Nadao sam se da će nestanak Borislava Paravca sa bh političke scene, domino efektom, povući i ostale jahače magle sa tv ekrana. Nisam bio u pravu.
U međuvremenu se probio čitav niz tragikomičnih kabadahija i seoskih ksenofoba, koji samo u ovoj i ovakvoj državi mogu nešto da se pitaju.. Da nije bilo nesretnog rata, Dodik bi svoje ksenofobne pošalice prodavao traktoristima u Laktašima, Slavuj bi pjevao u birtiji na Sokocu, Bahtić bi varirao između slušanja Slavuja na Sokocu i Dodika na traktoru, a Ajanović bi naplaćivao karte za autobus. Pri tome ću napomenuti da je posao pjevača, traktoriste i konduktera častan i svako bi trebao da radi ono što najbolje umije. Mislim da bi Dodik na traktoru mnogo više doprinosio razvoju Bosne i Hercegovine, nego što to čini kao predsjednik jednog od entiteta, uništavajući (poljo)privredu i potkradajući narod.
Tobožnja borba za konstitutivnost i ravnopravnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, za stranku HDZ, uvijek počinje riječima: „Ako Srbi i Bošnjaci…“. To se uglavnom svodi na objašnjavanje kako Srbi imaju svoj entitet u kojem preglasavaju i diskriminiraju druga dva naroda, kako u FBiH Bošnjaci preglasavaju druga dva naroda, pa bi rješenje za funkcionalnu državu BiH bilo da se i Hrvatima dozvoli teritorija/entitet, u kojem će preglasavati i diskriminirati ostala dva naroda. Oni „ostali“ su u takvim kombinacijama svakako najebali, njih niko i ne pita kako im je i šta žele.
Biću politički nekorektan banalizirajući HDZ-ovu logiku, koja glasi: „Ako Srbi i Bošnjaci jedu govna, recept da svi ustanemo zadovoljni sa stola poslije ručka je da i Hrvati to isto rade“. U HDZ-u se valjda još nisu sjetili da bismo svi bili zadovoljniji kada bismo jeli normalan obrok. Nadoći će, nadam se.
Tako se Čović, u zaletu ka ravnopravnosti hrvatskog naroda, dosjetio da, ako Srbi imaju plejadu Slavuja, Bošnjaci Bahtića i Ajanovića, Hrvati imaju pravo barem na Ivu Miru Čovića, pardon, Jovića, te je vratio otpisanog.
Priznajem, prethodnih godina mi je na političkoj sceni nedostajala osoba kojoj vjerujem, kako je glasio slogan Hrvatske Demokratske Zajednice na prošlim izborima, osoba koja mi je uvijek i iznova vraćala osmijeh na lice – Ivo Miro Jović.
HDZ-ovci će mi prigovoriti da nemam legitimitet da govorim o velikom čovjeku, kako sam sebe u trećem licu titulira Ivo Miro Jović. Međutim, na trenutak ću skinuti kamuflažu, koju najnoviji predsjednik komisije za legitimiranje hrvatstva, Dodik, dodjeljuje onima koji ne polože test, pa ću napisati par rečenica o velikom čovjeku.
Ukoliko čujete od Ive Mire Jovića da nešto obećava, najavljuje,ili tvrdi da bi trebalo biti, sa sigurnošću možete uplatiti u kladionici na suprotno.
Svojevremeno je (u nastavku skraćeno) IMJ, kao član predsjedništva BiH, tvrdio da bi Hrvatska trebala tužiti Bosnu i Hercegovinu, jer je Bosna i Hercegovina izvršila agresiju na Hrvatsku. To je objasnio činjenicom da se sa teritorija BiH (Trebinje), granatirao Dubrovnik. Da ne ulazim u nonsens i bezobrazluk člana predsjedništva jedne države koji priželjkuje tužbu druge države protiv one kojom predsjedava, ali na ovakvoj konstrukciji i izvrtanju činjenica mu se, siguran sam, nasmijao i Leo Pločkinić, predsjednik fašističke, separatističke organizacije, čije članstvo po brojnosti dostiže broj 1.
Ipak, nastup za pamćenje, koji najbolje opisuje velikog čovjeka, IMJ, je bio u predizbornoj noći 2006. godine. Federalna televizija je upriličila javljanje iz izbornog stožera HDZ-a, koje je u svakom pogledu ličilo na dobar skeč Nadrealista.
Nastup pijanog IMJ, sa još pijanijom masom HDZ-ovaca u pozadini, koji aplaudiraju na svaku njegovu izgovorenu glupost, ulazi u anale bh političke tragi-komedije.
http://www.youtube.com/watch?v=FF7L0Jxa2RQ
IMJ je prvo osporio pravo gospodi Kukiću i Šagolju, koji su sjedili u studiju, da govore o hrvatskom narodu, jer su SDP-ovci.
Obzirom das sam i ja glasao za SDP, potrudiću se da ne pišem puno o hrvatskom narodu, već o IMJ osobno.
U nastavku smo imali priliku čuti apsurd, da pijani, poluinteligentni kiseljački učitelj, za uvaženog profesora Slavu Kukića, kaže da je kvazi-intelektualac, da bi nakon toga, u napadu bjesnila, iznio čitav niz uvreda, ali i obećanja, govoreći o sebi u trećem licu.
Sa zadahom dobrih hercegovačkih vina je Ivo Miro ustvrdio kako profesor Kukić ne priča, već laje, kako je isti (IMJ) hranio Šagolja cijeli rat, te najavio obećanje(ne obećanje, nego izvršenje), da će do Božića 2006. godine biti oformljen hrvatski radio-televizijski kanal.
Dan poslije, nakon saznanja o izbornim rezultatima, da je izgubio u utrci za člana predsjedništva od Komšića, Ivo Miro Jović je ultimativno najavio(opet u trećem licu):
“Ivo Miro Jović će biti hrvatski član Predsjedništva BiH ili u protivnom tog Predsjedništva neće biti”.
Danas je 18.02. 2011. godine, više od 4 godine nakon Jovićevih “obećanja”, međutim Komšić je još uvijek član predsjedništva, koje još uvijek postoji, a tzv. hrvatskog RTV kanala, kojeg je IMJ obećao do Božića 2006. godine, nema ni na vidiku.
Ivo Miro Jović je svoje davno rekao, javno izgovorena, neispunjena obećanja, najbolje govore o relevantnosti njega kao osobe i političara generalno.
Ipak, nekim čudom mu je stranački šef Čović, zadnjih dana upriličio rehabilitaciju. Tačnije rečeno, gurnuo ga u javnost da opet zajaše maglu, u ime cijelog udruženja jahača pod imenom „HDZ“. Tako je, IMJ, nakon neispunjenih obećanja iz 2006. godine, skupio obraza i 2011. najavio, ni manje ni više, da će 31. 03. 2011. Bosna i Hercegovina prestati da postoji.
Hvala gospodine IMJ, opet ste mi izmamili osmijeh na lice!
Nakon svih laži i manipulacija, koje ste zajedno sa ostatkom stranke jahača magle priredili bosansko-hercegovačkim Hrvatima i Bosancima/Hercegovcima uopće zadnjih 20 godina, ostaje jedino da se poslužim vašom dosjetkom…
Osoba kojoj vjerujem – Ivo Miro Čović
