Foto: picture alliance/Abed Zagout
Od 7. oktobra Bliski je istok u previranju. Osjećaj je sigurnosti izraelskog stanovništva i prije svega vlade nakon napada Hamasa jako poremećen. Međutim već tjednima prije ocrtavala se eskalacija nasilja: napadi izraelskih naseljenika u Zapadnom Jordanu dramatično su porasli, a istovremeno je Izrael intenzivirao svoju retoriku da se ne slaže s egzistencijom palestinske države. Velika se vojna kampanja Izraela u području Gaze u početku još međunarodno priznata kao legitimno sredstvo samoodbrane trenutno od mnogih država posmatra kao neproporcionalna i kritički se preispituje.
Za Egipat su stalne izjave izraelske desničarske vlade da će „Gaza Nakbu sravniti“ i najavljeno trajno protjerivanje Palestinaca na Sinajsko poluostrvo ogroman rizik: masovno protjerivanje na egipatsku zemlju za Egipat nije prihvatljivo na osnovu sigurnosnih, regionalno i unutrašnjopolitičkih razloga. Debata o planovima preseljavanja osim toga ne pomaže da se radi na dugoročnom rješenju za mir. Pojačani sastanci između predstavnika vlada i tajnih službi u Kairu, Parizu i Riadu pokazuju da se pod visokim pritiskom radi na mogućim rješenjima. Egipat pritom kao posrednik i država susjed Pojasu Gaze preuzima važnu ulogu da posreduje u razgovorima o miru i da ih provede. Putovanje Ismaila Hanijeha, vođe Hamasa, u Kairo početkom februara da bi razgovarao o najnovijem prijedlogu u vezi s prekidom vatre, ukazuje na ovu posebnu ulogu.
Egipat kao jedina zemlja pored Izraela dijeli granicu s Pojasom Gaze
Egipat kao jedina zemlja pored Izraela dijeli granicu s Pojasom Gaze i tako istovremeno posjeduje jedini neizraelski granični prelaz. Interno protjerivanje palestinskog stanovništva u pravcu granice, potcrtano stalnim izraelskim izjavama i ciljanim zahtjevima na palestinsko stanovništvo jako ugrožavaju egipatski osjećaj bezbjednosti. S egipatskog stanovišta postoji značajna razlika između mogućeg prihvatanja Palestinaca i ranijih grupa izbjeglica: to je zasnovano na palestinskom i arapskom iskustvu bježanja i protjerivanja stotine hiljada Palestinaca tokom Nakbe („palestinske katastrofe“) nakon 1948. Kolektivna arapska kultura sjećanja na Nakbu i povezivanje s budućim trajnim protjerivanjem napravile bi odluku regionalno i unutrašnjopolitički izuzetno simboličnom. Jer iskustvo iz 1948. i s posljedicama Šestodnevnog rata od 1967. pokazuje da se Palestinci nisu mogli vratiti i do danas su ostali u susjednim državama kao što je Liban i Jordan. Također postoje strahovanja na strani egipatske vlade da bi prihvatanje hiljada Palestinaca moglo opet dovesti do radikalizacije, terorističkih aktivnosti i konflikata na Sinajskom poluostrvu. Zato je upitno da li egipatska vlada s tom pozadinom želi nastupiti kao ispomoć u prekograničnom izbjegličkom pokretu.
Egipat već trpi pod finansijskim uskim grlima na osnovu jake inflacije, porasta otplata kredita i mogućnosti nove devalvacije valute kao i jake ovisnosti od inostranih donatora. Zahtjev zemalja donatora da se pomoć poveže s prihvatom izbjeglica iz Pojasa Gaze i preuzimanjem rukovodnih zadataka u Pojasu Gaze nakon završetka rata vrši veliki pritisak na vladu. Posebno s obzirom na to da takva sredstva pritiska postoje od početka konflikta u Gazi i da ih je Egipat dosada odbijao. Upitno je da li će Egipat konačno popustiti izraelskom i međunarodnom pritisku, posebno ako je to povezano s međunarodnom pomoći i kreditima.
Egipat ima na osnovu svoga geografskog položaja, gledajući na snabijevanje Pojasa Gaze, posebnu odgovornost. Transporti humanitarne pomoći trenutno idu skoro isključivo preko egipatskog prelaza. Kairo, međutim, odbija optužbe Izraela pred Međunarodnim sudom pravde da jedini ima kontrolu nad humanitarnom pomoći i da je time odgovoran za zakašnjenja ili ograničeno snabdijevanje. Jer Izrael ima također dva granična prelaza i time mogućnost da humanitarnu pomoć transportuje u Gazu, ali to rade samo djelomično. Osim toga, kratko nakon 7. oktobra bili su direktni izraelski napadi na egipatski granični prelaz Rafah, koji su za više tjedana onemogućili transport humanitarne pomoći.
Egipat se najavom Izraela da ubuduće žele odbaciti svaku odgovornost za Pojas Gaze, osjeća pod pritiskom
Dodatno se Egipat osjeća pod pritiskom najavom Izraela da ubuduće žele odbaciti svaku odgovornost za Pojas Gaze. Egipatska bi vlada time bila odgovorna za kompletan putnički i teretni saobraćaj u Pojasu Gaze, uključujući snabdijevanje strujom i vodom, uvoz i izvoz, medicinsku zaštitu za Palestince, kao i radne dozvole za palestinske radnike u Izraelu. Egipat to javno odbija. Istovremeno zemlja želi spriječiti da Izrael dobije više prava nadzora nad granicom između Pojasa Gaze i Egipta.
Najnoviji, opet od Izraela podnešeni prijedlog da sam kontroliše koridor između Egipta i Pojasa Gaze, Egipat vidi kao zadiranje u vlastiti suverenitet. Izrael time, doduše, de facto prebacuje svu humanitarnu pomoć na Egipat, ali pokušava ipak za sebe istovremeno prisvojiti više prava kontrole i time jasno povrijeđuje Egipat. Egipatsko-izraelski odnosi trenutno su na istorijskom dnu – nedavno je predsjednik Egipta, Abdel Fattah al-Sisi, odbio poziv izraelskog premijera, Benjamina Netanjahua. Za Egipat je elementarno da vodeći učestvuje u pregovorima o prekidu vatre odnosno miru. Razgovori direktora CIA, Vilijama Barnsa, u Kairu s egipatskim donosiocima odluka o novom šestotjednom prekidu vatre i sveobuhvatnom konceptu za budućnost ukazuju na i dalje važnu egipatsku ulogu za blisku budućnost.
Znakovi ukazuju na to da će se internacionalni pritisak na Izrael da okonča rat u Pojasu Gaze pojačavati. Prva presuda Međunarodnog suda pravde u odnosu na optužbe protiv Izraela za genocid naglašava sve veću zabrinutost da je Izrael već daleko prekoračio svoje mjere samoodbrane. Egipatska vlada nije se, doduše, zvanično priključila ovome slučaju protiv Izraela, ali ga ipak javno podržava kao i provođenje presude. Izuzetno katastrofalna pozicija Palestinaca u Pojasu Gaze zaoštrava se neprestanim trajanjem rata, koji izaziva više razaranja, rastući broj žrtava i zaoštravanje ekstremne situacije gladi. S više od 27 000 mrtvih, 8 000 nestalih osoba, 66 000 ranjenih Palestinaca (većina su od toga civili), kao i odlukom suda koji zahtijeva od Izraela bolju zaštitu civilnog stanovništva, raste kritika na postupke Izraela.
Egipat gradi na svojoj tradicionalnoj ulozi stalni posrednik
Na političkoj razini postoji izazov u izraelskom držanju pod vođstvom Netanjahua, koji odbija dopustiti da Hamas ostane na vlasti i da vrati palestinske autonomne vlasti pod Abbasom u Pojas Gaze. Egipat zato gradi na svojoj tradicionalnoj ulozi stalni posrednik. To je, doduše, bilo poljuljano dogovorom Abraham između Izraela i više država Zaliva, ali je kasnije, nakon što Egipat zajedno s Katarom u novembru pregovarao o privremenom prekidu vatre, ponovo uspostavljeno. Predsjednik Al-Sisi za vrijeme Arapskog samita u Saudijskog Arabiji u novembru 2023. utvrdio je niz temeljnih (već prije 7. oktobra poznatih) stavova za Egipat, među njima sprečavanje protjerivanja iz Pojasa Gaze, neophodnost brzog okončanja konflikta na bazi rješenja dvije države, striktno odbijanje „likvidacije“ palestinskog pitanja, kao i podrška osnivanju palestinske države u granicama od 1967. godine.
U odnosu na izraelsku viziju Egipat je u međuvremenu realizovao da se moguće uključivanje Hamasa u budući politički sistem za palestinsku državu ne može isključiti, posebno nakon što su SAD došle do ubjeđenja da se Hamas ne može vojno pobijediti. Iz egipatske perspektive za dalje pregovore elementarno je da je Hamas manje ovisan o Kataru i Iran, a više okrenut Egiptu da bi budućnost Pojasa Gaze bila usko povezana s egipatskim bezbjednosnim vizijama. Egipat bi mogao i dalje kao vodeći raditi na tome da se obnovi kurs pomirenja između Fataha i Hamasa i ponovo se uspostavi funkcionalna i politička uloga palestinskih autonomnih vlasti u Pojasu Gaze. To i s namjerom da će dugoročno postojati palestinska vlada koja će preuzeti odgovornost za Pojas Gaze i sprečavati kretanje Palestinaca iz Pojasa Gaze prema Egiptu. Da li će ovaj pristup naići na međunarodno priznanje, ipak je upitno.
Kristaliziraju se ideje da Pojas Gaze nakon rata treba prelazni period da bi izradio dugoročne i održive strukture vlade, uključujući multilateralnu kooperaciju kod preuzimanja bezbjednosnih i administrativnih zadataka. Izraelska ofanziva na Pojas Gaze traje već skoro četiri mjeseca, a diplomatski napori u kojima učestvuje Egipat da se ostvari privremeni prekid vatre, pokazuje pozitivne rezultate. Ipak, izgledi za budućnost ostaju u velikoj mjeri nejasni. Zbog toga je vjerovatno da Egipat u ovom prelaznom periodu mora preuzeti vodeću ulogu. Međutim postoji još mnogo nejasnih faktora: moguće trajno protjerivanje Palestinaca iz Pojasa Gaze, ponovno izraelsko zauzimanje sjeverne Gaze, buduće uvezivanje Hamasa u upravljanje u Pojasu Gaze, održive perspektive obnove, kao i uloga Egipta i prihvatanje međunarodnih trupa u dalji mirovni proces. Budućnost i razvoj u Pojasu Gaze kao i regionalna bezbjednost, ali prije svega i bezbjednost Egipta zavise od ovih faktora.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
