Papa Franjo (Jorge Mario Bergoglio) rođen je 17. prosinca/decembra 1936. u siromašnoj porodici talijanskih imigranata u glavnom gradu Argentine Buenos Airesu. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u rodnome gradu, kao i fakultet – kemijska tehnologija, a nakon završenog fakulteta odlučio je postati svećenik, u kojega se zaređuje u isusovce 1969. godine. Službovao je kao provincijal za Argentinu od 1973. do 1979., potom kao rektor sjemeništa u San Miguelu od 1986. do 1992. te kao biskup Buenos Airesa od 1992. do 2001., kada ga papa Ivan Pavao II imenuje kardinalom. On je prvi papa podrijetlom iz Latinske Amerike (Argentine), prvi s južne polutke globusa (hemisfere), prvi papa isusovac i prvi papa koji je uzeo novo papinsko ime (Franciscus), uz spomen i poštovanje sv. Franje Asiškoga, čovjeka čija uvjerenja poput skromnoga života i sam slijedi nakon 1100 godina. Pravi je sluga Božji i dobar „pastir“, mudar i obrazovan, nazvan još i „papa siromaha“. Svaka njegova riječ je prepuna dobrote, istine, životne mudrosti i slijeđenja poruka Isusa iz Nazareta. Izrazito je skromna osoba, kao kardinal nije živio u raskošnoj rezidenciji nego u malenom stanu u Buenos Airesu, a koristio se javnim prijevozom. Po dolasku u Vatikan, na papinsko mjesto, nije želio nositi uobičajeni zlatni papinski križ, nego, tek, željezni, a u prvom obraćanju javnost je pozdravio s bona sera (dobra večer) umjesto uobičajenog katoličkog pozdrava (Hvaljen Isus). Veliki je bio ljubitelj nogometa i navijač argentinskog kluba San Lorenzo, koji su osnovali isusovci. Papa Franjo bio je istinski ekumenista. Dana 6. lipnja/juna 2015. boravio je u posjeti Bosni i Hercegovini. Generalni pokrovitelj dolaska bilo je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. U svojoj propovijedi, na misi organiziranoj na stadionu „Asim Ferhatović Hase“ u Sarajevu podijelio je masu ljudskih i vjerničkih poruka bosanskohercegovačkim narodima i vjernicima, poput:
– Narod koji zaboravlja svoju prošlost – nema budućnosti.
– Od vas očekujem da stvarate mostove susreta i bratstva.
– Ne budite neprijatelji jedni drugima, nego koračajte u budućnost, ne dijelite se na „mi i oni“, nego njegujte zajedništvo, ne gradite zidove.
– Moja poruka je mir. O njemu stalno pričaju moćnici ovoga svijeta, a to uvijek ostaje teorijama, dok zapravo šire rat.
– U ovom trenutku krize ne možemo se brinuti samo za sebe, zatvoriti se u samoću, u obeshrabrenost, u osjećaj bespomoćnosti. Ne zatvarajte se, molim vas. Jer kada se crkva zatvori, onda oboli. Razboli se. Zatvorena crkva je bolesna crkva. Crkva treba izaći iz sebe… Izađite van!
– I sadašnji novčani imperijalizam nedvosmisleno pokazuje svoje idolopokloničko lice. Zanimljivo je da idolopoklonstvo uvijek ide zajedno sa zlatom. A gdje je idolopoklonstvo briše se Boga i dostojanstvo čovjeka, stvorena na sliku Božju. Tako novi novčani imperijalizam uklanja čak i rad, to sredstvo u kojemu se izražava ljudsko dostojanstvo.
– U ovomu svijetu globalizacije zapali smo u globalizaciju ravnodušnosti. Naviknuli smo se na patnju drugoga, ona nas se ne tiče, ne zanima nas. Nije naša stvar.
– Kao što zapovijed „Ne ubij!“ postavlja jasnu granicu kako bi se očuvala vrijednost ljudskoga života, danas moramo također reći NE ekonomiji isključivanja i nejednakosti. Ta ekonomija ubija.
– Kako je moguće da nije vijest kada stari beskućnik na ulici umre od hladnoće a da je vijest kad vrijednost burze padne za dva boda?
– Zar se smije više tolerirati činjenica da se hrana baca dok ljudi umiru od gladi? To je nepravda. Danas sve podliježe zakonima jačega, gdje moćniji proždire slabijega. Posljedica je te situacije da je veliko mnoštvo ljudi isključeno i stavljeno na rub društva: bez rada, bez budućnosti, bez ikakvog izlaza.
– Isključeni ljudi. A posljedica njihovog isključenja jest da su postali građani drugoga reda, niži sloj, ljudi na periferiji, obespravljeni, oni više nisu ni njihov dio. Isključeni nisu samo „izrabljeni“, već su otpaci, viškovi!
– Za crkvu je opredjeljenje za siromašne prije teološka nego kulturna, sociološka, politička ili filozofska kategorija. To opredjeljenje pripada autentičnoj tradiciji crkve. Stoga želim siromašnu crkvu, za siromašne. Oni nas mogu mnogo toga naučiti.
– Čudno, kada o ovome govorim, neki misle da je papa komunist. Ne shvaćaju da je ljubav prema siromasima u središtu evanđelja. (Šta god da ste uradili nekome od ove moje „male braće“ – meni ste uradili – rekao je Isus iz Nazareta, nap. R.M.).
– Ovaj sustav se više ne može podnositi. Moramo ga promijeniti, moramo ljudsko dostojanstvo vratiti u središte i na tomu stupu graditi alternativne društvene strukture koje su nam potrebne. To treba učiniti hrabro, ali i pametno. Ustrajno, ali bez fantazma. Sa žarom, ali nenasilno. Svi zajedno.
– Novac bi trebao biti sluga čovječanstva, a ne gospodar.
I, konačno, onu ključnu koja se nikada na ovim prostorima ne bi smjela zaboraviti:
– Od vas očekujem iskrenost, integralnost i jedinstvo onoga što mislite, govorite i radite.
I hvala mu na tim riječima i porukama mudrosti i istine. Nažalost, do danas ga nisu poslušali. Ni u svijetu, a ni u Bosni i Hercegovini.
Umro je u svojoj 89. godini, na Uskrsni ponedjeljak, 21. travnja/aprila 2025., nakon što je mjesec dana bio liječen od upale pluća u bolnici u Rimu i tek jedan dan nakon što je javno, urbi et orbi, čestitao katoličkim vjernicima njihov najveći blagdan Uskrs, od izljeva krvi u mozgu, usljed čega je došlo do zatajenja srca. Po vlastitoj želji neće biti pokopan u Vatikanu, u bazilici sv. Petra, u kojoj se inače, tradicionalno, pape sahranjuju, već u bazilici sv. Marije Velike (Gospe Snježne) u Rimu, tom najstarijem Marijanskom svetištu na Zapadu (a koje je dao izgraditi papa Siksto III. (432. – 440.) odmah nakon trećega općeg sabora održanoga u Efezu 431. godine, na kojemu je, nakon dugogodišnjih teoloških rasprava, donesena dogma o Marijinom bogomaterinstvu. I bit će sahranjen, opet po vlastitoj želji, u običnome smrtničkome limenome lijesu obloženome jelovim drvetom, u subotu, 26. travnja/aprila 2025. u 10 sati uz zvuk zvona sa svih crkava svijeta. Jer ondje, ionako, svakoga čeka podjednaka tama, bezizlasnost i beznađe. Ali samo zaslužne i nezaborav, poput jedinstvenoga i neponovljivoga pape Franje.
Za mnoge, danas, on slovi kao najbolji, a po mojem sudu najpravedniji i najiskreniji crkovni poglavar ikad. Bio je jedan od rijetkih, istinski svjestan svojega pastirskoga poslanja koji je propovijedao nauk kršćanstva Isusa iz Nazareta u njegovome izvornome obliku, koji je za čitavoga svojega pontifikata djelovao na ujedinjenju već davno razjedinjenoga kršćanstva. Bio je papa za kojega su svi ljudi bili braća, koji je vodio brigu kako o siromasima tako i o najmlađima (svojoj „maloj braći“, kako ih je zvao), koji je zamijenio tradicionalni pastoralni zlatni štap štapom od običnoga željeza, koji je na Veliki četvrtak, pokorno, utamničenim kažnjenicima ritualno prao noge, koji je javno poručio licemjernim vjernicima da im je bolje biti ateistima, koji je govorio da crkve nisu samo velebna zdanja, već je crkva i priroda i svaki iskreno pobožni dom. Ulazio je papa Franjo u džamije i sinagoge, i molio se u njima, obilazio je i daleke zemlje gdje je bilo katoličkih vjernika i njih blagoslivljao i bodrio; molio je nadobudne političke silnike da budu razumni i da žive u miru, koristio se informatičkim dostignućima kad god je stigao. Papa Franjo je bio jednostavno ČOVJEK koji je samom pojavom razgaljivao naša srca, a posebno riječju i djelom. Jednostavnima, iskrenima i dubokima. Bio je i pravi dobar „pastir“. A „dobar pastir jer što kaže inom i sam svojim potvrđuje činom…“ (I. Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića). Bio je sama DOBROTA u ovoj nesretnoj „dolini suza“, u kojoj smo osuđeni dovršiti svoje živote kako znamo i umijemo, ako se uopće mi budemo više išta pitali. Jer čini se da se približavaju posljednja vremena.
Iako ga nisam nikada susreo u životu, po velikome dobru ga pamtim jer me je svojom riječju i djelom iznimno obogatio. Kao i čitavi svijet, uostalom, za koji mislim da nakon njega više neće biti isti. Stoga što je bio upravo takav, veliki a sasvim običan, danas tuguju za njim i istinski katolički vjernici i inovjernici, pa čak i oni koji ni u što ne vjeruju. Neka bude mir i pokoj njegovoj dobroj duši. Zaslužila je to.
Et erit in pace memoria, eius. Amen.
