Pred nama je jedna odgovorna i nadasve nužna knjiga – reakcija kakva se očekuje od intelektualaca, kada su u pitanju događaji i izazovi ljudskom umu i budućnosti svijeta, kao što su strašni događaji kojima već mjesecima svjedočimo u Gazi i Palestini (Istočni Jeruzalem, gradovi na Zapadnoj obali, palestinski izbjeglički kampovi) – napadani iz neba i sa zemlje, iz oružja i medija, iz usta političara, novinara i (plaćenih) mrzitelja svih vrsta.
Na tu se reakciju odlučila Jasna Šamić, u najboljoj maniri autora koji ne može iznevjeriti sebe, koja mišlju i osjećajem duboko proživljava tragediju Palestinaca i Jevreja, uhvaćenih u mrežu političkih i ekonomskih interesa, za koje su njihove žrtve i strašna patnja tek – kolaterala! Kolaterala je jedna od najstrašnijih riječi modernog doba, kojom su sve strahote i nepravde, užasi, jednostavno – opravdani. Kao da su interesi koji do tih žrtava i patnji dovode neka viša sila, neprikosnovena, pa stoga često i opravdavani, pred nama otkrivajući jednu novu ideologiju – ratnu teleologiju. Ili, riječima autorice:
Ali kako nazvati to što čini danas Izrael nad civilima Gaze? Teror? Kršenje ljudskih prava, zločin protiv čovječnosti? Na Zapadu niko neće, i ne smije to tako imenovati. To se naziva odbrana; francuski advokati i francuski mediji tako nazivaju rat koji vodi Natanyahu, za Zapad to nisu ljudi koji ginu, to nisu djeca, to su samo kolateralne žrtve.
Plamen u pijesku je kratki historijski pregled odnosa Židova i muslimana, kao i kršćana u Maloj Aziji, na nevelikom prostoru Palestine, gdje su ponikle monoteističke religije, njihovi mitski junaci i njihove mistične pripovijesti. Pa, ako se i pokušalo dokazati tezu kako su monoteističke religije nikle na tlu stoljetnih sukoba plemena i naroda iz davnina, e da bi se nadišlo često besmislene podjele i razlike i uspostavilo barem idejno (duhovno, ideološko) jedinstvo, vjerom u Jedno(g), najnoviji ciklus ratova pokazuje začudnu žilavost plemenskog gena koji je u stanju progutati, obuhvatiti i samljeti u sebi univerzalnu poruku i pouku o Jednosti, o Jednom, jedinstvu svih bića i svega postojećeg. I više od toga – uz pomoć religijskog, predstaviti samo sebe kao tu univerzalnost.
Stoga ne čudi ekspresija autorice u ovoj knjizi, kada ona poseže za biblijskim usporedbama i vokabularom.
Ovaj politički esej nije samo etički impuls, reakcija na teror u Palestini, nego se radi i o pokušaju da prenese sasvim realističnu prijetnju jednog svjetskog i sveopćeg rata (bellum omnia contra omnes). A da se radi o fenomenu upravo takvih razmjera argumentira sa svoje strane slovenski pisac i humanist Tomaž Mastnak, upravo izašlom knjigom pod naslovom Novi sveti rat (Sanje, Ljubljana 2024.), u kojem analizira mržnju zapada kao temelj križarskih pohoda, ‘sveti rat’ svojim zagovornicima omogućuje djelovanje mimo svih zakona, pa i politiku genocida kao „politiku mira“…
Plamen u pijesku odvija se na dva nivoa – onom ‘metafizičkom’, izraženom usporedbom s biblijskim slikama, gdje autorica npr. kaže:
… I gle, otvoriše se vrata na nebu… i u tom času nasta strašan zemljotres, sunce pocrni kao kostrijet, mjesec bi kao krv, a zvijezde s neba padoše na zemlju, kao kad smokvino stablo potreseno jakim vjetrom zbaci svoje lišće. Nebo se smota kao knjiga koja se urola; sve planine i sva ostrva se pomjeriše s mjesta. Kraljevi zemaljski, vojskovođe, bogati, moćni, svi robovi i slobodni, sakriše se u pećine i u stijene planina.
I začuh zvonak glas iz hrama upućen sedmorici anđela: – Idite i izlijte sedam čaša gnjeva Božjeg na zemlju. (…) I ogroman gràd veličine stijena zapljušta s neba na ljude i ljudi huliše na Boga zbog tog bombardovanja, jer pošast bijaše ogromna.(po sv.Ivanu).
Isto tako nastavljaju se ovi biblijski, ‘onostrani’ prizori u drugom dijelu knjige, koji se sastoji iz nekoliko iznimno ekspresivnih pjesama, a u poeziji je Jasna Šamić izrazito snažan glas, kao na primjer u IV pjesmi „Apokalipse“:
Kraljevi, velikaši, vojni zapovjednici, bogati, moćnici, svi robovi i slobodni ljudi, u špilje se sakriše i stijenje planina. I govorili su planinama i stijenama: Padnite na nas i sakrijte nas pred licem Onoga što na prijestolju sjedi, i pred gnjevom Janjeta;
Jer došao je veliki dan njegova gnjeva, i ko može tome odoliti?
Prvi i drugi nivo teksta povezuje više rečenica poput ove: Ne, sad je mnogo gore nego što je Sveti Ivan vidio. On nije mogao ni zamisliti kakav je čovjek jad…
Još i više, iznad svega, stoje riječi iz Biblije:
„Jao zemlji i nebu“
*
Drugi nivo eseja je onaj socijalno-politički, gdje autorica, oslanjajući se na činjenice i druge autore i izvore, nastoji dati objektivnu sliku Izraelsko-Palestinskih odnosa, u svom poznatom stilu – ne mareći za mišljenja i eventualne napade, nego jedino nastojeći se približiti što objektivnijoj i istinitijoj slici toga delikatnog i teškog odnosa. Jer, o braći se radi – od Ibrahima-Abrahama. A nema krvavije borbe nego kad se braća uhvate u koštac, u historijski kovitlac; kada se gubi sam pojam bratstva.
U knjizi je iznimno snažna kritika stava Zapada prema ubijanju civila u Gazi i politici izraelske države prema Palestincima, gdje se odbrana žrtava odmah proglašava antisemitizmom. Pri tome nam autorica lucidno daje naslutiti kako će Židovi tek u budućnosti (i to bliskoj) osjetiti posljedice onoga što njihova vojska sada poduzima protiv civila:
Režiser Chouraqui, koji za teror kolonista prema Palestincima (sad ih je više od stotinu ubijenih u Cisjordaniji) kaže da su to sitna huškanja; istovremeno tvrdi da su na zabranjene manifestacije u Francuskoj nedavno izašli svi oni koji su protiv Jevreja, i sve ono negativno što je odavno postojalo, a sad postalo vidljivo. I manifestacije 500000 ljudi Londona su bile obilježene kao antisemtiske. Tako i za sve druge propalestinske manifestacije u svijetu, naročito propalestinske manifestcije studenata na američkim univerzitetima. Po mišljenju zvaničnih medija Francuske, dakle, izgleda da na Zapadu nema ljudi koji su samo humani, mada su mnogi – ponavljam! – osudili najoštrije barbarizam Hamasa nad nevinim stanovništvom Izraela. (Barbarizam inače Bosancima nije stran, desio se devedesetih…).
Nadalje, Šamić izlaže genezu odnosa i pregovora Izrael-Palestina od 1948.g., iz koje je jasno vidljivo kako su figure na tom historijskom prostoru od početka oštro suprotstavljene, nepomirljivih stavova i očekivanja, što se zadržalo do danas, kada je Izrael izgleda krenuo u odlučujuće rješenje, a koje vidimo kako izgleda. Međutim, pozicija Zapada je takva da političkim nečinjenjem podržava ovakav razvoj događaja:
Francuska je, prisjetimo se, u bliskoj prošlosti bila i te kako antisemitska, danas je više ksenofobna, ali postaje sve više i antisemitska i ksenofobna, s razvijanjem totalnog rata u Gazi. Političari koji brane Izrael, a do juče su bili antisemiti, brane ga jer su protiv muslimana u Francuskoj, i Arapa općenito, a ne zato što vole Jevreje. Boj se Danajaca i kad ti darove donose. (Kažu da je takav slučaj i sa zvanično europskom Hrvatskom).
Jasna Šamić nema običaj „držati lekcije“, nego radije veoma precizno iznosi činjenice i usporedbe, iza kojih svako logično razmišljanje može izvesti strogi zaključak. Takvim postupkom iznijet će pred nas sumnjivu, upitnu i duboko nejasnu i licemjernu politiku Zapada:
Zapad nikad nije nametnuo sankcije Izraelu kao Putinu, niti će to ikada učiniti. Prvo Njemačka, zatim Francuska, i ne samo te zemlje Evrope, grcaju u griži savjesti zbog zločina koje su počinile nad Židovima u Drugom svjetskom ratu. A Holocaust i antisemitizam su dvije čarobne riječi kojima se odmah začepe sva usta, i izazivaju užasne griže savjesti u svakom Zapadnjaku. Unatoč tome, zapadna «bezrezervna podrška» Izraelu djeluje i dalje sumnjivo i teško se oteti dojmu da ti isti humanisti neće za tili čas iz jedne krajnosti preći u drugu i pretvoriti se u fašiste, naciste, pronaciste. Svaka od tih zemalja naliči na Lady Macbeth koja uzalud pere ruke da ispere krv od zločina. Jedan od problema je, dakle, (i) u licemjerju Evrope, i griži savjesti, koju ona pokušava oprati već decenijama…
Možda nije moguće u analitičkom postupku doći do riječi ili slike koja objašnjava, koja ‘govori sve’- ali u stihovima autorica uspijeva dosegnuti te slike, kao na primjer u pjesmi koja se nalazi u drugom dijelu eseja („Apokalipsa IV“):
Nakon toga, vidjeh deset anđela sletješe da odnesu djecu
Golu i krvavu žrtvovanu brojnim sotonama i njihovim šegrtima
Rasutim po prostranstvu zemaljskom
S uperenim puškama ka golim muškarcima koji kleče
Anđeli na svojim krilima nosiše vreće plamenih vjetrova i bisere iz školjki
Da nahrane djecu s krilima
Nepomičnim
Koja nisu znala letjeti
*
No, u isto vrijeme autorica ostavlja u tekstu jedan prolaz, zraku nade, koja uspijeva da se probije kroz gusti dim eksplozija u Gazi. Ona se poziva i citira pismo koje je francuski Nobelovac za književnost, pisac i veliki humanista J.M.G. Le Clézio uputio francuskom predsjedniku, pozivajući ga da intervenira za prestanak napada na civile i uspostavu primirja u Gazi/Palestini.
Dodali bismo ovoj zraci više svjetla, spominjući mirovne grupe u Izraelu i po svijetu, marševe Izraelki i Palestinki koji će sigurno biti nastavljeni kada utihnu oružja, mlade u Izraelu i Palestini koji žele sigurniju i ljepšu budućnost…
Gospode,
U koga ne vjerujem,
Što radiš tu a ništa ne činiš?
Gdje su ti bijeli konji da ponesu djecu
Daleko od ovog vrištećeg praha
Ka očaravajućem svitanju?
U ovom je očajničkom činu obraćanja ipak posijana jedna luda nada.
Potresan je i doživljaj i način iskazivanja emocija i stavova u ovom eseju, koji ne ostavljaju čitaoca mirnim – nemoguće je ne oćutiti ogroman val emocija u koje nas baca ovaj tekst, prije svega zbog načina na koji Šamić predočava tragediju žrtava u Gazi i Palestini – metafizički/ etički/ ljudski i činjenički/ analitički. Nema greške u njenoj prosudbi, čijim tragom idući dolazimo do zaključka kako će ovaj ogromni protu-ljudski udar decenijama pogađati i Palestince i Izraelce, kao i sve nas.
