Kao teolog i franjevac, kako gledate na mjesto patnje i zla u savremenom svijetu? Gdje je Bog u vremenu rata, pohlepe i dehumanizacije?
Kao odgovor na prvi dio vašega teodicejskog pitanja citirat ću jednu misao njemačkoga teologa Jürgena Moltmanna: „Nije se bez razloga knjigu Raspeti Bog nazvalo prvom njemačkom teološkom knjigom poslije Auschwitza: Isus je bio ubijen u Auschwitzu. Umro je u plinskoj komori. Isus je mučen u Argentini. Isus je umro na drvu za linčovanje u Americi. Isus je strijeljan u Srebrenici. Gdje se god ljude ubija, guši plinom, muči ili strijelja, Raspeti je među njima. On im pripada, oni su njegova braća i sestre. Oni su njegov narod. Imaju udjela u njegovoj patnji.“ Smatram da ove Moltmannove riječi, postavljene u kontekst sjećanja na doživljeno zlo i patnju ljudi u Srebrenici prije 30 godina, otkrivaju barem dio odgovora na vaše pitanje. Bog za kršćanina nije izvan povijesti patnje ili rata, nego je suakter, supatnik čovjeku u toj situaciji. Kršćani u Isusu, raspetom na križ i uskrsnulome trećega dana, prepoznaju „raspetoga Boga“ koji dijeli usud čovjeka, kojega i danas razaraju i dehumaniziraju plodovi vlastitih ruku: ratovi, pohlepa, nepravda ili neodgovornost.
Može li vjera opstati bez sumnje? Kako iz vjere odgovoriti na krizu smisla koju savremeni čovjek proživljava?
Sumnja je konstitutivni dio vjere i u kršćanskom iskustvu predstavlja prigodu, kairos za traženje novih putova i načina vjerovanja. Vjeru se često krivo interpretira kao neku vrstu znanja o Bogu ili božanskom općenito. Krivo je to. Isto kao što je krivo smatrati vjernikom nekoga koji drži da Bog postoji, a nevjernikom nekoga tko drži da Bog ne postoji. Vjera je puno više od toga. Ona je relacijska kategorija, iskustvo postojanja odnosa između kontingentnoga humanuma, ljudskog bića, i Tajne s druge strane našega iskustvenoga horizonta. Ta relacija zapravo utemeljuje smisao postojanja, i to smisao u značenju temeljnoga povjerenja u zbilju, čovjeka i svijet. Suvremena kriza smisla, na koju vi aludirate, kriza je upravo ovoga temeljnog povjerenja u zbilju i svijet. I ona je jednako prisutna kod religioznih i nereligioznih ljudi. Religiozna vjera ukomponirana s temeljnim povjerenjem može pomoći kod prevladavanja krize smisla i povratka čovjeka samome sebi.
Kako tumačite Kristove riječi: „Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati“ u kontekstu naše regije, opterećene nasilnom prošlošću i nedostatkom pomirenja?
Citirali ste jedno od Isusovih blaženstava iz „Govora na gori“. Mirotvorstvo je, možda uz bezuvjetnu ljubav prema drugom čovjeku, temeljni etički imperativ kršćanstva i Isusova morala, ako to tako možemo nazvati. Donositi mir ili smiraj u razrušenu ljudsku egzistenciju, pokidane odnose, ili u srušena naselja patničke Gaze i Ukrajine osnovni je zadatak ili moralna obveza učenika i učenica Isusa iz Nazareta. Na koji način se taj imperativ isusovske ili kršćanske etike provodi u našoj regiji, pitanje je za sebe. Crkve i vjerske zajednice kod nas više se percipiraju kao čuvarice nacionalnog identiteta i promicateljice nacionalnih politika, a manje ili skoro nikako kao prostori gdje je moguće „čišćenje pamćenja“ i stvaranje ozdravljujućega duha rehumanizacije i pomirenja. Ali to je već kontekst i priča za sebe.
Fra Franjo Ninić / Facebook
U čemu je tajna relativizacije „zala naših“, je li moguć svijet bez potpune primjene Kantovih etičkih načela?
Kant je, ako mislite na njegov kategorički imperativ, obvezao čovjeka da djeluje tako da maksima njegova djelovanja može postati općim zakonom. Razumnost moralnog čina utemeljuje njegovu općevaljanost. Kod nas postupci mikronacionalističkih narativa (bošnjačkih, hrvatskih i srpskih) nemaju nikakvih razumskih utemeljenja, pa onda nikakve ni općevaljanosti. Tumačeći sukobe devedesetih ili Drugi svjetski rat, a posebno odnose danas, nacionalistički lideri i njihovi trbuhozborci iz medija nametnuli su narativ da je „drugi“ uvijek u krivu, a „mi“ i „moji“ smo žrtve tih drugih. Ta vrsta nasilno nametnute viktimizacije kod sva tri naša etnoreligijska kolektiviteta marker je jedne vrste „infantilnosti“ (P. Bruckner) u vlastitom samorazumijevanju i tumačenju konflikata kako iz nedavnog rata tako i iz Drugog svjetskog rata, ili još ranije iz osmanskog doba. U tome bi bila tajne spomenute relativizacije „zala naših“.
Zašto je papa Franjo bio toliko nepoželjan među radikalnim desničarskim i nacionalističkim krugovima, čak i unutar Katoličke crkve?
Pokojni papa Franjo bio je čovjek koji je uspio globalizirati proročko milosrđe. Taj njegov „kurs proročkoga milosrđa“ otvorio je neke nove i pozitivne procese unutar Crkve, ali i na globalnom planu. A sve što u sebi ima atribut „globalno“ radikalni desničari (u Crkvi ili izvan nje) i nacionalisti proglasit će „globalizmom“ i okarakterizirati ga prijetnjom za partikularne „vrednote“ kao što su nacija, država, tradicija, suženi moralizam, spolnost, rod i slično. Zbog toga je Franjo bio nepoželjan kod rečenih struktura koje se danas nazivaju „suverenistima“. Ima ih i u Crkvi i izvan nje.
Da li smatrate da papa Franjo svojim djelovanjem i govorima vraća evanđelje siromašnima, obespravljenima i marginaliziranima – onima koje savremeno društvo najradije zaboravlja?
Budući da je bivši papa bio iz Latinske Amerike i da je njegova praksa proistekla iz „teologije naroda“, specifične za taj dio svijeta, mogu se složiti s tezom da je pokušao kroz svoj pontifikat evanđelje i Isusovu etiku blizine običnom čovjeku, siromahu, obespravljenom i marginaliziranom staviti u prvi plan. Koliko će njegove inicijative i spomenuti „kurs proročkog milosrđa“ zaživjeti unutar globalne Crkve i svijeta, ostaje vidjeti. Nadam se da će novoizabrani papa nastaviti sličan ili isti kurs.
Kako ocjenjujete njegovu poruku mira i pomirenja u kontekstu našeg postratnog društva?
Franjo je prema Bosni i Hercegovini slao poruke slične ili jednake onima koje je slao u sve zemlje s iskustvima postkonfliktnih društava. Od općih poziva na mir i pomirenje do poticanja ekumenskog i međureligijskog dijaloga, koji su ključni za reintegraciju povjerenja među dominantnim etnoreligijskim nacionalizmima u Bosni i Hercegovini.
Kako kao teolog i svećenik doživljavate trenutne odnose između Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini? Ima li prostora za istinsko povjerenje i dijalog?
Odnosi među narodima, konkretno između Bošnjaka i Hrvata, nisu nikakav problem. Kao što je negdje napisao Ivan Lovrenović, problemi, nesporazumi i nerazumijevanja nastaju ne na razini bazičnih zajednica (običnih ljudi), nego na razini – da se poslužim klasnom terminologijom – jedne vrste duhovne nadogradnje: kod političara, intelektualaca i djelomice lidera vjerskih zajednica, koji religijsko-vjerski potencijal jeftino troše u službi nacionalnih politika. Prostora za dijalog ima. Nužno je čuvati i dalje razvijati zdravo sekularno društvo i vraćati etičke principe u prostor političkog.
Šta mislite o instrumentalizaciji religije u političke svrhe, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Hrvatskoj? Može li Crkva biti autentični glas mira i istine, a ne podrška političkim projektima?
O tom problemu puno je pisano. Pisao sam i ja, kao i moja subraća fra Drago Bojić i fra Ivan Šarčević. Međuodnos nacionalnoga i religijskog identiteta u BiH je vrlo složen. Sve nacionalne ili etničke skupine ili narodi u BiH (Bošnjaci, Hrvati, Srbi) rezultat su povijesnoga prevođenja konfesionalnoga identiteta u nacionalni. Kod Hrvata i Srba taj je proces završen u 19. stoljeću, a kod Bošnjaka krajem 20. stoljeća. Zbog toga procesa sve tri „nacionalne“ politike u BiH drže „svoje“ vjerske zajednice temeljnim za očuvanje svoga nacionalnog identiteta – bošnjaštva, hrvatstva i srpstva. U tome smislu ih i zarobljavaju i instrumentaliziraju da često vjerske zajednice postanu ne samo neka „duhovna snaga naroda“, nego skoro ogranci tzv. temeljnih nacionalnih partija, koje vladaju u BiH još od devedesetih. Slično je i u Hrvatskoj, s time da je tamo povijesna dinamika odnosa vjerskog i nacionalnog nešto drukčija.
Kako gledate na pitanje tzv. legitimnog predstavljanja i izbornog zakona u BiH – da li takav pristup dugoročno vodi miru ili dodatnom razdvajanju građana?
Koliko je meni poznato – a nisam politolog – koncept „legitimnog predstavljanja“ bi značio da se, kroz izborni zakon, osigura mogućnost da svaki od triju naroda u BiH (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) može birati svoje političke predstavnike. Sva je ujdurma i traženje takvoga „koncepta“ započelo kad je 2006. prvi put izabran u Predsjedništvo Željko Komšić. Otada do danas cijela je država zapravo žrtva sukoba oko pozicije moći njega i Dragana Čovića. Smatram da je taj personalni clash, a ne nedostatak „legitimnog predstavljanja“, razlog i političkog nemira ali i razdvajanja građana. Njihov fight je također jedna vrsta one negativne „duhovne nadogradnje“ o kojoj sam govorio, a koja razara pristojni i normalni život bazičnih zajednica u našoj zemlji, osobito Bošnjaka i Hrvata.
Fra Franjo Ninić sa pravoslavnim popovima u Potočarima / Fokus.ba
Da li je moguće govoriti o istinskoj jednakosti i suživotu u zemlji gdje se političke elite hrane etničkim strahovima i mržnjom?
Suživot u Bosni i Hercegovini je činjenica. Treba otići u bilo koji grad ili mjesto u BiH i uvjeriti se u to: od Mostara, Sarajeva, moje Tuzle do Zvornika ili Banje Luke. Međutim, pitanja jednakosti ili temeljnih ljudskih prava, političke reprezentacije ili nutarnjega organiziranja same države, koja je sapeta dejtonskim okvirom i jednom vrstom komunitarističke logike moraju se rješavati širokim dijalogom ne samo političara, kako je sad slučaj, nego uključivanjem i međunarodne zajednice, vjerskih zajednica, intelektualaca i svih društvenih skupina. Taj dijalog i mogući novi društveni dogovor smanjio bi etničke strahove i iz tih strahova nastajuću mržnju.
Ima li u ovom trenutku snage unutar vjerskih zajednica da ponude etičku alternativu dominaciji nacionalizma?
Vjerske zajednice su – kako sam spomenuo ranije – jedan od najvažnijih društvenih ali i političkih faktora u BiH. Na jednom sam drugom mjestu napisao da vjerske zajednice u BiH mogu pomoći u stvaranju odgovorno-etičkih politika u našoj zemlji, svaka od njih na bazi svojih utemeljujućih tekstova i tradicija. Potrebno je, međutim, da se oslobode okova nacionalnih politika, u čije su agende praktično zatvorene posljednjih trideset godina. Katolička crkva može mnogo naučiti iz „političke teologije“ Johana Baptista Metza ili iz razvoja socijalno-etičkog teorijskog koncepta Katoličke crkve u Bavarskoj.
U kontekstu današnje političke situacije, mislite li da Draganu Čoviću odgovara nedonošenje izbornog zakona na nivou BiH?
Ne bih komentirao današnju političku situaciju niti što odgovara Draganu Čoviću. Naši političari nemaju neke konstante u svojim uvjerenjima, a ponovit ću da problem nije niti izborni zakon niti „nametanje političkih predstavnika“, nego personalne borbe za moć i novac, koje naši političari i njima pokorni mediji narodu vješto predstave kao sukob naroda, građana, pa čak i „sukob civilizacija“.
Šta bi Crkva – ali i društvo u cjelini – trebala činiti kako bi se njegovala kultura istine, odgovornosti i pijeteta?
Crkva i vjernici su integralni dio društva ili društava u našoj zemlji. Trebali bi se stalno vraćati onomu koji je u temelju i institucije i njihova života: Isusu iz Nazareta. I to na način kako je tijekom svoga pontifikata činio pokojni papa Franjo. A da bismo stvorili „kulturu istine, odgovornosti i pijeteta“ ovdje u BiH, morat ćemo početi rušiti mentalne zidove, sagrađene od nacionalista, da bi nas dijelili jedne od drugih; morat ćemo početi možda iznova graditi povjerenje, i to ono bazično, temeljno povjerenje u dobrotu svijeta, naše zemlje i njezinih ljudi. U toj gradnji je ključna uloga onih koji tvrde da vjeruju u Boga.
