- Budućnost je metafizička činjenica.
- Mogućnost je činjenica pragmatizma.
- Između mogućnosti i budućnosti pada sjena.
- Sjena raste po principu obrnute proporcionalnosti: ako se u ime budućnosti Bosne i Hercegovine partikularnim i konfrontirajućim naracijama, ideologijama i politikama, pa i onima koje su doktrinarno sveobuhvatne, zanemaruje i apstrahira njena dejtonska mogućnost, šanse za budućnost domovine se smanjuju; također, ako se mogućnost podiže na pijedestal konačne istine, ako nas institucionalni dizajn dejtonske države samim svojim postojanjem tjera na aksiomatsko priznanje dostignute mogućnosti kao jedine budućnosti, ni u bližoj ni u daljoj budućnosti neće doći do promjene dejtonske zbilje u smjeru konsenzualno prihvaćene liberalne demokratske države. Sjena koja cijepa susret mogućnosti i budućnosti mora biti prevladana. U mom uvidu to je moguće kroz radikalnu afirmaciju principa vrlina je sredina.
- Bosna i Hercegovina, stenjući pod višedecenijskim terorom etnonacionalizma kao paradigme užasa izgubila je osjećaj za sredinu kao vrlinu. Nema nacionalizma u BiH, bilo defanzivnog, bilo ofanzivnog, koji ne želi iz ugla partikularnog, sebičnog razumijevanja naše zajedničke države graditi svoju sliku bosanskohercegovačkog svijeta kao da je opća.
- Uvjerenje da je moguće iz bilo koje etnomonističke pozicije pa i one građanske koja se vrlo agresivno isporučuje kao trijumf volje većinske etnonacionalne zajednice, derivirati Bosnu i Hercegovinu koja će biti prihvatljiva svim njenim građanima opasna je iluzija koja će prije odvesti u nasilje nego u sljedeću mirovnu formu. Političke retorike koje zastupaju ovo uvjerenje, iako iz oportunizma pridružuju svoju poziciju mirovnoj agendi, supstancijalno lažu, čak i kada su uvjerene da govore istinu.
- Ako se jedan entitet antiustavno gradi kao monistička ekskluzivnost a veliki broj građana tog entiteta smatra da je ime znak i da bez obzira na ustavnu sadržajnost koja zahtijeva izgradnju entiteta kao primarno multietničkog, što je potvrdila i svojevremena odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda u pravnom, političkom, socijalnom i kulturnom polju, on se kroz politiku, pravo, obrazovanje i kulturu, usađuje u svijest građana kao da je u pitanju nova srpska država, prekodrinski eskurs, najsrpskija teritorija srpskog sveta. Bez suštinskog razumijevanja takvog hegemonijalnog nacrta spram polovine područja Bosne i Hercegovine kao međunarodno priznate države, taj pristup može voditi u nasilje, jer, kad-tad, kako kaže mudri Isaiah Berlin, „netko će zaplakati za prostorom“.
- Ideja da se negacijom odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, sam Ustavni sud tretira viškom Ustava, kao da nije dio Ustava, kao da je u pitanju neobavezujući ekvivalent Lige naroda, iako može izazvati čuđenje u svijetu prava, opasna je strategija koja vodi u anarhiju u kojoj sve može postati država: i općina i kanton i entiteti i Buk Bijela. Bulažnjenje da je Ustavni sud BiH izvan Ustava BiH, legitimira pravo građana BiH da sazovu trajni Konvent, jednak entitetskoj skupštini koja hoće da bude izvan jurisdikcije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
- Od presudne je važnosti okončati ove igre zasnovane na lukavstvu uma i djelatnim konsenzusom koji izgrađuje a ne razgrađuje Bosnu i Hercegovinu zaustaviti putovanje Bosne u „pustu zemlju“. Ako u BiH postoji politika kojoj je u feudalističkom maniru važniji prazan komad zemlje, samo da je atribuiran kao etnonacionalni krajolik, od ljudi koji nastanjuju taj komad zemlje, bilo bi korektno da ta politika to javno kaže kako bi znali gdje završava Logos a počinje Tanatos. Nadam se da to još uvijek nije cijela zemlja i da to još uvijek nije strategija svih dominantnih etnopolitika.
- Ako se u novim političkim i Bosni i Hercegovini nesklonim geopolitičkim okolnostima politički konflikt nastavi rješavati potpunim institucionalnim uvažavanjem zahtjeva da se konačno etničko dijeljenje u multietničkom entitetu FBiH finalizira, rezultat će biti sistemska proizvodnja tri etnička građanstva, novo gradilište podjela među ljudima.Uvažimo li za trenutak argumentaciju onih koji smatraju da bi tek to smirilo Bosnu i da bi tek unija tri navodno liberalno-demokratske etnorepublike, jamčila izgradnju države kao hijerarhizirane strukture sposobne da donosi odluke i društva koje se ponovo gradi kao bosanskohercegovačko društvo, svako ko ima iole pameti i mudrosti mora razumjeti da veliki broj građana BiH to ne može prihvatiti, jer historijsko iskustvo svjedoči da bi dva susjeda BiH iskoristili novu konfiguraciju BiH za konačni ultimatum.
- Uvjeravanje da bi historija prestala da radi i da bi sablast samoproizvedenih prava Beograda i Zagreba na BiH odjednom nestala a nastala Švicarska naprosto je ahistorijska tlapnja. Tri etničke republike (a geopolitički možda dvije) ne mogu voditi integraciji BiH, nego još nacionalističkijem rastu srpsko-hrvatske dijagonale lovca. U takvoj ambijentalnosti nije teško pretpostaviti ko je lovina. Iskustvo nam je palanačko, nasilno i neempatično, a kultura straha trajni ulog u borbi među narodima.
- Ona politička struktura koja je predvođena svojim ambivalentnim predsjednikom, vrijednosno nagnutim na istok, potpisala, zajedno sa liderom HDZBiH, legitimno predstavljanje – dajući najbolje moguće političko oružje hercegovačkoj filijali HDZ Hrvatske jer u uređenom svijetu potpis obavezuje i nije nužan pečat, zaslužuje najmanje četverogodišnju mirovinu. Dešava se suprotno. Ugovarači legitimnog predstavljanja, sa katastrofičnom hajkom, koja je iznenadila samo one koji ne znaju kakav je eliksir mladosti volja za moć, optužili su SDP-ovu melting pot družinu, skupljenu s konca i konopca, za legitimno predstavljanje, čime su zadali snažan udarac političkom pluralizmu. Iako u toj kakofoničnoj bratiji ima svega: tvrde desnice, meke ljevice, liberalizma, europeizma i lažnog europeizma te kvazibosnizma s elementima malezijskog konsocijacizma, oni su od strane SDA, umjesto da budu žigosani kao iznevjerioci legitimnog predstavljanja, optuženi da provode strateški cilj SDA-legitimno predstavljanje! A to može samo SDA o čemu svjedoči tinta iz Mostara.
- Da bi se napustila ova permanentna katastrofičnost iz koje nema izlaza, koja vodi u getoizaciju i separacije, dejtonsku mogućnost valja prevoditi u eurobudućnost. Kako, kada politički akteri liberalne demokracije koji evo već tri decenije djeluju u BiH kao deus ex machina, između kriterija liberalne demokracije kao što su npr. odluke suda u Strasbourgu i političkih etnomagova koji negiraju te kriterije, apsolutno i u potpunosti biraju političke etnomagove da nastave destruktivno djelovati u smjeru neupravljive, neliberalne, antidemokratske, korporativističke države. Ovaj frustrirajući kriterij neće se promijeniti, budući da mu se suštinski suprotstavljaju samo političke stranke evropskih Zelenih i liberalnih stranaka, uz buridansku neodlučnost evropske socijaldemokracije. To ne znači da integralističke bosanskohercegovačke stranke imaju taj luksuz zaoštravanja politike prema Zapadu: To što se unutrašnji politički akteri u BiH a kojima je do BiH stalo kao do zadnje rupe na svirali, nagrađuju a ne kažnjavaju, e da bi zadržali formalni bosanskohercegovači kurs, ne znači da će po istom kriteriju integralistička politika biti nagrađena zato što želi nemoguće, npr. suštinsku ustavnu realizaciju odluka strasburškog suda. Zašto je to nemoguće objašnjeno je trajnom briselskom doskočicom: morate to sami.
- Uprkos uskom manevarskom prostoru za Bosnu i Hercegovinu koja hoće da prekorači sliku sebe kao zbira samo i samo tri etniciteta, uprkos relativizaciji bola i nepravde, uprkos padu entuzijazma, Zapad je i mogućnost i budućnost Bosne i Hercegovine, naročito ako transatlantska suradnja zadobije novi intenzitet političke i vrijednosne kolaboracije. Govorim o Zapadu liberalne demokracije a ne nekom drugom Zapadu zasnovanom na ksenofobiji, rasizmu, neliberalnoj demokraciji, ekskluziji drugog…U nedavnom vanserijskom inauguralnom govoru predsjednika Austrije Alexandera Van der Bellena (treba li podcrtati da dolazi iz političke grupacije Zelenih) mogli smo čuti i ove riječi: „Dame i gospodo, neki kažu da je naša demokracija u krizi. Ima nešto u tome. Uzmimo samo središnji gradivni element demokracije, kompromis. Neki ga danas vole opisivati kao polovično, mlako, lijeno rješenje od samog početka. Možemo li se opet odviknuti od ovakvih opisa? Jer što znači kompromis? Znači da dvije pozicije, nazovimo ih A i B, napuštaju oni koji su ih se držali. I da su zajedno pronašli novo, zajedničko gledište C. Zajedničko rješenje. Kompromis vodi do rješenja. S druge strane, insistiranje na vlastitom stajalištu ne vodi ničemu. Nema razvoja. U najgorem slučaju, ovo insistiranje se svodi na ili/ili, što u konačnici ne znači ništa više od početne pozicije u kojoj se ništa ne događa. A ako nam pojam kompromis zvuči previše nenadahnuto, onda ga zamijenimo pojmom: zajedničko rješenje. Srce liberalne demokracije je pronalaženje zajedničkog rješenja.“ Pokušajte ovo čitati u ključu naše histerije oko formiranja vlasti. Da li mi uopće želimo prestati insistirati na vlastitom stajalištu koje ne vodi ničemu. Nelson Mendela jednom je prilikom rekao da moramo promijeniti naše nepromjenjive stavove, sjesti i razgovarati, može se desiti čudo. „Možemo se, kako kaže austrijski predsjednik, slagati i s ljudima koji nemaju mnogo veze s našim osobnim svjetonazorom. To možemo učiniti ako uložimo potreban kulturni napor međusobnog poštovanja. Ako uspijemo pogledati preko vlastitih granica i vidjeti sposobnosti drugoga. Vidjeti dobro i u drugima. Vidjeti cijelu osobu.“ Nažalost, BiH je u nedokučivom limbu odbijanja da se promijeni. Nijedna relevantna struktura moći ne nudi ništa novo ili se novo povlači pred starim, koje je uvijek sigurno utočište. Oprostite, ima li išta lakše od toga? Dvadeset osam godina se ne puca i to je fantastična vijest koja nam govori da ipak nismo projicirani barbari. Da možemo puno više, ali to nismo iskoristili.
- Nažalost, dvadeset osam godina se Bosna i Hercegovina uglavnom ne misli. Mišljenje je zamijenjeno medijskim uzbuđenjem. Alternativnim činjenicama, kao da činjenice mogu biti alternativne. Eros laži određuje istinu našeg bića. Mediji, kao jedan od najbitnijih stubova liberalne demokracije izloženi su egzistencijalnim ucjenama i umjesto da imamo transparentno finansiranje medija kao javnog dobra, upali smo u zamku skrivanja vlasništva a ponekad i uredništva. Za razvoj demokracije u BiH i izgradnju poštenog političkog pluralizma, nova vlast bilo ko da je bude formirao, morala bi pokušati donijeti zakon o transparentnom vlasništvu medijima. Ako znamo ko stoji iza nekog portala, kakva je struktura kapitala, koji npr. političar ili tajkun iz sjene uređuje različite medijske platforme, koja država eventualno logistički podržava neku medijsku mrežu, živjet ćemo u boljem svijetu i imat ćemo odgovornije novinarstvo. Trenutno, razni skotovi primjenjuju obrnuto načelo slobodnog novinarstva: umjesto svetosti činjenica i slobode komentara, imamo svetost bljak komentara i slobodu od činjenica. Bosna i Hercegovina u samom je vrhu ovakvog razumijevanja jedne od najvažnijih profesija našeg doba, koja je od fundamentalne važnosti za ozdravljenje Bosne i Hercegovine i njenog društva.
- Bosna i Hercegovina je bolesno društvo. Samo onaj koji prizna da je bolestan, može se izliječiti. Tako je i sa državama i društvima. Ako se kultura poricanja najtežih zločina prostrla Bosnom i Hercegovinom, zar to nije dijagnoza bolesti. Prognoze su i dalje sumorne-poricanje će se nastaviti. Vrijeme je za terapiju. Moramo smoći snage da o tome razgovaramo, bez ikakvih apriornih osuda, učitavanja, poopćavanja i slično. Moramo započeti put ozdravljenja. Puno nam je, ma šta ko o tome mislio svojim instrumentaliziranim umom, pomogao prethodni Visoki predstavnik, odlukom većom od njegovog života. Poricanje se smanjilo iako nije iskreno, ali javni prostor je manje zagađen.
- Nažalost, ta transpovijesna odluka Visokog predstavnika nije rezultat djelovanja internacionalne zajednice. To je mnogo više autonomna gesta kršćanskog milosrđa jednog autentičnog vjernika i političara odgovornog u temeljnim pitanjima morala. Što puno govori o međunarodnoj realpolitici i njenim realpolitičarima, mada je Kant u Vječnom miru racionalno a ne utopijski naglasio: „Praktičar (kome je moral samo teorija) lišava nas bezutješno naše dobroćudne nade (čak i onda kada priznaje moralne obaveze i sposobnost čovjeka da radi u pravcu njihovog ostvarenja), obrazlažući to u stvari time da on iz ljudske prirode vidi da čovjek nikada neće htjeti ono što se od njega traži da bi se ostvario vječni mir. – Naravno volja svih pojedinaca da žive u zakonskom uređenju na principima slobode (distributivno jedinstvo volje svih) nije u tu svrhu dovoljna, već se zato traži da svi zajedno hoće to stanje (kolektivno jedinstvo ujedinjene volje). Taj teški zadatak potrebno je riješiti i zbog toga da bi se obrazovala jedna cjelina građanskog društva.“Ovo je vjerovatno jedan od najvećih izazova za Bosnu i Hercegovinu – kako afirmacijom kulture mira graditi građansko društvo u kojemu će za početak pojedinci biti ponosni na činjenicu da u bilo kojem kontekstu ne poriču masovna ubistva naroda, stvarajući uvjete za kolektivni transfer iščašene društvene svijesti. Bilo kad, možda tek za 100 godina, možda za 300, možda prije, ali negacija se može uspješno prevladati ako se nastupa odgovorno, pa država normativno i društvo vrijednosno, mijenja frustrirajuću zbilju.
- Navedeni Kantov, ali i svi drugi izazovi problematizirani u ovom manifestu, sukladno temi koju izlažemo, provociraju pitanje: Koje sve mogućnosti stoje pred Bosnom i Hercegovinom? Zašto je pitanje mogućnosti važnije od pitanja budućnosti, ako budućnost shvatimo kao metafizičku činjenicu, kao pokriće za prezentno nedjelovanje? Da li je nemogućnost konstitucije jedinstvene Bosne i Hercegovine njena jedina mogućnost ili se mikrogeopolitičke imaginacije o utopiji republike BiH nadaju kao teorijski zamajac prevazilaženja dejtonskom birokratijom okovane zajedničke države? Zašto je potreban teorijski preokret u razumijevanju BiH kao statične trajektorije podijeljenog suvereniteta između konfrontirajućih aktera unutrašnjeg suvereniteta i suspektne internacionalne zajednice? Čemu ideja BiH ako nije moguće prevazići konvencionalne etnonacionalne obuhvate, ako nije moguće izgraditi uzornu inkluzivnu republiku svih svojih ljudi. A uvijek će biti moguće. Iako se doima nemoguće. Ako nije moguće, onda Bosna i Hercegovina već nije. Ako nije, kako jeste. Ona jeste čak i kada bitange tvrde da nije.
- Šta je, u konačnici, produktivan obrazac za Bosnu i Hercegovinu? Izvjesnost Bosne je u njenoj neizvjesnosti, u nemogućnosti kao jedinoj mogućnosti, u prevazilaženju horizonta dokučivog i otvaranju horizonta nedokučivog, horizonta na kojem pleše misao francuskog povjesničara Luciena Febvrea: „nigdje nema nužnosti, svugdje postoje mogućnosti“.
- Ako je to tako, ako posibilizam (shvaćen kao mogućnost), trijumfira nad determinizmom (shvaćenim kao predodređenost), a svijet je dokaz da je sve moguće, nema razloga da tekst ne završim obećavajućim iskazom: budućnost je najizvjesnija mogućnost Bosne i Hercegovine.
