših YU država, gdje propituju jesi li živ i možeš li izaći?
U tom vrtlogu zla, žene se ponovo pokazuju mnogo hrabrijim i jačim od one druge polovine što je potpuno neopravdano umislila da su muškarčine. Žene u ratu poseban su božiji blagdan. U ratu se nisu žalile, za njih je žaljenje bilo gubljenje vremena. Umjesto toga sebi same su govorile, moram spasiti porodicu i ići dalje. Tako istrajne uspijevale su od nemogućeg napraviti moguće. Carice hodaju razrušenim gradom, ponovo otvorenim institucijama, traže prijeratne poznanike kako bi završile dozvolu za izlazak onim što se muškarcima predstavljaju. A tek je iznenađenje, kad ta nježnija i ljepša polovina, i u takvim okolnostima, napravi frizuru, zametne se djevojačkim šeširom, pa uzdignute glave i na udaru onih 155 milimetarskih zakorači u policijsku postaju i raspituje se, od portira do doministra, šta je s našim papirima. Tamo gdje muškarci nisu mogli, ili nisu smjeli ni primirisati, žene su svojim materinskim nagonom i upornošću, čuda činile. Zato, Ženama naklon do zemlje!
Dok hodiš gradom, neki dojučerašnji prijatelji s kojima ste jeli i pili okreću glavu gore nego 2021. g. od korone, a oni dobri i najmalobrojniji pomažu vam na sve načine. Još na samom početku rata, u povelikim smetljarskim vrećama i u mrklim satima otperjao sam na smetljište sve od knjiga što su na crveno mirisale ili ne daj bože bile ćirilicom ispisane. Sad kad je ponestalo i hrane i konzervi nemaš šta ni pročitati. A baš tad nastupa i nova glad, glad za čitanjem. I u miru, u ratu posebno, uvijek su najopasniji novopečeni, bilo da su žestoki nacionalisti il’ bivši socijalisti. I jedni i drugi imaju nagon da se dodvoravaju šefovima i slijepo izvršavaju prljave poslove. Ti isti su i danas u prvim redovima vlasti, u prvom safu i crkvenim klupama, na godišnjicama stradanja… Slave pobjede naših nad njihovim! Postavljaš sebi milion pitanja, a nijednog odgovora.
Sve ovo neljudsko i loše što se događalo ne svaki dan, već svaki sat, poprave vam i u takvim ratnim okolnostima neki DOBRI LJUDI, gotovo u pravilu, druge nacionalnosti.
Ili si, ili nisi čovjek
Baš tih smutnih dana nenajavljeno mi u posjetu dolazi radna kolegica, kojoj sam nekad bio “veliki šef”, opet druge nacionalnosti, i onako stidljivo i da me ne uvrijedi pruža 100 KM, pa kaže: “Ovo ti je poslao moj muž, nek se nađe”. Muž je bio policajac, ali i čovjek. Umrla je moja Šerifa. Sretnem se ponekad s njenim mužem. Popijemo kafu i pričamo o njegovim pčelama i uspješnoj djeci i njegovoj i mojoj. Pokušavam da se zahvalim za onih stotinu maraka, a on me prekida i ne da mi ni progovoriti. Vrijedi Šerifinih i njegovih stotinu maraka koliko da mi je danas neko milion poklonio.
I u to pogano vrijeme, dok su se neki razmetali humanitarnom pomoći, a neki bili željni konzervi iz NATO pakovanja četrdeset i neke, te devedeset i druge obilazila me i moja prijateljica Jelka. Donosila tad najvrednije, pakovanje hrane, poneku čokoladicu, šteku cigara i ljudski osmijeh, prije svega. Popela bi se zajedno sa svojim suprugom i do petog sprata noseći na nejakim plećima fasunak za nekoliko narednih – ratnih mjeseci.
Dok nije završio u Njemačkoj, sve vrijeme me obilazio i donosio ono što je od humanitarnih dobijao, moj školski Huso. I dok je u Mostaru pomagao i čuvao njemu najdraže, povampireni zločinci ostavili su ga bez majke, bez oca i sestre. A i danas, nas dvojica, ostadosmo najbolji prijatelji. I u ratu, i u miru. Ko nekad u onoj četvero razrednoj Zijemaljskoj školi.
Pozvao me moj susjed Zvonko i smireno predložio: „Znam, u kakvoj si situaciji, moj Damir i Dado su u Makarskoj pa bi i tvog Gorana poveo k njima. Pa kako ćeš Zvonko kad Goran nije..”? “Izvadiću mu Damirov rodni list, a i vršnjaci su, pa niko ni primjetiti neće”, odgovori mi Zvonko. Danas su Damir, Dado i Goran veliki prijatelji i redovito se susreću na stonoteniskim turnirima, uz obavezno druženje sa najboljim stonoteniskim, a njihovim prijeratnim trenerom iz Zagreba Darkom. Sastali su se i ovog ljeta dvadeset i treće, pa u Maleševićima proslavili titulu najbolje juniorske evropske stonoteniserke Hane, Darkove kćerke.
Ljeto je 1992. godine. Makarska. Goranu prilazi nepoznati čovjek i kaže: “Ja sam prijatelj tvog tate. Tata je dobro i pozdravlja te. Poslao ti je 100 maraka, da imaš”. Tek popovratku, godinu dana kasnije, saznadoh za ovaj susret i onih 100 maraka, koje nikad nisam poslao, nit ih u to vrijeme imao. Zoran je trajno van BiH, ali je uvijek, tu sa nama.
Ljudi ostaju ljudi. I danas mi moja dobra susjeda i komšinka Karmela, zar trebam napomenuti da je i ona druge nacionalnosti, ali da se zna, obilazi stan, preuzima poštu i provjerava da negdje nije procurilo i pita jesmo li uzgor.
Vraćam se, opet, nekim od žalosnih zbilja devedeset i druge.
Posmatram kad odvode uglednog mi komšiju i umjetnika na “informativni razgovor”, ili ko zna gdje, a on znajući da je samo pitanje dana, obukao svečano odijelo, okačio najbolju kravatu, pa kao da će na svadbu rođenom sinu, dostojanstveno i gospodski napušta svoj dom. Pričao mi dvijehiljadite: “Posebno me tukao, svako jutro, teškom vojničkom čizmom, u grudi i rebra jedan dvadestogodišnjak. I tako bi sve dok mu nisam jedno jutro rekao: “Sine, samo ti radi svoj posao. I nikad se više nije pojavio taj mladić što je tuđom glavom udarao po mojim rebrima”.
I tako, dok su većini jedini obrok konzerve iz četerdeset i neke, jedan od novoustoličenih ratnih šefova, ko zna kako i odakle, dovukao jednogodišnje jagnje, priklao ga u kupatilu, pa se on i čitava porodica slade pečenjem kao da su kod Gojka u Jablanici. Šta li se sve nisam nagledao. U zraku nemir i nespokoj.
Izašao sam, pa sjedim na kamenom zidiću na Aveniji, tu pored vojnih solitera, dok još nisu počeli patrolirati poluuniformisani, pijani i nepismeni. Pridruži mi se prijeratni javni tužilac. On s dvije, a ja tek s jednom cigarom. Ispušili smo! Ni on, ni ja ni riječi nismo prozborili. Razišli se. Ne znam jesmo li otišli svom ili tuđem domu.
Rani su jutarnji sati. Moram završavati ovonedeljnu priču za tacno.net. Ostalo je puno toga za neke nove priče ili možda roman stradanja ili roman o ljudskosti, ili sve to zajedno.
