Dragi Slavo,
Ovo bi trebao biti posljednji pozdrav.
I oproštaj s tobom.
Ali, nije, neće i ne može to biti.
Ni jedno ni drugo.
Opraštamo se samo od onih koji odlaze zauvijek.
A ti ne odlaziš.
Ti se samo se vraćaš u Nigdinu iz koje smo svi došli.
I kojoj ćemo se, kad-tad i sami vratiti.
I tamo češ čekati i dočekati sve nas.
I zato, ovo nije oproštaj nego jedno veliko doviđenja.
Sjeti se samo onih Makovih stihova kojih smo se prisjećali na našim dugim putovanjima. Prizivali ih, i izgovarali na neki naš poseban način.
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda.
Vraćaš se upravo među te zvijezde.
Tamo Ti je i mjesto. Mjesto nezaborava.
A zaslužio si ga. Višestruko i neupitno.
I zato Ti nisi ni umro ni otišao.
Umro je samo onaj koga se više niko ne sjeća.
Onaj koga umjesto zemlje prekrije veo zaborava.
A evo, mi smo tu, sa živim sjećanjem na tvoj ljudski, porodično, intelektualno posvećen i akademski plodan život.
Život Čovjeka
I za Čovjeka.
Iskustveno, i nakon decenija našeg druženja, brojnih putovanja i zajedničkih nastupa mogu reći samo jedno: držao si se prešutnog, nikad izgovorenog, u ranoj mladosti naučenog principa: „Biti čovjek da bi drugi bili ljudi“.
I bio si istrajan upravo u tome.
Pomagao si, kako i koliko si, znao, mogao i umio.
Svima onima kojima je to i kad je to – bilo najpotrebnije.
A nije ih malo.
I činio si to neovisno o bilo čemu.
O imenu ili prezimenu.
O klero-, etno- ili nekoj drugoj pripadnosti.
Pomagao si ljudski.
Kao čovjek čovjeku.
Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. I tako čitav život.
Ljudski i bez interesa.
Ponekad sam i sâm tome direktno svjedočio.
Vjerujem da je poneko od tih brojnih, danas ovdje.
S nama.
I zato ovo nije nikakav oproštaj.
Ovo je samo još jedan susret.
Susret posebne vrste.
I sa posebnim osjećanjem poštovanja koje zaslužuješ.
Ne samo poštovanja prisutnih prijatelja, nego i onih brojnih koji su tamo negdje, daleko. Ali u srcu i mislima s Tobom.
Na porodičnim druženjima, ovdje u Tvom Posušju, ili tamo u mojoj Brezi, u našim provincijama, kako smo im od milja tepali, ne jednom, znao si reći:
Mi smo kao familija“.
Svu težinu te konstatacije vidim tek ovih dana.
I shvatam da je to bilo i više, mnogo više nego – „kao“.
I da je ta familijarnost bila vidljiva i okolini.
Naime, svih ovih dana dobijam brojne pozive, e-mailove i poruke prijatelja, pa i nepoznatih ljudi, sa izrazima iskrenog žaljenja i empatije.
Čak i saučešća.
I to je onaj nevidljivi i neupitni dio poštovanja i slave našeg Slave.
Čovjeka mira i dobre volje. Onoga koji je čitav svoj život podredio uzvišenim principima humanizma i civilizacijskih vrijednosti.
I zato, ovo nije, ni smrt ni odlazak.
Nego puki povratak samome sebi.
I zasluženom miru i smiraju.
Takav je zemni, fizički, i metafizički – put čovjeka.
Svakog od nas.
Bez izuzetka.
Došli smo iz Nigdine i tmine kosmičkog beskraja.
Iz Nigdine jesmo i Nigdini se vraćamo.
Tamo ćeš čekati i dočekati.
Nas, koji, evo, strpljivo stojimo u redu povratka.
Slava ti Prijatelju.
I vidimo se negdje u Nigdini.
Doviđenja, druže.
Posušje, 11.09.2024
