Foto: picture allience/Omar Marque
Na parlamentarnim izborima u Poljskoj prošlog oktobra demokrati su pobijedili populiste. Međutim nakon pet mjeseci pravnih i političkih previranja demokratija je u zemlji još uvijek u lošem stanju. Uzroci ove mizerije ipak nemaju bezuslovno veze s parohijalnim razmišljanjem. Poljaci možda imaju reputaciju introvertiranih, anarhičnih i nespremnih na kompromise (da kažemo pozivajući se na Jean-Jacques Rousseaua: Poljska ljubav prema slobodi ne ide ruku pod ruku s vrlinom građanstva). Međutim trenutni je zastoj puno više rezultat osmogodišnje populističke vladavine za koju se sada pokazuje kako ju je teško anulirati. Očigledno da još važi stara komunistička izreka: “Iz sadržine jednog (demokratskog) akvarijuma moguće je skuhati riblju čorbu, ali ne i obrnuto.”
Pritom su Poljaci imali (istorijski posmatrano) puno iskustva s tim kako na ruševinama autoritarne vladavine izgraditi demokratski sistem. Ko bi, ako ne oni, mogao prevazići populističko naslijeđe? Međutim to je jednostavnije reći nego uraditi, jer gledajući unazad, izgleda da je izlazak iz komunizma bio lakši zadatak. Konfliktne partije u Poljskoj – vladajuća “Ujedinjena radnička partija” i sindikat Solidarnost, koji je predvodio opoziciju – slijedile su 1989. zajednički cilj: oni su tražili priključak na prosperitetni, miroljubivi i demokratski dio Evrope. Sovjetski savez pod Mihaelom Gorbačevim nije bio niti voljan niti u poziciji da to spriječi i tako je objema konkurentskim stranama uspjelo da sjednu za “okrugli sto” i dogovore se o raspodjeli moći.
Nasuprot tome danas se o jednom takvom dogovoru ne može ni misliti: Liberalni i iliberalni politički lager beznadežno su razdvojeni i nemaju nikakav temeljni konsenzus o kapitalizmu, demokratiji i evropskim integracijama. Osim toga, kod dogovora o podjeli moći trenutno se ne može raditi samo o tome kako podijeliti među sobom lukrativne pozicije nego puno više o tome kako odgovoriti zahtjevima većine građana. Međutim za to nedostaje zajednička vizija budućnosti. Dakle dok političari i dalje pokušavaju protivničkoj partiji zadati smrtonosni udarac, poljsko stanovništvo razmišlja o tome šta ova borba za vlast znači za njih. Hoće li budućnost biti bolja od sadašnjosti? O tome postoje opravdane sumnje: trenutno u zemlji vlada politički nered, tako da je vladi teško rješavati socijalna pitanja.
Populističko naslijeđe ne može se tako jednostavno poništiti isključivo pravnim sredstvima.
Započnimo s pravnom dilemom. Iliberalna partija, koja je poslednjih osam godina bila na vlasti, naziva se, doduše, “Pravo i pravednost” (poljska skračenica glasi “PiS”), međutim nasuprot toj maksimi ciljali su usvojenim zakonima u prvoj liniji na to da vladajuća partija i od nje nominirane osobe budu u različitim državnim gremijima. Danas su čak i sudovi popunjeni sucima koji su izabrani po partijskopolitičkim kriterijima i u mnogim slučajevima protupravno. Čak i predsjednik, koji svojim vetom može blokirati nove zakone, nominovan je od PiS-a.
Populističko naslijeđe ne može se tako jednostavno poništiti isključivo pravnim sredstvima. To opet otvara jedno osjetljivo pitanje: gledano obrnuto, može li se vladavina prava ponovo uspostaviti nezakonitim sredstvima? Do sada se nova vlada pomaže parlamentarnim izjavama protiv kojih predsjednik ne može uložiti veto. Međutim, formalno one ne predstavljaju pravni izvor. Možemo se, dakle, složiti s Maximilienom Robespierrem u tome da revolucija ne uspijeva s kaznenim zakonikom u ruci, međutim istovremeno Robespierre nije liberalni junak i niko u Poljskoj ne želi giljotinu.
Ovo otvara jedan dalji dugo poznati problem: kako se može ubijediti iliberalno biračko tijelo da podrži liberalni projekat? PiS, doduše, ne može nakon posljednjih izbora formirati vladu, ali je ipak ostao partija s najvećom podrškom u stanovništvu. U Poljskoj, kao i u drugim dijelovima Evrope, liberali i populisti nisu na istoj talasnoj dužini. Oni zastupaju različite vrijednosti, dolaze iz različitih socijalnih okruženja i optužuju se međusobno da razaraju demokratiju i u nekim slučajevima i individualne karijere.
U poljskoj predizbornoj kampanji od liberala je obećano da će ukloniti iliberalno”zlo”. Zbog toga sada raste pritisak da se osobe koje je postavio PiS odstrane ne samo iz ministarstava i sudova nego i iz javnih preduzeća, muzeja, škola, bolnica i čak i iz pozorišta. Međutim ovo ima katastrofalne posledice. Demokratija može funkcionirati samo ako gubitnik prihvata izborni poraz. Ipak nije vjerovatno da će poražena strana kooperirati ako je pobjednik tjera u tjesnac. Ako ona usljed toga, kao u Poljskoj, pruža otpor ili se buni, tada izbija haos.
Partije su se odvojile od svake društvene baze i umjesto toga postale su ignorantske, arogantne i sebične.
U iz toga nastaloj atmosferi građanskog rata cvjeta populizam. Za demokratiju je to fatalno. Za demokratiju također nije podnošljivo da autokratskim političarima obezbijedi mjesto za povlačenje i dopusti da opet djeluju. Treba li da oni redova bivšeg režima koji su kršili zakon ostanu nekažnjeni?
Ralf Dahrendorf jednom je ljutito ustvrdio da je demokratija oblik vladavine, a ne parna kupaonica narodnih osjećaja. Problem je međutim da državom upravljaju političke partije u kojima sve manje djeluje poljsko zajedništvo. One su postale “kadrovske” i “kartelske” partije s malo članova i stalnih birača, tretiraju građane još samo kao potrošače i podvrgavaju se sofisticiranim instrumentima istraživanja javnog mišljenja. Partije su se odvojile od svake društvene baze i umjesto toga postale su ignorantske, arogantne i sebične. To, doduše, važi nažalost za cijelu Evropu, ali je uptake u Poljskoj posebno problematično.
Koaliciona vlada koja je u mandatu, od oktobra ima, doduše, namjeru ponovo uspostaviti demokratiju, ali do danas je uspostavljena samo baza moći liberalnih partijskih kadrova. Važne i manje važne ministarske pozicije popunjene su partijskim funkcionerima umjesto pravim stručnjacima, dok šefovi javno pravnih medija i državnih preduzeća imenovani od partija mimo znanja javnosti i bez oglašavanja.
Vlada, doduše, tvrdi da je to samo prva faza dugog demokratskog prelaznog perioda, ali ipak se s pravom postavlja pitanje da li javnosti uopšte ikada treba biti omogućeno da se smisleno uključi u poslove vlade. Ukoliko se ne pokaže nikakva promjena, mi ćemo ubuduće imati novu elitu moći bez mogućnosti da građani svoj birački glas prenesu u suodlučivanje. To će opet voditi tome da će ljudi vremenom biti jednostavno frustrirani ne samo od partijske elite nego i od same demokratije.
Poljska je najvažniji saveznik Amerike u nastojanjima da se zaustavi ruska invazija na Ukrajinu.
Globalno posmatrano postavlja se zbog toga pitanje da li bi Evropa ili čak SAD mogle potporiti povratak Poljske na stazu demokratije. Odgovor je evropskih susjeda više razočaravajući: francuska i njemačka vlada doduše su obradovane da ponovo vide nekadašnjeg predsjednika Savjeta EU Donalda Tuska kao poljskog premijera, ali istovremeno oni se moraju u prvoj liniji boriti sa svojim vlastitim populističkim prijetnjama.
U gradovima se kao što su Rim, Bratislava ili Budimpešta nasuprot tome pad populizma gleda sa zabrinutošću. Predsjednica komisije EU Ursula von der Leyen potiče, doduše, iz iste frakcije desnog centra kao i Tusk, ali su neki njeni komesari u najmanju ruku manje liberalni. Osim toga, prisutnost populista u Evropskom parlamentu nakon predstojećih izbora vjerovatno će se povećeti. Evropski sud do sada, doduše, podržava liberalne poljske sudije, ali se njegova moć sve više dovodi u pitanje – i to ne samo u Poljskoj.
Vlada Joe Bidena imala je osim toga iz strategijskih razloga dobre odnose s vladom PiS. Poljska je najvažniji saveznik Amerike u nastojanjima da se zaustavi ruska invazija na Ukrajinu, nezavisno od toga ko vodi vladu. Ukoliko se Donald Trump vrati u Bijelu kuću dalo bi to zamah populizmu u Poljskoj i drugdje.
Demokratija se ne može razvijati samo uz pomoć dobrih namjera.
Gledajući ovu pozadinu, Poljska se, doduše, nalazi u boljoj situaciji nego još prije pet mjeseci, ali povratak liberala na vlast ne može se automatski izjednačiti s krajem iliberalne politike. PiS bi se doduše mogao u narednim mjesecima raspasti, ali time prijetnja nije nestala. Umjesto toga pojavljivaće se stalno nove i agresivne rukovodne snage koje zastupa frustrirani dio birača.
Demokratija se zato ne može razvijati samo uz pomoć dobrih namjera. Ona mora biti sposobna da rješava probleme građana i da nudi konkretne forme učešća u političkim procesima. Političke partije trebaju kao prvo poslušati organizacije civilnog društva i stručnjake. Ovi posljednji prenose informacije i znanje; oni prvi donose iskustvo iz realnog života. Kao drugo, države bi trebale usko surađivati s lokalnim, komunalnim i transnacionalnim institucijama. Transnacionalne institucije imaju veću težinu dok lokalne organizacije prave most između elita i građana.
Drugim riječima, demokratija se mora obnoviti jer njen pogrešan razvoj doveo je proteklih godina na vlast populiste koji tvrde da će zastupati “malog čovjeka” protiv uzdignute “elite”. Obnova demokratije bez sumnje je veliki zadatak – ne samo za Poljsku nego za cijeli evropski kontinent. Ako iz populističke riblje čorbe ipak nikada ne može biti klasični demokratski akvarijum, trebali bismo probati nešto novo – i razviti hrabrost za eksperimet.
Jan Zielonka profesor je za politiku i međunarodne odnose na Univerzitetu Venecija, kao i na St. Antony’s College univerziteta Oxford. On je autor Kontrarevolucija. Povlačenje liberalne Evrope.
Preveo i prilagodio Ešref Zaimbegović
