Glas u kojemu su se slijevali svjetovi: Dževad Karahasan

„Bosna je neuništiva, jer je ona ideja, ona je sama kultura, koja je puno više od politike i koja prethodi svakoj politici“, govorio nam je jednom Dževad Karahasan, vjerovatno u sitnim noćnim satima u sarajevskoj kafani Šahovski klub.

O tim riječima, koje su mi se urezale u pamćenje, često sam razmišljao, a danas, kad politička stvarnost, obilježena najpodlijim vanjskim i unutrašnjim nasrtajima na zemlju, s njenim slabašnim braniocima i lažnim prijateljima, teško da može izgledati sumornije, te misli pružaju neku vrstu utjehe, sličnu onoj o kojoj je govorio rimski filozof Boecije u svom djelu De consolatione philosophiae, koje je nastalo negdje u periodu između njegovog hapšenja 523. godine zbog tobožnje umiješanosti u antidržavnu zavjeru i pogubljenja koje se dogodilo 524. ili 525. godine.

Ali ima i jedan neposredan povod da se sjetimo tih Karahasanovih poruka. Protekle sedmice u Grazu i Sarajevu na dvije književne tribine obilježen je 71. rođendan ovog velikog bosanskohercegovačkog i evropskog pisca. On je posljednjih decenija živio i radio u oba grada, koja inače imaju neobično složene historijske veze: one se protežu od Ive Andrića do Ivice Osima, kojim, usput rečeno, i danas u tom gradu ima kultni status; naljepnice s njegovim imenom ili porukama sveprisutni su dekor u kafanama i pubovima tog grada.

Književna večer u Grazu, u kojoj je i sam potpisnik ovih redova imao priliku sudjelovati, održana je u legendarnom Literaturhausu (mogli bismo prevesti kao Dom književnosti), jednoj od najvažnijih kulturnih institucija u Austriji koja redovno organizira promocije i čiji je direktor istaknuti germanista, univerzitetski profesor i utjecajni književni kritičar Klaus Kastberger, koji je i sam na podijumu participirao u obilježavanju Karahasanovog rođendana, veoma oštroumno zboreći o Karahasanovom posljednjem romanu Uvod u lebdenje, koji ga je posebno dojmio. Tu su još bili i Stefan Winkler, urednik u Kleine Zeitung, autor kratkog dokumentarca o „velikanu svjetske književnosti“, koji je i prikazan na početku tribine, književnik Markus Jaroschka, Karahasanov dugogodišnji prijatelj i urednik časopisa Lichtungen, koji je, po naobrazbi matematičar, osobito fasciniran Hajjamom, velikim perzijskim pjesnikom, filozofom i znanstvenikom, inače glavnim likom u Karahasanovom romanu Što pepeo priča. Nadahnuto i znalački o Karahasanovoj poetici i recepciji njegovog djela u svijetu govorila je Katharina Raabe, Karahasanova urednica u najznačajnijoj njemačkoj izdavačkoj kući Suhrkamp. Događaj je moderirao Wolfgang Benedek, profesor međunarodnog prava, čovjek čije je zasluge za Sarajevo još od devedesetih godina teško pobrojati. Bila je to zaista impresivna večer u dvorani Literaturhausa, ispunjenog do posljednjeg mjesta, pred skoro 200 posjetilaca, u gradu, koji je Karahasan, pored Sarajeva i rodnog Duvna, smatrao svojim. Dva su sata prošla brzo, niko od sugovornika nije mogao reći ni manji dio onoga što je htio, pa ću u ovoj kolumni sažeti neke momente svog obraćanja, uključujući i one neizgovorene dijelove.

Dževadu Karahasanu dugujem mnogo toga, puno sam naučio od njega, i do danas nisam prestao učiti – još od 1995. godine, kad sam u njemačkom i evropskom časopisu Lettre International, pod uredničkom palicom Franka Berbericha, u broju posvećenom Sarajevu pod opsadom, otkrio njegov fikcionalizirani esej ili pripovijetku Pismo iz 1993.godine, u kojem se on na ironično, razigrano, a opet krajnje ozbiljno razračunava s negativnim kolonijalnim mitom o Bosni i Hercegovini kao zemlji mržnje, koji se tada širio među zapadnim intelektualnim krugovima – i koji, budimo iskreni, i danas u zapadnom horizontu imaginacije igra značajnu ulogu, ogledajući se donekle i u recentnoj licemjernoj politici prema Bosni i Hercegovini. Nasuprot takvom negativnom mitu, koji u sebi nosi elemente balkanizma, orijentalizma i islamofobije, Karahasan u spomenutoj pripovijeci, a postupno i u kasnijim esejima i proznim radovima te na temelju svog neponovljivog bosanskog iskustva, razvija model kulture koji se odlikuje nesvodivim višeglasjem, dijalogičnošću, neposustajućom dinamičnošću i neuništivom vitalnošću. Svi Karahasanovi čitaoci znaju u kojoj mjeri njegovi romani i knjige eseja, Dosadna razmatranja ili Knjiga vrtova, odišu ovom u suštini humanističkom predodžbom o kulturi, koja je jedino moguća kao otvoren sistem razlika u zajedničkom okviru, u vrtu ili parku u kojem se bez prestanka odvija drama života.

Obilježilo je potpisnika ovoga teksta i onaj doživljaj kad je u Die Zeitu, najvećem njemačkom sedmičniku, čitao njegovu polemiku s Peterom Handkeom, koja je na najbolji mogući način pokazala ne samo dubinu političkih zabluda ovog čuvenog austrijsko-njemačkog pisca, čiji su putopisi, nažalost, također ostavili traga u evropskoj percepciji Balkana, nego i ponore u koje ideologija može odvući književnost, ali i ljudsku svijest kao takvu. Tada još mlad student, pomislio sam, sav ponosan: “Bože dragi, pa kakvog mi to čovjeka imamo u našoj kulturi, koji je u stanju ne samo voditi intelektualne bitke na najvišoj razini, nego upravo autentično bosansko i sarajevsko historijsko iskustvo uvjerljivo predstaviti kao osnovu za kulturu kao takvu i uvjeriti veliki broj evropskih čitalaca da se u Bosni, recimo u strukturi sarajevskih parkova, koji, ruku na srce, na prvi pogled, iz jedne profane vizure, ne izgledaju osobito spektakularno, ogleda suština i same Evrope ili onoga što bi Evropa htjela biti.”

Bilo mi je stoga posebno drago da se nakon što je evropska kulturna javnost, koja je tada čitala Šahrijarov prsten i Dnevnik selidbe, i u Karahasanovim tekstovima prepoznala autentičan glas u kojem se sastaju i slijevaju svjetovi, da se dakle Dževad Karahasan tokom svojih posljednjih godina, nakon izvjesnih poteškoća uzrokovanih grotesknom konfiguracijom naše medijske i kulturne scene, ipak konačno primio i kod kuće, u svom Sarajevu i svojoj zemlji, gdje ga sve više čitaju i cijene. Uostalom, veliki broj izdanja kod različitih izdavačkih kuća posljednjih godina govore upravo o tome.

Nije moguće, a i da jeste, ne bi bilo poželjno svoditi autora i njegovo djelo na skupinu nekih jako mudrih pojmova koje bi uvezali u relativno smislene rečeničke konstrukcije. Pogotovo to nije moguće ako čitamo Karahasanove tekstove, koji se svim silama protive monološkom reduciranju na pojmove, implicitno u romanima i dramama, eksplicitno u gotovo svim esejima – mada valja reći da dovoljno oštroumnim čitaocima to ne smeta da u njima ne pronađu, recimo, citiram te neke kritičare, ne navodeći imena, “postmodernistički podest” ili “distancirano orijentalizirajuće pismo”.

Samo ću za ovu priliku podsjetiti na jedan drugi moment u njegovom djelu koji je izravno povezan s Vijećnicom, onom sarajevskom građevinom koja predstavlja „realni simbol“ (Novalis) evropskog 20. stoljeća, u kojem je ono počelo, onda kad se austrougarski prijestolonasljednik usprkos svim upozorenjima zaputio prema Latinskoj ćupriji i završilo onda kada je u plamenu zla, posijanog sa sarajevskih brda, u demonskoj vatri koja je progutala biblioteku, uništen jedan značajan dio svjetskog kulturnog pamćenja. Vijećnica je ključni topos u Karahasanovom djelu, polazište za njegova razmatranja o „poetici ruševine“. Ovo ključno mjesto susreta civilizacije, u kojem su se kao i u piščevu djelu slivali svjetovi, osnova je za Karahasanov temeljni uvid u nerazdvojivost etike i estetike. Književnosti, naime, prema Karahasanu, pripada jedna sasvim izričita etička misija da po sjećanju rekonstruira ono „što smo gledali i znali u nekom drugačijem i sigurno boljem obliku postojanja, pa zaboravili kad smo bačeni u ovaj“. Time on poetiku ruševine predstavlja kao odgovor na stanje modernog svijeta, onoga svijeta dakle, u kojem je razaranje Vijećnice bilo moguće.

I tu poetiku ruševine nalazimo i u fulminantnom završetku čudesnog djela Što pepeo priča, njegovog možda i najboljeg romana. Prisjetimo se: Hajjamu, glavnom liku romana, dok bijesni rat oko njega, koji će odnijeti život i njegove Sukajne, ostaje isprva „utjeha noćnog neba“, pogled u zvijezde, koje mu posreduju sliku stabilnosti i spokoja, ali „strah“ koji se uvukao u historiju, pretvorio se u ontološki nemir; on naposljetku dokida i ovu mogućnost bijega. „Povjerenje“ u svijet Hajjamu pred kraj života vraća mladi i vedri Bosanac Vukac kojem će ispričati svoju priču. Ova će priča ostati nepročitana sve do u praskozorje nove povijesne katastrofe, koja će zadesiti Vukčevu zemlju, i valjda jedini njezin čitalac, livanjski bibliotekar Juso, morat će je, nakon razaranja Vijećnice, u svom egzilu u norveškom Bergenu, obnoviti iz vlastita sjećanja, ponukan sjenama i duhovima prošlosti koje je ugledao u nordijskom mraku. Tako se u poetskoj viziji Karahasanovog romana kultura kao mitološki Feniks obnavlja iz pepela, koji je anđeo povijesti ostavio za sobom, opet uzdiže tamo gdje se upustimo u razgovor s odavno mrtvima u prepoznavanju koliko se nas, sada i ovdje, tiču ti naoko zauvijek iščezli likovi u dubini vremena. Taj Karahasanov poziv na razgovor i naše samoprepoznavanje u njemu ostaje nama današnjima i onima sutrašnjim savremenicima trajni podsjetnik na to da su kultura i ova zemlja koja je utjelovljuje, neuništive dok god postoje oni koji se prepoznaju u njima.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Sarajevo je dokaz da islam i judaizam pripadaju jedan drugome, te da je Evropi potreban i islam i judaizam“, te da je rat protiv Sarajeva...