Kako je to neobičan osjećaj, uz Ženu koja zrači: ako zalutamo u šumi, ona će svjetlucati, pokazat će mi put. Ako čitam pretešku knjigu, ispričat će mi sadržaj ukratko i neću je nikada zaboraviti. Tražim sličnosti, želim joj u nečemu biti blizu: imamo isti broj cipela, volimo isti parfem. Šišamo se kao gimnazijalke, ona je vesela što ja znam za Garudu, a ja što ona razumije neku kajkavsku nit, naslijeđenu od djeda. Ne razmjenjujemo telefonske brojeve, znamo da ni jedna od nas nema vremena, mi ćemo se doticati mislima i tako sporazumijevati, titramo na istoj valnoj dužini.
Voljela bih da sam mogla učiniti nešto za nju, toga mostarskog proljeća, i također bih voljela da me je podučila kako se zlokobne komete izbjegavaju, otklanjaju, poništavaju dok jure da unište tvoj intimni svijet i svemir. U vrtlogu, kaosu, entropiji i oponiranju sa svih strana, voljela bih ostati uspravna poput Svetlane, istinske intelektualke i hrabre žene. Držati se za Istinu kao za svoje najčvršće utočište. Ostati nepotkupljiva, dosljedna, svoja. Poznavala sam je nekoliko sati, i kad ih rasporedim na ovo vrijeme između imam hrane za svaki dan, kao oni tsampa kolačići s kojima se šerpasi cijeli dan penju na zaleđenu planinu.
Neću ništa govoriti, želim je šutnjom ispratiti u mir i visinu, kamo dobri ljudi odlaze da se privremeno odmore. A djela ostaju, da, ona ostaju. Hvala ti, draga, ne zaboravljam te, pričekaj me tamo na mjestu ugovorena sastanka.
Tvoja Flora
