Brojna su iskušenja kojima je danas demokracija podvrgnuta – toliko koliko i njena zastranjenja. Odabrala sam govoriti o jednom što mi je veoma na srcu i na kojem sam pokušavala inzistirati ovih posljednjih mjeseci. Demos nije etnos i demokracija nije etnokracija. Svođenje naroda ili puka na njegove pretpostavljene etničke granice parola je suverenista – u Europi, Americi i gotovo posvuda u svijetu. Samo ovom redukcijom može se objasniti novi nacionalizam u njegovim ekstremnim oblicima agresivnosti: od trenutnih ratnih sukoba do planova demografskog inženjeringa, od rata nacionalnih država protiv migranata do zahtjeva da se sprovede etničko čišćenje ili – čak – da se zaustavi fantomska „etnička supstitucija“ europskih naroda.
No je li etnos doista sinonim za demos? I je li primat etnije u skladu s demokracijom? Da odgovorim, vratila bih se na prvi tekst u kojem se pojavljuje grčka riječ demokratia. Posrijedi je Eshilova tragedija Pribjeglice ili Moliteljke (Hiketide).
Protagonistice su žene (Danaide, prim. prev.) koje bježe od porodičnog nasilja, migrantice koje, isplovivši sa sjevernoafričke obale, nakon što su preživjele valove Sredozemlja, pristaju u Arg (Argos). I zaustavljaju se na plaži prije nego što zatraže azil. Misle da se moraju obratiti kralju Arga. Ali ne! U Argu – to je novost – vlada narod, demos. I narod će odlučiti. U onome što smatram da je ključna dramska scena demokracije, Eshil otvara pogled na okupljenu narodnu skupštinu. „Kako je glasala moćna ruka naroda?” Upravo tako: moćna ruka naroda, grčki: demou kratousa cheir. Ruka se podiže kako bi glasala – demokracija se manifestira po prvi put. A te ruke koje se podižu, dok sprovode demokraciju, glasaju za doček, za primanje migranata. To je pobuna žena, tražiteljica azila, koja objelodanjuje demokraciju. I, s druge strane, demokracija se realizira dočekivanjem. Nema demokracije bez gostoprimstva – nema gostoprimstva bez demokracije.
Upravo je dobrodošlica lakmus-papir, dokaz otvorenosti svojstvene demosu, narodu ili puku, koji se nikada ne može zatvoriti ili povući u sebe. Ali opasnost od zatvaranja izlazi na vidjelo vrlo brzo i, dok najnapredniji zakoni u drevnoj Ateni priznaju državljanstvo „domaćim strancima“ (stranieri residenti), krči sebi put kriterij podrijetla, zakon rođenja i krvi, načelo tla, mit o autohtonosti. Državljanin bi bio samo netko tko ima dobro podrijetlo, potječe od autohtonih stanovnika, koji nikada nisu bili kontaminirani niti su se kretali – zemlja na kojoj su rođeni bi zato pripadala njima.
Krv i tlo, koji hrane etnos, stoljećima neprestano izbijaju na površinu, stavljajući demokraciju na kušnju. U dvadesetom stoljeću, čini se da ovo zastranjenje ne zaustavlja čak ni učenje Tore i Evanđelja, u kojima – kao što znamo – iznimna figura „domaćih stranaca“ nadmašuje čak i onu građana. Svakako ne trebam podsjećati do kakvih je rezultata dovelo svođenje demosa na etnos u vrijeme nacionalsocijalizma, onog nacionalnog socijalizma koji je u svom pothvatu preoblikovanja išao čak do sistematskog istrebljenja onih koji bi mogli okaljati njemačku etniju. Ali ni talijanski fašizam nije u tome zaostajao.
Bilo bi pogrešno vjerovati da su krv i tlo duhovi prošlosti. Danas opet divljaju zahvaljujući novim vještim prikrivanjima. Izgone se stranci i migranti, u ime pretpostavljene homogenosti stanovništva, sinova vlastitog tla, braće – bez sestara – koja sva pripada patrilinearnom pokoljenju, očevini (domovini) i njezinom poretku. Ali demokracija dovedena do toga da se naturalizira, da se ukorijeni u svoje hvaljeno autohtono podrijetlo, više nije demokracija. To je etnokracija – odnosno jedna od totalitarnih patologija demokracije. Jer narod je dinamična politička forma, koja se stalno iznova sastavlja. To nije porodična zajednica koja se temelji na prirodnom autoritetu, krvnoj i zemaljskoj vezi, rodbinskoj liniji, kodeksu autohtonosti.
Gubitak političke spone doveo je do afirmacije etničke sveze – što znači mita o čistoći i čistoj mržnji, odnosno ratu u svim njegovim oblicima. Stoga se danas ovdje – zamišljajući mir – moramo sjetiti onih Eshilovih stranica o gostoprimljivoj demokraciji, o demokratskom gostoprimstvu.
Preveo s talijanskog Mario Kopić
Izlaganje na forumu „Demokracija na iskušenju“, Comunità di Sant’Egidio, 23. 9. 2024.
