Isti tekst

To je eto sažeti odgovor onima s početka priče zašto isti tekst '93., '94., '95. i 30 godina kasnije. Zato jer se Hrvatska nije makla s mjesta, devastirana ekonomski i demografski, i još gore - ukopana u ideologiju radikalnog nacionalizma. Kao društvenu normalnost. 

Zanimljiva je navada ovdašnjih uvaženih analitičara i analitičarki s desnog političkog spektra da za oponente režima koriste „uvredu“ kako „uvijek pišu isti tekst“, a što podrazumijeva prokletstvo manjka hrvatstva, nešto kao nedostatak nekog vitalnog organa ili još gore odsustvo elementarne inteligencije. Naravno lako je detektirati zašto im toliko smeta taj isti tekst kojega ispisuju navodni Jugoslaveni – što ima biti krajnja pozadina uvrede i upozorenje na opasnost – jer riječ je o teškim frustracijama tih dama i gospode zbog grijeha vlastita konvertitstva. Oni naime koji danas oko sebe vide vampire jugoslavenstva sami su bili odani vjernici komunizma, ukotvljeni u svoje fakultetske i druge sinekure gdje su nezainteresirano proveli čak i ratne dane, pa onda odlučili preokrenuti kabanicu, retuširati biografije i postati gordi nacionalistički bardovi. No, u pravu su kad, doduše s gadnih naci pozicija, zamjeraju nekima od nas pisanje uvijek istog, kritičkog teksta, svjesno zanemarujući činjenicu da bi sve drugo bila laž i lakirovka u državi koja već tri desetljeća etablira nacionalističku histeriju, sve na rubu opasnih, fašističkih pojava, time da je stanje eskaliralo okrupnjavanjem HDZ-ove vlade profašističkim Domovinskom pokretom.

Pa što ga onda s promocijom stalne mržnje prema srpskoj manjini od strane vladajuće elite i njenih uličara imaju nepostojeći Jugoslaveni, oni kojima se na teret stavlja da stalno pišu isti tekst, pa time podrivaju temelje ove divne demokratske države? Bit će da je Jugoslaven onaj tupavi gradonačelnik Sinja koji jedva zna slova sricati, ali će zato zabraniti izložbu tradicijskog folklora Srba u Hrvatskoj, lik koji bi u boljim vremenima bio lokalni redikul, koji pri tome krši zakon budući da nema nikakve zakonske ingerencije da zabranjuje bilo što u nekoj galeriji, muzeju, kazalištu. I to zato što je izložbu dijelom financiralo Srpsko narodno vijeće koje je izdavač tjednika Novosti, a koji da „podriva temelje države i domovinskog rata“. Nažalost, ravnateljica sinjske galerije prihvatila je zabranu i izložbe nije bilo.

Ili: grlati čuvari nacije traže ukidanje ionako bijednog financiranja etablirane, kulturne manifestacije Fališ u Šibeniku jer da „promovira jugoslavenski jezik“ i da je to provokacija, ali iz Fališa su desničarima koji kulturu crpe iz TV sapunica drčno odgovorili kako „lice ubilačkih ideologija iz prošlosti nije promijenjeno, samo zamaskirano, te da je dovoljan samo mali sociopolitički pomak da se iz fino upakiranih ‘populističkih’ varijanti vrate svojim temeljima – uspostavi logora i likvidiranju“.

Ili: grad Korčula spremao se obilježiti 80. godišnjicu oslobođenja otoka od fašizma, uz financijsku potporu Grada i pokroviteljstvo predsjednika Republike. Na svečanosti je trebao pjevati zbor iz Crne Gore koji na repertoaru ima i partizanske pjesme. Eh da, trebao je, ali nije. Jer je mahom ženski zbor odustao od dolaska zbog čudesnog pritiska branitelja i najavu protesta jer da su 90-tih Crnogorci rušili Dubrovnik. Jesu, ali koji? Partizani? Možda oni crnogorski koji su prije 80 godina mukotrpno oslobađali Korčulu, tisuću je korčulanskih partizana poginulo u tom ratu, a na otoku je i spomenik zapovjedniku 26. divizije NOVJ, Crnogorcu Nikoli Martinoviću koji je poginuo prilikom oslobađanja Korčule od fašista.

Jadna je međutim bila potpuna šutnja SDP-a, još gore odustajanje predsjednika države od dolaska u Korčulu, posvemašnji izostanak reakcije na imbecilni transparent na korčulanskoj kuli – „Korčula hrvatska, nikad partizanska“ – na ekstremističke prijetnje radikalne desnice i konačno na protupravni zahtjev policije da od amaterskog zbora iz Crne Gore traži radne dozvole. I utoliko, nije riječ o pojedinačnom, nego sistemskom nasilju.

Ili: u konclogoru Jasenovac upravo se po nalogu ministrice kulture, a nakon ostavke rezigniranog ravnatelja te javne ustanove, mijenjaju dosadašnje službene stranice, te od sada „treba prenositi znanja o Holokaustu nad Židovima, genocidu nad Romima i ‘masovnim zločinima’ nad Srbima“. Ciničnim revizionizmom tako se genocid nad Srbima – koji su među više od 80 tisuća ubijenih činili većinsku skupinu – više ne smije spominjati, jer se tako „prenosi znanje“, a što će ubuduće činiti nova ravnateljica Jasenovca, inače bivša savjetnica u Uredu predsjednika Vlade.

Sve ovo međutim tek je djeličak odvratnih, svakodnevnih primjera profašističkog divljanja raznih desničara koji prijetnjama i nasiljem pokušavaju arbitrirati na polju kulture i, kako vidimo, uspijevaju u odustajanju dolaska umjetnika iz država bivše Jugoslavije, sve samih opasnih Jugoslavena, koji bi da u Hrvatskoj veličaju partizane i antifašiste. I što je slijedeće? Zabrana prelaska granice antirežimskim umjetnicima, po uzoru na Srbiju, koja ima spisak nepoželjnih, i koje revni panduri ili vraćaju s granice s Hrvatskom ili satima maltretiraju, kao nedavno pjevačicu Severinu Vučković na prijelazu Bajakovo?

To je eto sažeti odgovor onima s početka priče zašto isti tekst ’93., ’94., ’95. i 30 godina kasnije. Zato jer se Hrvatska nije makla s mjesta, devastirana ekonomski i demografski, i još gore – ukopana u ideologiju radikalnog nacionalizma. Kao društvenu normalnost.

Mladina

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI