Odavno smo u Mostaru, BiH, na Balkanu, prešli iz zone stvarnosti u zonu iracionalnosti, pa zaglibili u dno bez dna. Teško je priznati sebi samom, drugima pogotovo, da je danas Mostar polugrad osakaćen svim onim što mu se događalo proteklih decenija. Od Mostara bi da naprave dva susjedna sela, da mu nametnu svoja „kamenjarska pravila“ i umjesto grada kulture naprave ga invalidom od prije par vjekova.
E, pa ipak, i u takvom Mostaru izranjaju i traju neki dobri ljudi i Mostarci koji vjeruju da može bolje i drugačije.
Jedan od njih je i Goran Janjić.
Rođen ne svojom odlukom tu u Mostaru, ostao mu vjeran i u sedmoj deceniji, živi u njegovoj središnjici, na produžetku Korza, tu iznad bivšeg „Borova“, pored Stare gimnazije i Kantarevca, gdje su igrali najbolji fudbaleri, okupljale se sve mostarske liske, prozivali drugi i mirisalo mostarski. Poodavno je upisao tu Aleksinu školu, em da bi naučio, em da bi na odmoru skoknuo po sendvič koji bi mu u polovinu Žitoprometove štruce, koje kao i mnogo toga više nema, pripremila baka Emilija porijeklom Poljakinja. Onda i nije čudo što je i danas najradije na tržnici, da za svoje društvo kupi sve za roštilj, pa to zaliju na Bunici, gdje se druže, tabire i gledaju da im što ne promakne.
U toj Staroj gimnaziji, zbog profesorice Samardžić, zadržao se nakratko ili samo do kraja prve školske godine, pa se onda prebacio u tadašnju Lišticu, slično kao i Pero Zubac, u gimnaziju „Ivan Goran Kovačić“. Nemiran mostarski duh i ljubav prema košarci odredili su mu da ponese dvije košarkaške lopte koje mu je poklonio Boba Dabić, brat Vesne Šunjić, i odmah i tamo formira košarkašku sekciju pri Sportskom društvu. Još više je bio vezan za svoj matični klub KK „Lokomotiva“, gdje je ponikao i Dragan Vučinić, pored Dražena Dalipagića jedan od tada najboljih YU košarkaša. U KK „Lokomotiva“ stvarao je ne samo dobre košarkaše već još bolje ljude i sportiste.
Uvijek je imao i podršku svoje majke Jozefine, po nacionalnosti Hrvatice iz ugledne mostarske porodice Drage Miletića, oca, normalno korijena raškogorskih, odakle i potiču svi Janjići. Onda, u takvoj porodici, normalno je da momak njegove mezimice bude Igor Ukrajinac, supruga Helga, Slovenka koja je prigrlila i Gorana i Mostar kao najrođenije. I tako redom do njemu najbližeg polubrata Balića… Što li bi tek Goran imao reći ovim strancima koji bi da nas multietničnosti uče? Ništa – nego njih naučiti što je to onaj mostarski sataraš brak, evropska porodica, balkanika i istinsko bogatstvo različitosti.
Uvijek je Goran bio svoj i mostarski, imao osoben život, svoje kritičko mišljenje, nikada se nije priklanjao vladajućim što su umislili da gospodare našim životima i sudbinama. Tu je kod Zele, s rajom što se iz Mostara micala nije, ili ljeti s onima što Mostaru u želju dolaze.
I onda, kada poslije rata nisi mogao ili smio ni pomenuti Tita, Goran je u „vunenim vremenima“ radio, borio se i kao predsjednik dugo godina vodio Društvo „Josip Broz Tito“. Okupljali su se tamo građani Mostara iz svih dijelova grada, često i oni što ih je rat pospremio širom svijeta, što ih je život ponizio, pa su se jedino u prostorijama bivšeg Bagata i u ulici što je zadržala Maršalovo ime osjećali komotnim i na svome. Nikada za takve nije bilo ni marke iz višemilionskog budžeta grada. Promijenile se kape, dresovi i ljudi. Sve je počivalo na dobrovoljnosti i članarini. Nova istorija, nova pravila. Neki drugi grabili su i šakom i kapom. Kojekakve udruge i udruženja što i danas veličaju fašizam ili njihove restlove nastojali su, i još uvijek to rade, da zametnu trag onom što se antifašizam zove. Predstavljaju se evropejcima, a sve rade da tamo nikad ne prispijemo.
Zbog toga će Goran ostati ubilježen kao čovjek što je gotovo u ilegali ostavio dubok trag na neka prošla vremena kojima smo se i mi i čitav svijet ponosili. Mostar, posebno.
Radio je Goran i u prijeratnim najmodernijim UNIS-ovim tvornicama, sticajem okolnosti bio i upravnik poljoprivrednog zatvorskog dobra u Barama. Poštovali ga i cijenili i radnici i zatvorenici. Kako i ne bi kad vam i danas, u šezdeset i ponekoj, vrati osmijeh na lice i vjeru da može bolje i drugačije.
Više nego iko voli mostarske liskaluke, pa priča: „Moj drug Kulušić bi samo uzviknuo, Gorane natoči svima kojima je čaša prazna, a onda je ekspresno sve popijeno. Tako se vazda u prazno sipalo, i družilo.“
Vjeruje Goran da mladi ne žele našu trodecenijsku prošlost. Zna da je mrze, pa ih je gotovo više vani negoli u Mostaru. Zabrinut je jer su ih društvo, roditelji i obrazovanje učinili takvim kakvi jesu. Čitave generacije odgojene su na podjelama, nacionalnoj i političkoj pripadnosti. Strah ga je da će trebati kilometri života kako bi se povratili bar metri čistije budućnosti.
„Da su u ovom našem Mostaru oni što nikad nisu ni odlazili, zajedno s Mostarcima što mu se ponekad vraćaju, a i to sve rjeđe, eh kakav bi to tek Mostar bio“, govori mi Goran Janjić, tragač za Mostarom koga više nema, ili možda i ima – ali u našim sjećanjima.
