Iskreno ne znam čemu tolika halabuka na društvenim mrežama oko jedne tako vrijedne i nadasve korisne inicijative koja se pokrenula u jutarnjim satima na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića.
Ako niste popratili, što ću vam ja kad ne pratite, grupa muškaraca među kojima je bio pokretač akcije inače čelnik katoličke udruge Vigilare Vice John Batarelo, klečala je i molila kako je i red na Svjetski dan molitve krunice.
Krunica se naravno molila za domovinu, pa za koga će ili za što drugo? Za našu napaćenu rodnu grudu iz koje mladost odlazi kao da je kužna. Molilo se za mir i obraćenje Hrvata od poroka, a posebno se molilo za muškarce da postanu duhovni autoriteti u obitelji koji će hrabro svjedočiti i prenositi katoličku vjeru. Dosadno naravno, pa su tu krunicu ispratili samo golubovi i nezainteresirani Ban Jelačić, no tada se voditelj krunice pomolio da Hrvati, junački muževi prestanu sa predbračnim odnosima te da pripaze na čednost u odijevanju. Da me jebeš morao sam poslušati jer imam sličan problem.
„Od kada su muški počeli nositi štikle i suknje sve je otišlo u tri pizde materine“ – jedan je od komentara koji kao i ja, podržava ovu hvalevrijednu inicijativu, a kasnije ću vam pojasniti i zašto, no u komentarima na licu mjesta našlo se i malo drugačijih komentara.
„Ne odjevam se čedno jer mi je vruće“, „Blažena vremena kada su muškarci radili na polju pa bi se napili i zaspali“, „Dobro došli u Teheran“ i sramota me dalje i prenositi što su sve uznemireni Hrvati vikali Vici Johnu Batarelu koji je samo kao stručna osoba u tom području, dakle čednosti i odijevanju, htio pomoći nama muškim tudumima. Neandertalcima koji dođu u trgovački centar sa namjerom da se lijepo i pristojno obuku, a koji na kraju odu sa setom alata na akciji i majicom sa logotipom AC/DC.
Pokušao sam, istina sa raznoraznim savjetima stilista i pregledavajući portale koji prate modu, i shvatio sam kako savjeti oko lijepog i čednog oblačenja ne da nisu jeftini – već su skupi da te Bog sačuva. Teško će kakav stilist od formata jeftino i sasvim besplatno udijeliti pokoji savjet gdje i što kupiti lijepo, čedno, a povoljno, i još teže vjerujte mi naći ćete od muškaraca koji prate modu, lokaciju u kojoj su kupili tako divnu košulju ili ljetne sandale.
Ta stoka, a ti modni mačci i stilisti to jesu, krije te i takve dućane u kojima se oblače kao zmija noge i što je najgore, za recimo modnu kolekciju jesen – zima oni obiđu sve trgovačke centre u kojima odaberu komad po komad, a ne sve odjednom kako sam ja naime mislio da jesu.
Vjerujem da široj javnosti Vice John Batarelo možda i nije najpoznatiji stilist, posebno zbog činjenice da je jedan od koordinatora građanske inicijative „U ime obitelji“ koja se zalaže za promicanje konzervativnih ideja u Hrvatskoj, te da je predsjednik udruge Vigilare koja promiče katolička uvjerenja i katolički aktivizam. Nisu baš spojive te inicijative sa visokom modom i stilizmom, ali svatko od nas ima tu nježniju stranu.
Evo ja recimo pišem pjesme, a izgledam božemiprosti ko mesar. Vice John Batarelo osim što je aktivan na zelenim poljima katoličkog aktivizma, njeguje i sklonost prema čednom i lijepom oblačenju što je za nas mnoge muškarce, bauštelce, automehaničare, šofere ili konobare, divna i hvale vrijedna strana koju nažalost mnogi od nas nisu u stanju adekvatno pratiti.
Zbog toga sam razočaran kao muškarac što se Vici Johanu Batarelu takav, hvale vrijedan hobi, uzeo tako za zlo. Posebno na društvenim mrežama, đavo ih odnio i mreže.
Od ranog djetinjstva shvatio sam kako ću sa čednim i lijepim odijevanjem imati velikih problema.
Odrastavši u Jugoslaviji, zemlji koja nije imala katoličke udruge da se brinu o našoj čednosti i lijepom odijevanju, za to isto morali ste potegnuti čak do Trsta. Tada iznimno popularne Levis 501 mogli ste nabaviti isključivo na Ponte Rossu i to je uglavnom bila tada jedina modna kombinacija barem što se hlača tiče. Gore je već bio problem. Nisam njegovao današnje čedne modne izričaje jer su bile šarene osamdesete, a tih godina bilo je dovoljno imati majicu u boji, najbolje Lacoste ili Fruit of the Loom, istobojne espadrile i to je bilo uglavnom to. Tadašnji problem bila je muzika.
Moj modni izričaj bila je tada crna majica sa logotipom kakvog hard rock ili heavy metal banda, iskidani jeans i u međuvremenu je prošlo trideset i pet godina. Kud i kako – ne znam.
Kada sam vidio Vicu Johna modnog mačka i otvorio svoj ormar sa užasom sam shvatio da ni dan danas nemam ništa drugo doli onog što sam nosio i osamdesetih. Na užas svoje bolje polovice dakako, koja u nekim momentima ne želi izaći sa mnom na ulicu ako ne obučem za promjenu barem kakvu košulju. Najgori su kakvi čedni i lijepi događaji tipa krštenja, pričesti ili vjenčanja. Tada uglavnom pokušavam navući maturalno odijelo i sve završi u trgovačkom centru iz kojeg izađem sa novom bušilicom i nečim što nikada neću obući na sebe.
I tada se pojavi Vice John Batarelo.
Čovjek ne da ništa ne traži da vas obuče kao ljude, da savjetuje kako i što obući, već čovjek još i moli za nas muške tudume što se oblačimo u Lidlu i to kada su akcije radne robe. Čedan i lijep. Još lijepo odjeven. Zar to nije san svakog bravara, tokara, armera ili zavarivača? Da kao čovjek prošetaš po gradu konačno čedno i lijepo odjeven? Da nisi vječno u radnoj robi, uvijek u istoj majici koja je izblijedila i ima tri rupe, da nisi u radnim cipelama ili istim patikama još od školskog izleta u Kumrovec?
Zar nije divno da imaš konačno kao čovjek košulju koja prati boju hlača, maramu oko vrata tirkizne boje koja se kao kod Vice Batarela krasno ljubi sa svilenom roza košuljom?
Ako ste čovjek, muškarac, Hrvat i katolik, možete Vici Johnu Batarelu samo skinuti kapu i zamoliti ga kada uhvati vremena između molitve i aktivizma, da vas uputi na treći kat trgovačkog centra po donji veš. Da vas samilosno odvede na drugi kat po svilu i lanenu košulju i na prvi po lagani kaputić i bež špicaste postole. Vice čak i ne treba puno truda. Samo nek nama radnom narodu pokaže gdje se on kao čedan i lijepo odjeven Hrvat oblači.
Ne treba Vice ni da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će ormar moj.
