foto: USA today
Vjerska i kulturna tolerancija islama
Teško je ko mogao zamisliti da će na samom početku srednjeg vijeka u arapskoj pustinji, u sjenci velikih plemenskih pohoda i vjerskih sukoba, biti stvoreno novo carstvo, koje će promijeniti tadašnji svijet. Unutarnja duhovna inspiracija, samopouzdanje i velika tolerancija prema drugim narodima, religijama i vjerovanjima brzo će proširiti geografske granice novog carstva, koje će od male pustinjske zajednice ujedinjenih Beduina za nepuna dva stoljeća izrasti u novu veliku imperiju čije će se granice protezati od Himalaja do Atlantika.
Unutarnja duhovna snaga islama, koja će proširiti granice ljudskog znanja u umjetnosti, medicini, filozofiji i književnosti, s velikom tolerancijom prema kulturama i tradicijama mnogih plemenskih zajednica i država, munjevito će proširiti granice rane islamske imperije do neslućenih razmjera.
Već na samom početku, tokom izgnanstva Božijeg poslanika Muhammeda (Abu al-Qasim Muhammad Ibn Abd Allāh al-Hashimi al-Qurashi) u Jatrib (Yathrib), kasnije Medina, početkom 7. stoljeća nove ere, sačuvani su brojni podaci o intenzivnoj suradnji između muslimana i Jevreja. U jednom dokumentu piše da su se Jevreji i muslimani složili da neće napadati niti nanositi štetu jedni drugima, da će djelovati pošteno i da će dijeliti potrebne informacije i savjete. Iz ovog perioda potječe i najstariji dokument islamske političke doktrine tzv. Medinski ustav ili Medinski ugovor, koji je sastavio sam poslanik Muhammed 622. godine nove ere, ubrzo nakon njegovog dolaska u Jatrib (Medinu). Njime je uspostavljen formalni sporazum između različitih plemena i klanova Medine, uključujući muslimanske imigrante (muhadžire), lokalne medinske muslimane (ensarije) i jevrejska plemena. Bio je to prvi pravni dokument (Ustav) koji je stvarao jedinstvenu političku zajednicu (umma) s ravnopravnim međuplemenskim odnosima različitih vjera, s jednakim obrambenih obavezama i zajedničkim principima pravde i saradnje.
Ovim dokumentom (Ustavom) prvi put se uspostavlja mirna plemenska koegzistencija između različitih vjerskih zajednica. Uspostavljena je jedinstvena zajednica (umma) koja obuhvata sve stanovnike grada bez obzira na njihovu vjersku ili plemensku pripadnost. Definisana su osnovna prava i odgovornosti različitih plemena i klanova, regulisano je pitanje rata, položaj zarobljenika, naknada za ubistvo. Propisano je da su svi članovi umme obavezni braniti Medinu od vanjskih prijetnji. Priznata je i garantirana sloboda vjerovanja za sve grupe. Eksplicitno je zapisano da Jevreji imaju svoju vjeru a muslimani svoju. Uspostavljeni su principi pravde i upravljanja. Ustav Medine smatra se temeljnim i izvornim dokumentom u islamskoj historiji, označavajući značajan korak u razvoju rane islamske zajednice u njenoj tranziciji od progonjene manjine do uspostavljanja jedinstvenog multivjerskog i multiplemenskog političkog entiteta. Ovo je bio prvi korak čovječanstva ka stvaranju pluralističkog društva, gdje su različite grupe koegzistirale u jedinstvenoj zajednici ravnopravnih vjera i ljudi.
Objave Božijeg poslanika Muhammeda iz tog doba zvučale su prijateljski prema Jevrejima i bile su bliske zapisima iz Starog zavjeta, u kojima je Božiji poslanik Muhammed pokazao pobožnu naklonost prema Jevrejima i posebno poštovanje prema hebrejskom patrijarhu Abrahamu. Tada su Jevreji imali veliku podršku za svoju vjeru u islamu. Postoje mnogi zapisi iz tog doba da je Božiji poslanik Muhammed pokazao iskrenu prijateljsku otvorenost prema Jevrejima i smatrao ih svojim saveznikom. U strahu od kršćanske opasnosti koja se u to vrijeme širila Palestinom, Jevreji su se radovali jačanju i širenju islama.
U to doba islam je pokazivao istu naklonost prema kršćanima koji su odbacivali politeizam i idolopoklonstvo, što se poklapalo s učenjima islama. Već u tom periodu islam je igrao ulogu posrednika i pomiritelja između Jevreja i kršćana, što mu je donijelo veliko poštovanje obiju strana. Islam je tada imao pomirljiv učinak na obje strane, što je utjecalo na smirivanje velikih vjerskih ratova i međuvjerske mržnje i tenzija tog doba. Objave Božijeg poslanika Muhammeda, u kojima poziva i kršćane i Jevreje da se nemaju čega plašiti ako iskreno slijede svoju vjeru i poziva ih da izbjegavaju neslogu, da se ne dijele i da zajedno poštuju Boga – bile su to poruke pomirenja, tolerancije i mira koje su dolazile iz ranog islama.
I zaista, ta nova religija (islam) probudila je neku novu čudesnu nadu za mir između različitih naroda i bogova. „Podjela je djelo đavola“, prenosio je poslanik Muhammed u svojim objavama. Palestinski Jevreji su čak vjerovali da je Božiji poslanik Muhammed ispunjenje njihovog drevnog proročanstva o dolasku Mesije koji će pokazati da je Isus Krist varalica. Knjiga „Sibilska proročišta“, kao ključni tekst koji pruža uvid u ranu islamsku historiju, naglašava posebno ulogu Jevreja u islamu. U toj knjizi rani islam viđen je kao početak mesijanskog doba za Jevreje.
U Kur’anu se navodi da je Bog dao Musi svete knjige, da je poslao druge apostole, da sada šalje drugog poslanika da širi istinu i da „nema drugog boga osim Allaha i Muhammed je njegov poslanik“. Ove poruke u Kur’anu bile su potpuno bliske temeljima judaizma i kršćanske vjere da je Bog svemoguć i da periodično šalje apostole da prenesu njegove poruke. U tom periodu islam je od Jevreja i kršćana preuzeo brojna lokalna pravila i tradicije, poput milostinje, hodočašća, molitve i okrutnog kažnjavanja počinilaca teških zločina, što ga je činilo prožetijim i bližim judaizmu i kršćanstvu.
Knjiga „Na Božjem putu“ počinje širokom slikom kasnoantičkog svijeta prije dolaska Poslanika, svijeta kojim su dominirale dvije supersile: Bizant i sasanidska Perzija. Između ovih carstava pojavio se poseban arapski identitet, koji je pomogao da se stanovnici zapadne Arabije pretvore u zastrašujuću borbenu snagu. Arapi su glavni akteri u ovoj drami, ali, kako se navodi u toj knjizi, narodi duž granica Bizanta i Perzije – Hazari, Bugari, Avari i Turci – svi su odigrali ključne uloge u preoblikovanju starog svjetskog poretka. Nova vjera koju su širili Božiji poslanik Muhammed i njegovi nasljednici omogućila je mnogim narodima da se pridruže Arapima u stvaranju velike islamske imperije i u prekrajanju svijeta.
U to doba Jevreji i kršćani su puni divljenja prema asketskom životu muslimana, njihovoj odanosti principima vjere i suzdržavanju od nedjela. Brojni kršćanski monasi prihvataju učenja poslanika Muhammeda, što islam i kršćanstvo dovodi u bliski odnos. Kur’an priznaje postojanje razlika između ljudi i religija, ali naglašava da to nije razlog za mržnju i ratove među narodima. Islam pokazuje veliko poštovanje prema narodima knjige (Jevrejima i kršćanima), između kojih ne pravi razliku. U Kur’anu piše da su objave Božijeg poslanika Muhammeda prethodno objavljene Abrahamu i Ismailu, Isaku i Jakovu. Bog je iste poruke povjerio Mojsiju i Isusu. Jevreji i kršćani vjeruju da su njihovi proroci isti kao i poslanici islama. „Mi vjerujemo u Allaha i u ono što je nama objavljeno, i ono što je objavljeno Ibrahimu (Abrahamu), Ismailu (Išmaelu), Ishaku (Isaku), Jakubu (Jakubu) i El-Asbatu [dvanaestorici Jakubovih sinova], i ono što je dato Musau (Musa), Isau (Isuu) i vjerovjesnicima od Gospodara njihovog. Mi ne pravimo razliku među njima, i Njemu (Allahu) smo se pokorili.“ I u jevrejskoj i u muslimanskoj tradiciji Hagara (poznata i kao Hadžera u islamu) značajna je figura, prvenstveno kao majka Ismaila (Ismāʻīla) i supruga Abrahama (Ibrāhīma). Dok hebrejska Biblija (Postanak) detaljno opisuje njenu priču, Kur’an aludira na nju, prepoznajući njen značaj u lozi poslanika Muhammeda. U objema vjerama ona se poštuje kao matrijarh iako se tumačenja njene uloge i karaktera neznatno razlikuju.
Stvaranje islamskog carstva u prvoj fazi nije bilo praćeno intenzivnim nasiljem, što je u to vrijeme bila redovita pojava. U prvoj fazi islamsko carstvo je češće pribjegavalo ustupcima prema poraženima, a manje nasilju, čime je lakše gradilo kontrolu nad osvojenim teritorijama. Bilo je zabranjeno zatvaranje i rušenje crkava i provođenje nasilja u osvojenim zemljama. Bilo je dovoljno da poražene zemlje obećaju da će plaćati porez islamskom carstvu, da mirno predaju vlast islamskim gospodarima i da izbjegnu dalje vojne sukobe, rušenje i ubistva. Od šestog do jedanaestog stoljeća nove ere nasilje u islamu bilo je više rezultat unutarnjih sukoba u islamu, a ne posljedica procesa islamizacije koji je tekao sasvim sporo ostavljajući kršćanstvo prevlađujućim na osvojenim zemljama.
Na okupiranim teritorijama islamsko carstvo preuzelo je obavezu da garantuje slobodno praktikovanje vjere stanovništva, da osigura vjersku toleranciju i da omogući izgradnju novih crkava. Omarovim sporazumom (Umar ibn el-Khattab) osigurana su prava kršćana i Jevreja da slobodno ispovijedaju svoju vjeru, da nema prisilnog prelaska iz jedne vjere u drugu, niti skrnavljenja mjesta bogosluženja, što je bio važan instrument za mirno širenje islama.
Bila je to bitka islama za duše Jevreja i kršćana, koja je rezultirala brzim i nenasilnim širenjem islamskog carstva i dobrovoljnim prihvatanjem islama od velikog broja plemena i država toga doba. Za nešto više od stotinu godina – od Poslanikove smrti 632. godine do početka Abasidskog kalifata 750. godine, islamska imperija proširila se cijelim Bliskim istokom, Sjevernom Afrikom i Španijom. Granice islamskog carstva protezale su se do Franaka u Zapadnoj Evropi i Tang Carstva u Kini. Osvojena teritorija bila je veća od Rimskog Carstva u vrijeme njegovog najvećeg uspona, a Arapi su je preuzeli za otprilike upola kraće vrijeme. Kako je ova skupina beduinskih plemena uspjela progutati toliko carstava, država i plemena u tako kratkom periodu, zbunjivalo je historičare stoljećima.
Sa tim osvajanjima bila je stvorena nova kosmopolitska imperija koja je garantirala opstanak svim plemenima, vjerama i narodima. Kosmopolitski svijet islama širio se duž trgovačkih karavanskih puteva, na kojima su se susretali različita vjerovanja, tradicije i kulture. Ti susreti između različitih plemena i ljudi različitih kultura i uvjerenja donosili su nove ideje i nova znanja, nove potrebe i nove proizvode, što je stvorilo novu sliku tadašnjeg svijeta.
Slijedi: Globalni identitet islama
