Foto: Privatna arhiva
Prije nekoliko dana objavljen je teaser za dokumentarni film „To my brother“, posvećen pogibiji vašeg brata Amela. Na početku teasera govorite kako ne uživate u ljepoti Sarajeva sa visine ili okolnih brda. Zašto?
To je jednostavno tako, mislim da je taj aspekt Sarajeva za mene vječno uništen. Oduzet možemo reći. Prvo na šta pomislim kada sam iznad Sarajeva jeste kako su nas vidjeli kao na dlanu. Nekako ta mjesta su uprljana i nose neki teret sa sobom. Tu sam, mir je, lijepo je vrijeme i pogled je krasan, ali ja mislim na snajperiste i četnike koji su nas ubijali.
Vaš brat ubijen je 3. maja 1995. godine. Pogođen je snajperom. Sjećate li se tog dana, koliko ste imali godina? Kako je rat gledati očima djeteta?
Mislim da je to jedan od rijetkih dana u mom životu kojih se sjećam sa kristalnom jasnoćom. Čak i stvari koje su se dešavale prije nego je Amel ubijen. Amel je imao 16, a ja 12 godina. Mama je došla iz noćne smjene iz Vojne bolnice i svi smo skupa doručkovali. Jeli smo čokoladu, dvije čokolade su bile. Ni dan danas ne znam odakle nam i koji ih je donio, ali se sjećam okusa. Mama je legla da spava, a mi smo izašli da se igramo. Ja sam se igrao sa svojom rajom, a Amel sa svojom, svi smo bili tu u ulici, graja i galama. Kao da je bio mir i ništa nije bilo neobično u toj dječijoj igri. Već tada smo bili naviknuti na rat i trudili smo se ignorisati ga.
Bilo je sunčano, nije pucalo, prelijep majski dan. Sve to je prekinuo strašan prasak. Imao sam osjećaj da je pucano meni iznad glave. Uši su me zaboljele, ali se nisam prepao. Rat je i to je sve normalno, potrčao sam da se sklonim sa čistine i onda sam čuo vrisku. Kao da su svi vrištali u isti glas. Vidio sam da prijateljica Amela vodi pod ruku. Evo skoro 30 godina pokušavam da analiziram svoje ponašanje u tom momentu. Amel je bio pogođen i u tom momentu ja sam otišao da zovnem mamu i da nazovem hitnu pomoć. Mama je pokušavala da spasi Amela. Davala mu je umjetno disanje. Svi su plakali i vrištali samo mama i ja nismo. I dan danas o tome razmišljam. Kako, zašto, ne razumijem. To su bile sekunde ali je to meni trajalo kao jedna vječnost. Ubrzo je došlo neko vozilo i trebalo je Amela prevesti u bolnicu. Ja sam donio deku u koju smo ga umotali i onda smo skupa mama i ja sa njim otišli u bolnicu. Spasa nije bilo. Amel je mrtav. Doktori nisu ništa mogli da urade. To je bio kraj mog djetinjstva.
Foto: Arhiva Sniper Alley
Potom kreće vaša potraga za fotografijama brata, što je kasnije preraslo u projekat „Sniper Alley Photo“, gdje skupljate i objavljujete fotografije djece iz opkoljenog Sarajeva 1992-1995. Potraga počinje 2019. godine, te slučajno nailazite na post Thomasa Hursta, koji je u Sarajevu devedesetih boravio kao student s lažiranom novinarskom akreditacijom. On je fotografirao vašeg brata, je li tako? Kako ste se tada osjećali, šta vam je prolazilo kroz glavu?
Kada smo stupili u kontakt i razmijenili nekoliko e-mailova, Thomas je odmah rekao da je dolazio u našu ulicu. Meni je to zvučalo nevjerovatno i mislio sam nema šanse. Ne sjećam se da me je neko slikao u ratu. Ali kada je poslao sliku mene sa macom i poslije toga sliku nas djece iz ulice sa Amelom u sredini. To se ne može opisati. Taj val emocija. I suze i smijeh. Jednostavno je bilo nevjerovatno. Kao da je Amel opet živ. Vratio ga je meni i mojoj porodici. Slika je nastala dvije godine prije Amelovog ubistva i nekih tri metra od mjesta gdje je upucan.
Foto: Thomas Hurst/Arhiva Sniper Alley
Koliko su fotografije, kao materijalno opipljive uspomene, neophodne da bi se sjećanje očuvalo?
Vjerujem da zavisi od čovjeka do čovjeka, ali isto tako zavisi od situacija, vremena i mjesta. Ako vi posjedujete slike sa nekog događaja, recimo sa nekog rođendana ili sa prošlogodišnjeg porodičnog okupljanja i slučajno poslije nekoliko godina ili mjeseci dobijete par slika koje niste vidjeli, te iste slike neće imati specijalnu vrijednost ili da kažemo nećete se baš iznenaditi zato što već imate dovoljno fotografija tog istog događaja. Ali kada nemate ni jednu sliku, onda to doživljavate na sasvim jedan drugi način. To nosi jednu drugu dimenziju i vaš mozak na osnovu toga može da formira ili da očuva sjećanja na određene ljude, mjesta, vrijeme. Znam sam po sebi i uvjerio sam se kroz projekat da nisam sam i jedini koji ovako percipira fotografije.
Fotobaza koju sada imate koliko broji fotografija i kako ste došli do njih, iza svake je priča, ona ratna, pomaže li vam kada bol podijelite sa drugima i saslušate njihovu ili vas drži u tom ratnom periodu?
Trenutno imamo 115 galerija u sistemu i vjerujte mi da bi bilo jako teško da sve opišem kako smo stupili u kontakt, kako smo pronašli neke fotografe, kako smo samo iskopali neka imena. Mogao bih snimiti jedan dobar film samo o tome. Bilo je potrebno puno strpljenja i živaca, postoje neki fotoreporteri koji su još 2019. godine rekli da će biti dio projekta i da će poslati svoje slike. Još uvijek ih čekamo. Da vam samo dam dio konteksta, 115 galerija je na stranici, a 370 imena koje smo mi zabilježili da su bili u Sarajevu. Nismo ni na pola puta, zamislite koliko nas posla čeka. Ne odustajemo. Pomaže, mislim da pomaže. Naučio sam mnogo o sebi i o novinarskoj profesiji, o svojoj zemlji i svom gradu. O boli i empatiji. Naučio sam da je lakše kad se podijeli, pa čak i anonimno. Onda shvatite da niste sami i da je tuga svuda oko nas. Truma je jednostavno dio našeg društva. Prisutna je u svakoj pori naše zajednice.
Foto: Privatna arhiva Džemila Hodžića
Da li je bilo zahtjeva da fotografije ustupite pravosudnim insitucijama kao dokaze u sudskim postupcima?
Nije, i to nije nikakvo iznenađenje s obzirom da znamo da nijedan predmet vezan sa snajperiste koji su djelovali sa sarajevskih brda nije pokrenut. Nikad ni jedan nije osuđen ili da je bar neka opužnica podignuta. Ne znam zaista ni ko bi htio da me kontaktira, kao da im nije u koristi. Malo je tužno ali je više zabrinjavajuće jer moram da kažem da to nije neka lijenost ili nezainteresiranost, meni to više izgleda kao politička odluka.
Može li se boriti i na koji način protiv zaborava?
Može, svi mi imamo svoje mehanizme. Mnogi se bore i trude da to sve zaborave. Ja sam godinama potiskivao i nisam nešto specijalno razmišljao i analizirao rat i taj period. Kada je projekat krenuo onda sam vidio da jako puno stvari nisam zaboravio i evo sada kroz projekat na svoj način i u svojoj moći trudim se protiv zaborava i te kulture zaborava. Kao što se mi borimo da očuvano i sačuvamo sve šta smo prošli, mnogi drugi se bore da se o ovim stvarima ne priča, da se zaboravi ili još gore da se pređe preko toga. Kao “idemo gledati u budućnost” i budalaštine tipa “ko nas bre zavadi?”. Morat će se malo više potruditi. Jako nas puno ima koji ne dopuštaju zaboravu da preuzme kormilo. Mi smo tu da se borimo ma Koliko to koštalo.
Gdje će film biti prikazan, hoćete li biti na festivalima?
Producenti još nemaju gotov plan, ali pretpostavljam na nekim od festivala kako u Italiji tako i šire. Bilo bi najidealnije da bude na SFF-u radi domaće publike, ali još ne znamo. Poslije toga bi se trebao pojaviti na online platformama.
Koliko vam znači da ste na neki način oživjeli sjećanja na brata kroz film?
Svaki vid kulture sjećanja je bitan i ima svoje mjesto u društvo kako trenutno i dok traje njegova promocija i distribucija bilo da je to poezija, neki esej, umjetnička izložba ili film ali njegova prava i važnija ulogu je ustvari budućnost zato sto će služiti kao dokument, ispovijest i dokaz za generacije koje dolaze. Tako da ovaj film ostaje i mojoj djeci i njihovoj djeci. Meni puno znači, više će ljudi čuti za projekat, za Sarajevo, za rat i naš genocid. Nikad ne znate ko će ga i gdje pogledati i kakav će trag ostaviti na publiku. Negdje neko će nešto novo naučiti.
Kako skoro 30 godina od kraja rata gledate na današnja dešavanja u BiH, gdje se svako malo zvecka oružjem i prijeti ratom?
Teško je odgovoriti, a da budem pribran i objektivan. Neko ko dolazi iz naroda koji je doživio agresiju i genocid mogu da kažem da je rat zadnja opcija kojoj neko od nas teži i da treba sve u našoj moći uraditi da do rata ne dođe. Bitno je napomenuti da mi ni onda nismo željeli rat, tako da ga ni sada ne želimo. Kada na taj način postavimo stvari onda vidite u kakvoj se mi nezavidnoj poziciji nalazimo kada je u pitanju politika Srbije prema nama i taj neodnos međunarodne zajednice kojoj se ne može vjerovati. Ako Bog da rata neće biti, a ako bude mi smo tu da se branimo. Možda zvučim hladno i da mi je svejedno ali drugog načina nema nego da ste sto posto spremni da će biti sutra a da radite sve moguće da se nikad ne desi.
Kao dijete koje je preživjelo rat, kojem je ubijen brat, šta biste poručili mladima u BiH?
Bojim se da mladi neće pročitati ovo, mislim da ovakva vrsta intervjua njih i ne zanima. Moguće da smo na Instagramu pa bi i mi možda mogao nešto poručiti. Neka pogledaju Frenkiejev novi spot Identitet ili neka gledaju Macklemore – Hind’s Hall i ja ću biti zadovoljan. Neka ta dva spota analiziraju sa današnjim dešavanjima. Nije mi namjera kritikovati i omalovažavati nego govorim iz perspektive nekoga ko je i sam bio u tim godinama ili da kažem poziciji. Neke teme vas jednostavno ne zanimaju. Postoje druge bitnije stvari u ovom momentu i vjerujem da im je rata preko glave. Iako bi ih trebao zanimati, tiče se i njih. Mora ih se ticati, i Palestina i Ukrajina ih se itekako moraju ticati. Varaju se ako misle da ih to ne dotiče. A moj stav, ako bude došao do njih i ako ih zanima onda neka znaju da fašizam nikad ne spava. Kako onda 1992., tako i sada. Ne samo kod nas, nego i u cijelom svijetu. Mogu to veoma lagano analizirati sa stavovima svojih vršnjaka na socijalnim medijima. Neka samo vide kako nazivaju romsku populaciju, albansku, migrante i svoje vršnjake druge vjere.
