Prošlo je 22 godine od ubistva mog supruga Smaila Hrnjičića. Do danas pravosudni organi nisu učinili ništa u vezi ovog ubistva. Na početku sam vjerovala da će oni u što skorijem roku riješiti ovo ubistvo jer su mi obećali to druge institucije kojima sam se obraćala ovih godina. Federalno tužilaštvo, Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Ministarstvo unutrašnjih poslova FBiH, Ministarsvo sigurnosti, Predsjedništvo BiH, OHR, Obdusmeni, Federalna televizija, Udruženje logoraša, tadašnjoj veoma gledanoj emisiji na TV-u 60 minuta. Obećavali su (imam i pismene odgovore) da će se raditi intenzivno na rješavanju ovog slučaja, ali sve je ostalo na obećanju.
Tužitelji i istražitelji su se mijenjali tokom ovih godina. Svaki put je trebalo vremena da se prvo upoznaju sa slučajem ponovi ispitivanje svjedoka i tako u nedogled. Sve je bilo bezuspješno. I prije sam govorila da je jedne godine čak predmet bio u arhivi. Tražila sam da vidim predmet i tada je na njemu pisalo ime i prezime tužiteljice koja treba preuzeti taj slučaj. Kada sam potražila tužiteljicu ona je rekla da prvi put čuje da će ona uzeti taj predmet. Istražitelji su se također smjenjivali kratko bi radili da bi ubrzo bili smijenjeni (ne znam iz kog razloga) dok bi poslije dužeg vremena ali i mojom upornošću da se postavi istražitelj postavili novog i tako u nedogled.
Sadašnja istražiteljka nije imala vremena ni ući u detalje predmeta, otišla je na bolovanje. Dana 21.1.25. sam uputila pismeni zahtjev Kantonalnom tužilaštvu (na ruke Zdenku Kovaču) da me primi na razgovor uz obavezno prisustvo tužiteljice koja vodi ovaj slučaj i istražitelja. Do danas nisam dobila nikakav odgovor.
Mnoge institucije kojima sam tokom ovih godina pisala konstatovali su da je u ovom slučaju bilo propusta i na uviđaju i tokom istrage ali nikakve koristi od toga.
Smail Hrnjičić/foto: Arhiva
Ja ovo ne razumijem, ili se ide svjesno na zataškavanje ovog ubistva ili nesposobnosti našeg Tužilaštva.
Želim napomenuti da bombu postavljenu na način kako je postavljena bez osigurača može samo neko ko je dobro obučen za rukovanje eksplozivnim napravama. Mislim da je to policija trebala uzeti u obzir među prvim činjenicama.
Ja sam možda i dosadna što 22 godine pišem o ovome, ali na ovaj način želim da podsjetim Tužilaštvo da ja i moja familija nismo odustali i tražit ćemo pravdu do beskonačnosti.
Razočarana sam što i poslije 22 godine istrage u vezi ovog slučaja je još mrtvo slovo na papiru. Ljudi moji, radi se o ljudskom životu o čovjeku koji je stradao ni kriv ni dužan. Nikoga nije briga što moj sin i danas osjeća posljedice teškog ranjavanja kao i teške traume moje cijele porodice.
Ja ovo pišem u ime svih onih koji su nastradali nakon Dejtona (moj suprug je bio posljednji od tih ubistava) a koji su također zaboravljeni.
Sve ovo pišem evo 22 godine u nadi da će se pronaći ubica mog supruga i da će ljudi čitajuči ovu možda na neki način pomoći Tužilaštvu dojavom koja bi uputila na mogućeg ubojicu ili možda nekoga ko je bio svjedok zločina.
