U ponedjeljak 20. siječnja predsjednik bosanskohercegovačkog HDZ-a, Dragan Čović ukazao se u studiju Federalne televizije, gostujući u emisiji Pošteno kod voditeljice Duške Jurišić. I tom prigodom potvrdio sve ono što smo o njemu znali. Naime čovjek koji ne zna ništa o Draganu Čoviću i stranci čiji je predsjednik, ili pak dobronamjerni, prosječni građanin Bosne i Hercegovine koji nema osobito razvijen politički nerv, mogli su na televiziji vidjeti uvjerljivog, uglađenog političara, koji naizgled potpuno uvjereno govori rječnikom suvremene europske politike, braneći jednakopravnost svih naroda i građana te zazivajući neke poštene dogovore među predstavnicima konstitutivnih naroda. No kao što to obično biva, površinski dojam u dubokoj je svađi s činjenicama. Čović tako u poetskom naletu u otvaranju emisije zaziva uspostavljanje ravnoteže između nacionalnog i građanskog, da bi već u sljedećoj misli upozorio na, po njemu nedopustivu, opasnost da se tzv. Ostali konstituiraju kao četvrta grupacija u pravnom poretku. Čović dalje zagovara potpunu ravnopravnost svih naroda i građana u svakom dijelu zemlje, ali mu ipak izlijeće, i to je jedini moment u kojem se nije uspio iskontrolirati, da su mu u izboru člana predsjedništva na području Federacije prihvatljiva dva plutajuća izborna područja, pod uvjetom, kako reče „da kontroliramo ta područja“. Tko smo to mi Čović nam je propustio objasniti. Predsjednik HDZ-a ide i dalje, pa opet u prvom licu množine govori da „nas nema gdje god se nismo organizirali“. Posebno je zanimljiv njegov osvrt na problem Mostara za kojeg bi htio da bude uređen kao i svaki drugi grad u Bosni i Hercegovini te da nema potrebe od tog središta Hercegovine praviti grad-slučaj. Ovo bi otprilike bili glavni momenti njegovog intervjua, uz ipak nedopustiv propust Duške Jurišić koja je pitanja o Čovićevoj imovini ostavila za neku fiktivnu buduću emisiju.
Pa počnimo od zadnjeg. Bez ikakve nakane da iznosimo konačne tvrdnje, dižemo optužnice bez argumenata ili pokrećemo hajku na čovjeka, bilo bi ipak pristojno da nam osoba koja drži jednu od ključnih političkih pozicija u zemlji prikaže stvarno imovinsko stanje i objasni nam na koji način je s primanjima koja je imao na sveučilištu i javnim funkcijama uspio steći takvu imovinu. Ne znam, možda računica doista i izgleda logična, ali ako je tome zaista tako i samom Čoviću bilo bi u interesu da javnosti vjerno prezentira vlastitu imovinsku karticu i tako dokine raširene sumnje.
No vratimo se izrečenom. Iz čitavog nastupa predsjednika HDZ-a izranja jedan ogromni politički, intelektualni i moralni cinizam, kojeg nikakva fancy-odijela, retorička vještina, ni uglađenost ne mogu prikriti. Njegove tvrdnje kako je potrebno pomiriti nacionalno i građansko te kako mu je jednakopravnost svih građana na prvom mjestu u startu se sudaraju s realnošću zemlje u kojoj je građansko posve izbrisano, u kojoj su prava slobodnog i individualnog političkog izbora svedena na razinu dosjetke, a bilo kakvo građansko samoorganiziranje koje ne bi imalo nacionalnu platformu ustavno onemogućeno, u čemu i sam Čović participira tvrdnjom kako nema potrebe da izmišljamo novu ustavnu kategoriju Ostalih, izraz su jeftine političke demagogije čovjeka koji govori u prvom licu množine i koristi tako anakrone izraze poput hrvatskog političkog bića. Jednom kad bude imao prilike, u nekom od budućih fantomskih gostovanja u studiju Federalne televizije bilo bi lijepo da nam objasni kog vraga zapravo znači izraz „hrvatsko nacionalno biće“? Posebno zabavna je njegova tvrdnja o tome kako su, valjda Hrvati, gdje god se nisu organizirali nestali s tih prostora. Čak i ako sad zanemarimo činjenicu da se čovjek politički i društveno može organizirati na sto drugih načina koji ne podrazumijevaju članstvo u jednoj nacionalističkoj partiji, pa tako lobotomizirani prihvatimo Čovićevu tezu o tome da je jedini oblik samoorganiziranja članstvo u HDZ-u, doista veseli to nevjerovatno iskrivljavanje činjenica. Jer istina je posve suprotna. Gdje god su se naime Hrvati organizirali po Čovićevom modelu stada uronjenog u HDZ, uz poslovičnu odanost vođi, s tih su prostora upravo u aranžmanu te političke partije organizirano otišli s konačnim ciljem da se nasele u napuštene stanove i kuće hrvatskih Srba. Ili da stvar ogolimo do kraja, gdje god je u etnički nekompaktnim krajevima Bosne i Hercegovine HDZ organizirao ljude, organizirao ih je u smjeru napuštanja domovine i etničkog inžinjeringa u drugoj zemlji, o čemu je njihov neumrli vođa Franjo Tuđman u „Bespućima povijesne zbiljnosti“ pisao kao o poželjnim tzv. humanim preseljenjima. Otprilike na isti način na koji je svojevremeno Eugen Savojski popalio i popljačkao Bosnu, posebno Sarajevo i u svoj zločin uvukao brojne domicilne katolike koji su onda u realnom strahu od odmazde zauvijek napustili zemlju. Ukratko posljedica samoorganizacije u režiji HDZ-a je ta da Hrvata danas nema na brojnim prostorima u kojima su živjeli stoljećima. To naravno nije jedini razlog zašto ih više nema, ali također nije ni najmanje zanemariv.
Ismijavajući kategoriju Ostalih, odnosno pravo svih tih ljudi da budu konstituivno predstavljeni u ustavu i institucijama zemlje, prvi čovjek HDZ-a otvoreno ismijava povijesno nasljeđe, ali i realne osjećaje brojnih građana Bosne i Hercegovine. Kako onih koji su ostali u zemlji, tako i onih koji su iz nje izbjegli, zadržavajući i dalje državljanstvo te zemlje i svaku moguću povezanost s njom. Na osnovu čega bi primjerice bilo, kako Čović kaže opasno, dopustiti konstituiranje četvrte konstitutivne kategorije, koju očito smatra neprirodnom? Iako nema nikakve sumnje da Čović nema vrhunsku društveno-humanističku naobrazbu, s obzirom da predstavlja tehničku inteligenciju, pa i ne mora biti upućen u teorije nacije, teško je povjerovat da je istinski uvjeren kako su nacije trajna povijesna kategorija, a ne nacionalno-romantični konstrukt preporoditeljskih pokreta 19. stoljeća. S obzirom da je tome tako, ali i s obzirom da su brojni drugi ljudi, počevši od istog razdoblja unutar kojeg se konstituiraju tri priznate konstitutivne nacije u zemlji, prihvatili integrativni bosanskohercegovački identitet, a kasnije i jugoslavenski, ti ljudi povijesno i činjenično govoreći, ne bi smjeli biti ništa manje konstitutivni od ove tri grupacije. Jer u protivnom ispada da je jedini uvjet za priznavanje konstitutivnosti taj da si prije dvadeset godina imao naoružanu vojsku i teritorij koji kontroliraš. Čime dolazimo do posve jednostavnog pitanja: Tko u državnom predsjedništvu predstavlja onih 12 % mostarskih Jugoslavena s popisa iz 1991. godine? To nas naravno dovodi do drugog, donekle i osobnog pitanja za Čovića. U kojoj je mjeri to prvo lice množine u kojem prvi čovjek HDZ-a tako voli govoriti ili ako mu zvuči zgodnije „hrvatsko nacionalno biće“ bilo ugroženo do 1992. godine, a zemlja ni na koji način nije bila teritorijalizirana? Tj. kako je on osobno izdržao čitav taj život uglednog građanina, sveučilišnog nastavnika, direktora jedne od najmoćnijih vojnih tvornica i visokog člana Saveza komunista, a sve bez trećeg entiteta, bez člana predsjedništva iz reda hrvatskog naroda i bez stolnog hrvatskog grada? Drugim riječima, čemu čitav ovaj cirkus oko državnog ustrojstva i konsocijacijskih modela, kad je još u dokumentima ZAVNOBIH-a sve riješeno? Odgovor je naravno toliko jasan da ga je iz higijenskih razloga bolje i ne spominjati.
I na kraju dolazimo do biti problema. Kada naime čovjek zauzima neku javnu funkciju, ima ozbiljnu razinu odgovornosti, predlaže rješenja koja bi trebala biti opća i općenito govori iz pozicije političkog autoriteta naroda koji doista gaji osjećaj određene potčinjenosti unutar političkih i institucionalnih odnosa u zemlji, vrijedi vidjeti kako je uredio vlastitu kuću, tj. onaj dio zemlje u kojem ima vlast. Za primjer će nam biti dovoljna situacija u Mostaru. Dakle nakon što su u režiji stranke koju predstavlja uništeni duh i identitet njegovog grada, pri čemu su činjenice egzistencije sabirnih logora u Dretelju i na Heliodromu, ali i rušenje Starog mosta predstavljali definitivan sumrak civilizacije i bilo kakve priče o superiornosti i nekoj zapadnoj kulturi, nitko se iz redova te stranke, pa tako ni njezin predsjednik ničim nisu kritički osvrnuli na to razdoblje. Da su makar u jednoj prigodi rekli: Ljudi oprostite, bio je rat, radili smo užasne stvari kojih se sada sramimo i voljeli bismo to nekako ispraviti, Čovića bi se barem donekle moglo drukčije doživljavati. U gradu, odnosno dijelu grada čiji je on apsolutni gospodar, nema mjesta za nikakvu tradiciju ni realan život drugih. Niti jedna jedina ulica u tom dijelu grada, ne zove se ni po jednom čovjeku, geografskoj činjenici ili procesu koji nisu hrvatski, iako se radi o dijelu grada koji je još uvijek multietničan. Štoviše u tom gradu ulice i dalje nose imena ustaških ministara i zločinaca i nikome zbog toga nije neugodno. Na gradskom stadionu ima mjesta samo za jedan klub, a na genijalnom Bogdanovićevom Partizanskom groblju mjesta ima samo za nebrigu, devastaciju i prijezir gradskih institucija. Iako je tamo pokopano gotovo šest stotina antifašističkih boraca, a nadgrobne ploče stoje za njih još skoro dvije stotine čiji ostaci nikad nisu pronađeni. Gdje je u Čovićevom Mostaru dakle ta jednakopravnost i konstitutivnost svih građana. Kamo su nestale sve te europske vrijednosti i uglađeni maniri. U ulici Mile Budaka možda? Čovjeka koji je skovao stih: Orao hukne sa visine, bježte psine preko Drine.
Ima tako ljudi koji misle da je sve pitanje stila i da svijet ne počinje čak ni od njih, nego od trenutka u kojem su konvertitski odlučili biti neki drugi ljudi. A ima i Ostalih. Onih koji pamte i čekaju.
Tekst je prvi put objavljen 1.10.2014.
