Foto: maxportal.hr
U kraju gdje sam odrastao duhan je bio važan dio života. Mnoge porodice živjele su od prodaje duhana. Odmalena tu se učilo sve o toj biljci, od rasada, sadnje, jarenja (okopavanja), branja, nizanja, demećenja, pa do vaganja u duhanskoj stanici. Moj komšija, stari domaćin, pokojni Niko Čoko (rođen 1907) demećenje je promatrao kao umjetnost ne samo zato što o tom procesu ovisi kako će vam klasificirati i platiti duhan nego što je to bilo i pitanje domaćinluka, urednosti i ogledala kuće. Demetilo bi se kad je jugova hava, nakon što bi se listovi dobro isušili, čekalo se vlažno vrijeme nekad krajem oktobra, a kako bi se listovi razvrstavali i slagali po veličini, kvalitetu i kakvoći. Mi smo kao djeca gledali tu tehniku kao dosadan anahronizam, ali kada bi se prstima prelazilo preko žutih listova duhana, koji bi bili prostrti po natkoljenici, zatim ih rukama praktično peglali, duhan bi oživio kao organsko tkivo saživljeno s tim hercegovačkim rukama… A demećenja sam se sjetio dok sam prelistavao tekstove i gledao videa u kojima pokojni Dražen Dalipagić skače rukama milujući loptu pri izbačaju i daje koševe lakoćom kakvom je Niko Čoko demetio listove duhana. To je ta ista tehnika, lakoća i izvrsnost hercegovačkih ruku.
Veliki Dražen Dalipagić, od oca Šaćira i majke Marije (rođenog imena Marusija), umro je u Beogradu. Čitava bivša država sjeća se ovog košarkaškog velikana spominjući njegovu impozantnu sportsku biografiju. Kao svako dijete rođeno u Mostaru nakon Drugog svjetskog rata, jedino je maštao da obuče dres Rođenih. I uspio je. Kao junior igrao je na poziciji centarhalfa za Velež i dobio nadimak Prajo po Danetu Praji, stamenom veležovcu. Ipak, brat Saša ga je nagovorio da igra košarku. Kad je došao do Partizana, sva košarkaška vrata su mu se otvorila. U Beogradu je postao Praja. Umjesto o, dobio je a na kraju nadimka, ali njegova tehnika skoka, milovanja lopte i postizanja koševa ostala je iskonska. Poslije su došli i brkovi, kojih su se bojale sve odbrane, hercegovački Tom Selleck koji pogodi dno mrežice jer je imao mekanu ruku poput ljubuškog duhana, odakle mu je porijeklo. Ono što je Larry Bird bio u NBA-u Praja je bio u Evropi – najbolji šuter ikad. Možda je samo Steph Curry otišao u jednu dimenziju više, ali u kojoj su drugačija pravila i poroznije odbrane…
Praju je krasio odraz, skoro metar, i ne pamti se da mu je neko „zalijepio bananu“. Ali se pamte brojne utakmice i za Partizan, i za Real, i za italijanske klubove, kada je znao „demetiti“ i po 70 koševa na jednoj utakmici, i da je mogao igrati za čuvene Boston Celticse i sve medalje koje je osvojio s reprezentacijom Jugoslavije, ali kao i svaku porodicu na ovim prostorima i velikog Praju je historija ovih prostora otpuhnula „među svoje“, ali i „od svojih“, ko god oni bili. Jer Dalipagić je, htio ili ne, ostao u tom trouglu između Mostara, tog hercegovačkog porijekla, Beograda, porodice, košarkaških pobjeda i bivše države u kojoj je košarka bila simbol izvrsnosti, ali i pukotina koje je rat neminovno donio. Ta Prajina, Krešina i Mirzina generacija ostala je kao uspomena na zlatno doba ne samo košarke nego i dokaz da možete biti šampion i da dolazite iz zemlje koja ih stvara. Zamjeriti se historiji čovjek i može, ali ljudskim sudbinama ponekad nije pošteno, jer i list duhana ima dvije strane, a obje se moraju ispeglati kako bi to dobro prošlo na „vagi“, onoj životnoj. Te naše vage znaju biti surove. Kažem, demećenje je bilo važno jer ako taj postupak nije proveden kako treba duhan bi izgubio na svojoj vrijednosti i prilikom predaje na otkup bivao bi redovito slabije procijenjen.
Ali nema sumnje da je Praja bio čovjek hercegovačkog podneblja. U jednom starom intervjuu iz 1982. godine njegova supruga Sonja Požeg, teniserka i jedna od najljepših sportistkinja bivše Juge, govori o tome šta njen suprug voli jesti. „U kući, naročito kad je i on s nama, strogo vodim računa da hrana bude raznovrsna. Inače, Draženovo omiljeno jelo je hercegovački specijalitet – praziluk, oni to zovu prasa. E to sam naučila da spremam od Draženove majke…“, ispričala je Sonja.
Hercegovačke starinske kuhinje poznate su upravo po tim pirjanima, kao što je Praja volio pirjan od prase. I tu se negdje ta životna kocka i složi, porijeklo, mentalitet, tehnika, volja da skočite više, da se integrišete u društvo koje je znalo prepoznati izvrsnost i ljude koji imaju ambiciju da budu šampioni, da demetite koševe, osvajate medalje i uživate u pirjanu, svijet je kojem je pripadao Dražen Dalipagić. I u kojem se na vagi za košarkaško demećenje davala najbolja ocjena – A1.
Amer Obradović
