Foto: Arhiv
Kada su u lipnju, u mjesecu prve godine mandata Zorana Milanovića, na Prideu u Splitu pretukli organizatora i nas u koloni ponosa, Zoran Milanović tog dana mirno je ispijao svoju sedmu kavu na Cvjetnom trgu sunčanih naočala zataknutih za čelo promatrajući kumice kako nose povrće s placa. “Nemam stav o tome”, kratko je prokomentirao vijesti iz Splita.
Kada je u njegovom mandatu SDP-a udario na sindikate i prava radnika, izgubio sam živce i napisao gospodinu Premijeru da pogoduje kapitalu i bez obzira na ode takozvanom slobodnom tržištu liberalizira prostor u kojem djeluju deklarirani desničari. Tih godina Milanovićeva mandata kao premijera nacionalistička ideologija i korporativni interesi imali su čudnu simbiozu, a otvoreno okrupnjavanje kapitala kroz deklatantno rušenje radničkih prava nazvao je hrvatskim rastom i akumulacijom kapitala koji će napuniti ionako klimav proračun.
Premijeru Milanoviću tada je cilj opravdavao sredstva, i od socijaldemokratske stranke Zoran Milanović napravio je klasično liberalnu stranku. Zanimljivo, petnaest godina kasnije Zoran Milanović kao predsjednik svih Hrvata i deklarirao se tako, kao i Peđa Grbin u emisiji “Nedjeljom u 2” kod Aleksandra Stankovića 18. 3. 2024. Na konkretno pitanje nije li liberal, Peđa Grbin odgovorio je da jest.
Kada je u njegovom mandatu pod blindiranom oružanom pratnjom interventne postrojbe MUP-a policajac s fantomkom u strahu za svoj identitet da mu tko ne zamjeri dlijetom skinuo sramotan fašistički slogan koji se, eto, nitko otkrivena lica nije usudio skinuti, ja sam iskreno izgubio živce i napisao tekst iz revolta što se fašistički slogani od policije, ministra policije i državnih institucija skidaju pod okriljem mraka. Bez obzira što ustav RH jasno zabranjuje takve slogane i što ga ljudi koje plaćamo da nas štite i imaju svoja imena i prezimena, dakle identitet u strahu skrivaju od deklariranih fašista.
Kada su na nogometnim stadionima izvikivani fašistički pozdravi od sportaša i kada je i pravosuđu postalo jasno da se cijeli svijet zgraža, a na travnjacima stadiona osvitali fašistički simboli, ja sam izgubio živce i pisao o tome, pogađate – Zoran Milanović čuvao je svoje živce za kudikamo važnije stvari.
Kada se smisao njegove vlade na kraju pretvorio uz narcisoidne provale bijesa u nacionalizam koji ima prihvatljivo lice, dakle svojevrstan hibrid korporativne lijeve opcije koja zapošljava radnike nacionalističkim kapitalistima i mahnito osigurava svojim parazitima egzistenciju po državnim službama, Zorana Milanovića nisu izbacile iz takta činjenice da je na čelu ljevice kojoj je prioritet borba za radnike i njihova prava.
Radnici i njihova prava? Samu esenciju nekadašnjeg SDP-a, dakle radništvo, Zoran Milanović izdao je pravdajući sve korporativnim interesima među kojima je bilo obilato i njegovih studentskih kolega koji su tih godina dobili neočekivan poduzetnički zamah.
Kada su nacionalisti i deklarirani fašisti preuzeli uredništva vodećih medija u Hrvatskoj i otvorenom represijom nasrnuli na novinare, pozvao sam gospodina MIlanovića da mi odgovori kako za vrijeme obnašanja aktualne vlasti dozvoljava da mu fašisti zauzimaju medije i vrše klasičnu odmazdu, kako nad slobodnim novinarima tako i nad samom profesijom koja bi se u demokratskom društvu trebala zaštititi od aktualne lijeve vlade.
Zoran Milanović kopao je taj dan nos na Cvjetnom trgu promatrajući kumice kako odlaze na plac. Takve stvari nisu našem premijeru uspjele dignuti živce. Kada je pritiskom na pravosuđe tih godina svog mandata mogao jednu zločinačku organizaciju vratiti u barake iz kojih je ispuzla, Zoran Milanović dopustio je da se ista na valu nacionalizma vrati u političko sedlo i preuzme vlast. Naravno da je ne priznavši krivicu zbog te činjenice koju će isti dan gadljivo objasniti u tjedniku “Nacional” kao pobjedu demokracije, nastavio ignorirati fašiste, ja sam izgubio živce kao što sam ih izgubio i izlaskom Sanadera i Vidoševića iz zatvora u njegovu mandatu, da ne govorim Horvatinčića koji je ubio dvoje nedužnih ljudi no već je ionako bilo kasno da očekujem kako će gospodin premijer svoje živce izgubiti zbog takvih stvari.
Gospodin Zoran Milanović izgubio je živce kada su pale sve maske i kada je bilo jasno da će se dogoditi ono što smo svi znali od početka. Da će jedna kampanja u kojoj su sudjelovali oni koji su pod okriljem crkve i nacionalista konačno udružiti snage i premijera konačno maknuti sa svih relevantnih političkih pozicija osim eventualnog šefa oporbe, ja sam mirno stavio sunčane naočle shvativši konačno tko je i što je Zoran Milanović. Čovjek koji je otvorio vrata Domoljubnoj koalociji, a zatvorio socijaldemokraciji u svojim redovima.
Zoran Milanović upravo svojim smiješnim koprcanjem u domoljubnom blatu kojim se kite upravo oni za čije je uskrsnuće izravno odgovoran, kao i za nacionalizam koji se uzdigao tada, a kod nas je već četvrt stoljeća nacionalizam praktički jedini svjetonazorski okvir, ugasio je ljevicu u Hrvatskoj koja će od tih dana njegove izvršne vlasti spasti na Radničku frontu. Nije li divno kada danas, upravo dan nakon objave svoje kandidature za budućeg premijera, SDP izbacuje upravo Radničku frontu iz koalicije dogovorene iza prosvjeda na Markovu trgu prošli mjesec? Peđi Grbinu Katarina Peović bila je dobar partner i saveznik, Zoranu Milanoviću, “onom čije ime ne smijemo izgovoriti”, očito nije.
Taj čin dogodio se, istine radi, nakon objave da je Milanović kandidat koalicije u kojoj je bila RF, a o kojoj je znao samo uski krug ljudi. Zoran Milanović izravni je krivac što HDZ zadnjih dvanaest godina vlada ovom zemljom. To su izgubljene godine svih naših života i pola milijuna raseljene mladosti diljem svijeta.
Potpuno hladno promatrao sam kako gospodin Milanović kao predsjednik RH odlikuje ratne zločince i kako kao predsjednik svih Hrvata postaje junakom desnice. Zoran Milanović nikada nije bio socijal demokrat, ljevičar još manje. Popizdio sam kada je napadao udrugu B. A. B. E i kada je Daliju Orešković i Marijanu Puljak krstio narikačama, ali to što ja pizdim – bilo je nevažno. Zoran Milanović, miljenik desnice, ljubimac nacionalista i mrzitelja žena, sedlao je svoje konje i dalje.
Zoran Milanović bio je i ostao manje zlo. Manje zlo koje moramo birati da bismo jednu duboko korumpiranu i bahatu zločinačku organizaciju skinuli s vrata. Da bismo spasili ovu nesretnu zemlju od posvemašnje i konačne devastacije u demokratskom, pravnom i bilo kojem drugom smislu. No jedno svi moramo imati na umu kada ga zaokružimo na listiću. Ma koliko se kitili danas lijevom koalicijom, niti SDP, niti Centar, niti Možemo nisu lijeve stranke nego liberalne i taj prefiks nije uredu da koriste. Kao uostalom ni Zoran Milanović. Hrvatska će s njim na čelu svakako biti bolja i ugodnija zemlja za život, ali i dalje zemlja kojom vladaju korporacije, banke i trgovački lobiji.
Te dvije Hrvatske u srijedu 17. 4. biramo. Koruptivnu i devastiranu, moralno i institucijski potpuno uništenu, ili liberalnu, centrističku u kojoj nema mjesta za ljevicu, prava radnika i izvorni antifašizam. Biramo, dakle, između “onoga čije ime ne možemo smisliti” i “onoga čije ime ne smijemo spomenuti”.
Divan nam je izbor, zar ne?
