Foto: šg
Odmah za početak – pitanje iz naslova nije retoričko, a zapravo nije ni pitanje. Znak upitnika tek je blijeda naznaka nade da možda ipak nije sve tako crno (u doslovnom i prenesenom smislu riječi) kao što se čini da jest. A početi valja, kao i toliko puta kada se razmatra sadašnjost – u prošlosti. Prije gotovo punih stotinu godina, u siječnju/januaru 1933. na vlast je u Njemačkoj došla nacistička stranka Adolfa Hitlera. Osvojila je dovoljno glasova na demokratskim, višestranačkim izborima da Hitler može preuzeti položaj kancelara (predsjednika vlade) i formirati kabinet. Ponovimo još jednom, jer to je vrlo bitno: nacisti su na vlast došli demokratskim putem.
I onda je Hitler kojega je demokracija dovela na čelnu poziciju u vladi, uz pomoć/pristanak demokratski izabranih zastupnika u roku od stotinu dana (3 mjeseca!) doslovno ukinuo demokraciju i otvorio vrata vladanju na osnovi dekreta. Tako je počelo, a što se dalje bilo, to valjda ne treba ponavljati. Osvajanja u Evropi, bezuspješni pokušaji demokratskih zemalja da pregovorima i ustupcima smire i obuzdaju Hitlera, njemački napad na Poljsku (nakon dogovora Berlina s Moskvom kojoj su prije toga demokratske zemlje redom okrenule leđa) i Drugi svjetski rat, deseci milijuna ubijenih na bojištima i u pozadini (koja praktično više nije postojala, kao u ratovima do tada); i – Holokaust – ubijanje šest milijuna evropskih Židova i još nekoliko milijuna Roma i pripadnika slavenskih naroda (niže rase) u logorima za likvidiranje po industrijskim metodama. Tek onako usput: najzloglasniji od takvih logora, onaj u Auschwitzu, projektiran je po planovima po kojima su u Americi građena tvornička postrojenja automobilskog magnata Henrya Forda, inače prononsiranog antisemita.
Toliko o povijesti. Bitno je zapamtiti ovo: demokracija je u Njemačkoj ubijena u demokratski izabranom parlamentu.
A sada – skok u sadašnjost i malo detaljnija tvrdnja (sada bez upitnika) iz naslova ovoga teksta. U evropskome tijelu koje bi moralo biti ne samo oličenje, nego i ostvarenje demokracije, u Evropskome parlamentu, ozbiljno su prionuli poslu ne bi li demokraciju ubili. Da, Evropa u svojemu parlamentu ubija demokraciju. Nisu li sloboda mišljenja i sloboda izražavanja mišljenja imanentne demokraciji? I nije li ne samo posao, nego i dužnost, obveza zapravo, zastupnika u parlamentu da u raspravama iznose svoja mišljenja, slobodno, bez straha, da ih argumentiraju, da argumente suočavaju s protuargumentima. Naravno da jest. E vidite – nije! Barem u Evropskome parlamentu više nije!
Neprimijećeno, barem koliko je ovome autoru poznato, a neprimijećeno znači bez odgovarajućih reagiranja, prošla je informacija iz Evropskog parlamenta (i opet valja ponoviti: u pitanju je parlament u kojem sjede demokratski izabrani zastupnici) kako se nekoliko godina pomno prati ponašanje zastupnika, ne bi li se otkrilo koji od njih nisu spremni dati bianco mjenicu svakoj anti-ruskoj rezoluciji kakve se u tome parlamentu posljednjih godina, hajde da malo karikiramo, ‘štancaju’. Da budemo precizni: aktualni saziv Europskog parlamenta djeluje od godine 2019. Od tada do siječnja ove godine zastupnici su se imali prilike izjašnjavati o ukupno 22 rezolucije koje su izravno povezane bilo sa slučajevima kršenja ljudskih prava što se pripisuju Kremlju, bilo s ratom u Ukrajini ili pak s antiruskim sankcijama.
U izvješću Posebnog povjerenstva parlamenta (od ožujka prošle godine) praćenje ponašanja zastupnika tumači se potrebom ‘razotkrivanja metoda Kremlja za uplitanje u demokratske procese’.
U informaciji o tome velebnom poduhvatu obrane demokracije od autokracije zastupnici (a objavljen je precizni popis s imenima i prezimenima i podacima protiv koliko anti-ruskih rezolucija su glasali, ili su pak bili suzdržani, odnosno izbjegli glasanje) za takve se članove Parlamenta bez ikakve ograde navodi da zastupaju pro-ruske stanovišta, proglašava ih se ‘lojalnima Moskvi’, odnosno ‘putinističkim političarima’ (Euobserver). Nešto što se zove Novaja-Europe ponosno prezentira rezultate svojega istraživačkog rada koji je trajao četiri godine (!) uz podatak da pruža uvid u to ‘tko, kako i zašto brani interese Kremlja u Bruxellesu’.
Ide se dotle da se uspoređuje broj zastupnika koji se ne izjašnjavaju o rezolucijama što se na ovaj ili onaj način bave Rusijom, odnosno onih koji ne glasaju kada su u pitanju druge rezolucije. I Novaja-Europe prezentira podatak da je ‘udio zastupnika koji se ne izjašnjavaju tri puta veći kada su u pitanju anti-ruske rezolucije’, iz čega se odmah izvlači i zaključak kako bi to teško moglo biti slučajno i kako to onda znači da su ‘neki od europarlamentaraca namjerno (dakle, krimen je već i to što zastupnik nešto radi namjerno, znači misli svojom glavom!) ‘odabrali strategiju da ne glasaju o dokumentima vezanima uz Rusiju’.
Tako, dakle, stvari stoje. Demokratski izabrani zastupnik u Evropskome parlamentu suočen je s opasnošću da bude etiketiran kao netko ‘tko brani interese Kremlja’ ne zato što postoje bilo kakvi valjani dokazi da je to zaista motiv njegovoga opredjeljivanja, odnosno neopredjeljivanja prilikom donošenja rezolucija, nego naprosto zato što ne pristaje bez razmišljanja i bez zauzimanja vlastitog stava bespogovorno dati svoj glas u sklopu napora da se cijela Evropa i sve institucije Evropske unije pretvore tek u djeliće ratnog stroja što vodi stvarni, mada ne i proglašeni rat protiv Rusije.
Pri tome nikada nitko u Evropskome parlamentu nije porekao činjenicu da je Rusija napala Ukrajinu. Niti izrazio sumnju da je tim napadom povrijeđeno međunarodno pravo i Povelja Ujedinjenih naroda. Ali, neki od zastupnika vjerojatno imaju svoje mišljenje, zasnovano ne na pretpostavkama, nego na onim činjenicama što ih na javnoj scenu Evrope nije poželjno spominjati, pa onda od slučaja do slučaja odlučuju o tome mogu li mirno poduprijeti neku rezoluciju, ili ne mogu. No, u parlamentu, Evropskome parlamentu, to više nije poželjno. Ne želi se pluralizam mišljenja, želi se jednoumlje! Ide se po formuli: tko nije s nama taj je protiv nas, odnosno taj već samom činjenicom da nije s nama – mora biti protiv nas.
Na isti se način difamiraju, odnosno pokušavaju difamirati i diskreditirati svi koji javno istupaju (a ima ih svemu usprkos sve više, pogotovo u Njemačkoj) tražeći trenutni i bezuvjetni prekid vatre i početak pregovora sa ciljem uspostave trajnog mira. Za sve nijih se u javnim medijima po kratkome postupku proglašava da ponavljaju ‘rusku retoriku’. To ide dotle da se ruskom retorikom smatra već i samo navođenje nekih notornih i neporecivih činjenica (poput obećanja Gorbačovu da se NATO neće širiti ni pedlja s onu stranu njemačkih granica, dakle prema Istoku).
A što bi bilo, kada bi se netko usudio podsjetiti na činjenicu (a i to jest činjenica!) da je u proljeće prošle godine, neposredno nakon prekida ukrajinsko-ruskih pregovora koji su obećavali zaustavljanje rata na osnovi odustajanja Ukrajine od članstva u NATO, glavni ukrajinski pregovarač ubijen na ulici u Kijevu? I što bi bilo kada bi netko, bilo u Evropskome parlamentu, bilo na primjer u Bundestagu upitao kako to da ubojica ne samo da nikada nije pronađen, nego javnost nikada nije ni obaviještena o tome je li provedena istraga nakon toga ubojstva. Nema sumnje, oni koji bi postavili takva pitanja odmah bi završili u istome košu (a prikladnije bi bilo reći na lomači za spaljivanje vještica) u kojemu su se našli europarlamentarci, nespremni da se pretvore u ovce (uz ispriku ovcama).
A i sama riječ ‘mir’ kao da je proskribirana. Vodeći je evropski političari, kao ni čelnici EU ne uzimaju u usta. Ono o čemu se govori to su rat i pobjeda nad Rusijom. Isto vrijedi i za riječ ‘pregovori’. Pa je stoga i kineskih ’12 točaka’ vrlo razuman dokument ponuđen kao platforma za buduće mirovne pregovore, gotovo s prijezirom odbačen u većini zemalja koje se još uvijek kite nazivom ‘demokratske’. Umjesto toga nastoji se reafirmirati, ponovnim guranjem u javnost, tzv. plana ukrajinskog predsjednika Zelenskog koji u osnovi to nije. Zelenski, naime, uvjetuje početak pregovora potpunim povlačenjem Rusije iz Ukrajine. Svatko, tko je iole upoznat s mehanizmom takvih pregovora zna da su tempo i obujam povlačenja njihov sadržaj, a nikako ne mogu biti preduvjet. Onaj tko tako postavlja stvari jasno daje do znanja da pregovore ne želi.
No, i to je danas opasno reći. Etikete su spremne. A što je više etiketa, što su češći i agresivniji pokušaji da se zatvore usta onima koji tvrdoglavo inzistiraju na privilegiji i pravu da razmišljaju vlastitom glavom i da svoje poglede grade na osnovi činjenica, a ne predrasuda, laži, poluinformacija i spinova, to je opasnost za demokraciju veća; to je demokracija slabija. A kada ju se prozivanjem zastupnika u Evropskome parlamentu podvodi pod nazivnik ‘borbe demokracije protiv autokracije’ (čitaj: Amerike protiv Rusije i Kine), uz jasno traženje jednoumlja krajnji je trenutak da se oglasi zvono za uzbunu.
Ako danas ne shvatimo što znači kada se od demokratski izabranih zastupnika u jednome parlamentu (bio on Evropski, ili bilo koji nacionalni) ne samo očekuje, nego i traži neupitno pristajanje uz prevladavajući politički kurs, kada se demokratski izabrane zastupnike u parlamentu istražuje i javno proziva zbog toga kako se izjašnjavaju (ili ne izjašnjavaju), demokracija će biti ubijena (baš kao što ju je 1933. u Reichstagu ubio Hitler). Ako to, dakle, ne shvatimo danas, sutra će definitivno biti prekasno.
Jer sutra ćemo već marširati zbijeni u ratnome poretku pod razvijenim zastavama demokracije koje će, međutim, biti tek uspomena na jedno prošlo vrijeme. Na vrijeme kada je nešto moglo biti, ali nije bilo. Onda nade više nema, onda je zaista pala noć.
