Foto: Debra Barraud
Almasa Salihović glasnogovornica je Memorijalnog centra Potočari – Srebrenica. U srebreničkom genocidu, koji je i sama preživjela kao dijete, izgubila je svog starijeg brata. Danas kroz rad u Memorijalnom centru, zajedno sa drugim zaposlenima, posvećena je očuvanju i širenju istine o genocidu u Srebrenici.
Almasa je na samom početku razgovarala istakla kako negiranje genocida u Srebrenici i nakon uvođenja Zakona o zabrani negiranja genocida, ostaje veliki problem i prepreka u procesu suočavanja s prošlošću, a naročito istinskog pomirenja u bh. društvu.
„Negiranje genocida u Srebrenici pridonosi širenju dezinformacija, pogrešnih tumačenja o skorijoj bh. historiji, a što uveliko otežava razumijevanje istine o genocidu u Srebrenici, naročito kod mladih generacija ljudi koji su rođeni poslije rata u našoj zemlji. Veliki je problem, a za preživjele, i razlog za strah to što generacije ljudi upravo sada odrastaju vjerujući u izmišljene narative koji se obavezno temelje na negiranju genocida i zločina protiv čovječnosti. Mi kao društvo još uvijek odgajamo, naročito u manjem bh. entitetu, generacije mladih ljudi koji će sutra i sami biti roditelji, a koji će svoju djecu učiti da ima više istina o Srebrenici i koji će relativizirati žrtve i njihovu bol. To je ogroman problem i alarm za budućnost ove zemlje i ljudi koji će u njoj ostati. Iako danas sve nacije u našoj zemlji žive zajedno, te možemo tvrditi da je došlo do pomirenja, sam proces suočavanja s prošlošću i prihvatanja da je u Srebrenici počinjen genocide stagnira, ili ponekad se čini da nije ni počeo kod određene nacionalne grupe u BiH“, pojašnjava Almasa.
Dodala je kako sve dok svi ljudi i sva djeca naše zemlje ne budu razgovarali otvoreno o zločinima i zločincima, bez prikazivanja istih kao heroja, proces suočavanja s prošlošću se sigurno nikada neće pokrenuti sa mrtve tačke.
„Negiranje genocida u Srebrenici samo dalje produbljuje podjele u društvu i spriječava istinsko pomirenje među građanima.“
Tužilaštvo BiH dosad nije podiglo nijednu optužnicu za negiranje genocida u Srebrenici, iako je i dalje prisutno u javnom prostoru.
Naša sagovornica navodi da ako zakoni koji zabranjuju negiranje genocida ne rezultiraju podizanjem optužnica da to može dovesti do osjećaja nekažnjivosti među onima koji negiraju genocid, a ako negatori genocida nisu suočeni s pravnim posljedicama da to samo dodatno ohrabruje kulturu negiranja unutar cijelog društva.
„Važno je napomenuti da pitanje optužnica za negiranje genocida u Srebrenici nije samo pravno, već i političko i društveno pitanje. Ono zahtijeva angažman i podršku svih, uključujući građane, političare i međunarodnu zajednicu, kako bi se osigurala pravda i istina o ovom zločinu. Ukoliko se ovaj zakon ne počne primjenjivati, to može u potpunosti dovesti do nepovjerenja građana u sudstvo, a time negatore ohrabriti da i dalje nastave tamo gdje su stali i prije donošenja ovog zakona“, ističe ona.
Govoreći o tome koliko bi podizanje optužnica u Tužilaštvu BiH smanjilo negiranje genocida u javnom prostoru, mišljenja je da bi podizanje optužnica protiv negatora uveliko pokazalo da je negiranje kažnjivo i da povlači posljedice.
„Ukoliko vi donesete zakon koji se ne sprovodi, to vam samo šalje poruke da taj zakon sa sobom i ne povlači neke loše posljedice po vas ukoliko i dalje negirate ono što bi trebalo biti kažnjivo. Da li bi to u potpunosti doprinijelo smanjenju negiranju genocida, možda ne, ali bi sigurno dalo veliki doprinos tome.“
Kada su u pitanju neki dodatni mehanizmi za smanjenje negiranja genocida u Srebrenici, Almasa navodi kako je trenutno Zakon o negiranju genocida najbitniji, jer ako on ne funkcioniše onda je teško govoriti o bilo kojim drugim mehanizmima.
„Ukoliko bi svi oni koji negiraju ovaj zločin, posjetili Memorijalni centar sa željom da se informišu ili saslušaju bar jedno svjedočenje preživjelih, uveliko bi doprinijelo tome da bar jedan dio društva koji je skeptičan ili negira, promijeni mišljenje. Međutim, vi ne možete nikoga natjerati da promijeni svoju svijest. Naša vrata su otvorena za sve, naše ruke su već 20 godina ispružene prema svima, to je najviše što možemo učiniti čak i za negatore“, ističe ona.
Naglašava kako bi mehanizmi uvođenja učenja o genocidu u Srebrenici uveliko doprinijeli tome da mlade generacije, nosioci budućnosti ove zemlje, odrastaju u zdravom društvu, razvijajući vlastitu svijest koja bi se trebala temeljiti na osjećaju pravde i pravičnosti, bez prihvatanja kolektivnog mišljenja o negiranju ovog zločina, ali da znaju da je to daleko, što se tiče entiteta RS.
Negiranje genocida posebno je osjetljiva tema za preživjele i porodice žrtava. Kako pojašnjava Almasa negiranje genocida može izazvati duboku bol i patnju među žrtvama, preživjelima i porodicama žrtava te se negiranjem genocida negira ujedno i stvarnost stradanja i smrti svih žrtava.
„Pokušajte da zamislite kako treba da se osjeća majka kojoj su ubili četiri sina i supruga u genocidu, kada se suoči sa onima koji treba da joj kažu kako to nije istina. Ne možete zamisliti čak, jer to je osjećaj sa kojim već 28 godina žive svi oni koji su preživjeli, a njihovi najdraži nisu. To dodatno traumatizira preživjele i porodice žrtava jer se njihova patnja i bol ne priznaju. Zato je važno razumjeti da negiranje genocida nije samo apstraktno historijsko pitanje već da ima stvarne emocionalne i društvene posljedice za žrtve i društvo u cjelini”.
Za kraj razgovora ističe kako ih građani iz BiH, tačnije Federacije BiH, posjećuju i da im to govori da imaju empatiju prema preživjelima i da razumiju važnost posjete Memorijalnom centru Potočari – Srebrenica.
“Bez obzira o kojoj dobnoj skupini se radilo, dolaze ovdje kako bi osjetili i naučili više od onoga što znaju. Tad vidimo da naša javnost zaista razumije važnost sjećanja i širenja istine. Naravno, javnost u manjem bh. entitetu nije zainteresirana za ono što je ovdje učinjeno jer, nažalost većina ih prate zvaničnu politiku koja jasno i otvoreno negira genocid, a samim tim i vrijeđa žrtve i umanjuje njihovu bol”, zaključuje Almasa.
