Foto: Sandro Lendler
Bijele i tankim slojem snijega prekrivene čistine te tamna šuma i jezerca boje olova tvore prigušen kontrast. Parna lokomotiva i pet vagona za deportacije stoje na željezničkoj pruzi pored Save. Cijeli je kraj “vodeni čvor, u koji se (…) upliću tri reke – Sava, Una, Strug – (te) podseća na zmijsko gnezdo”. Iz krajolika i sada isijava zloguka atmosfera, koju zimski mat-premaz čini još nedokučivijom. Jasenovac: po ovdašnjim ledinama, šumama i obalama u ime etnički čiste hrvatske države ustaše su poubijali vjerojatno približno sto tisuća ljudi. Između jezeraca i zemljanih humaka te udubljenja – podignutih na mjestima logorskih objekata i stratišta – drvena pasarela vodi do Kamenog cvijeta. Njega je neimar Bogdan Bogdanović (njega smo citirali) smjestio u samo središte klupka “reka, rukavaca i mrtvaca”, ponudivši ga “bezmalo kao magijski simbol, kao talisman koji će nam svima, Jugoslovenima, pomoći da rasteramo demone mržnje i fantome prošlosti”. Melankolični “kosmički lotos” to i dalje pokušava, okrenut onostranosti.
U pokušaju skiciranja izuzetno slojevite teme sjećanja na taj logor smrti, sredinom siječnja posjetili smo Javnu ustanovu Spomen-područje Jasenovac. U neposrednoj blizini dijela logora poznatog kao “Jasenovac III Ciglana” 1968. je osnovan Memorijalni muzej, u kojem su se izmijenila tri stalna postava. Treći i još uvijek aktualni tu je od 2006., a autorici idejne koncepcije, povjesničarki Nataši Mataušić upućene su oštre kritike. Temeljitu analizu napisala je povjesničarka umjetnosti Ana Kršinić Lozica u izuzetnom radu iz 2011. – “Između memorije i zaborava: Jasenovac kao dvostruko posredovana trauma”. Ukratko, kritike su se najviše odnosile na činjenicu da je naglasak stavljen na sudbine pojedinačnih žrtava, da su one izvađene iz konteksta ustaškog genocida, kao i da se izravno ne prikazuju – implicitno ublažavaju – počinjene monstruoznosti. Mataušić je to sporila, navodeći da je na legendama jasno navedeno zašto se i kako ubijalo. A suprotno pojedinim javnim tvrdnjama, u postav su uključena morbidna oruđa smrti – kama, malj, sjekira i čekić. Inače, Hrvatska je od 1. ožujka prethodne do 1. ožujka 2024. godine predsjedavala Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust (IHRA). Prije nekoliko mjeseci Nacional je objavio kako su stručnjaci IHRA-e tim povodom posjetili Jasenovac te Vladi još u lipnju uputili opsežne preporuke – uključujući i onu da se Kameni cvijet kandidira za UNESCO-ov popis svjetske baštine.
– IHRA prati što se događa u pojedinim državama te s njima vodi dijalog. Njegov su dio i preporuke Vladi, koje nastoje pospješiti pozitivne pomake u radu Spomen-područja Jasenovac – od zapošljavanja više stručnjaka, preko novog stalnog muzejskog postava, do poticanja što većeg broja školskih grupa na obilazak Spomen-područja Jasenovac i obrazovanje vezano za sjećanje na žrtve Holokausta i genocida. Naravno, IHRA ne može nametnuti promjene. Trenutno su u toku razgovori s nadležnim Ministarstvom kulture i medija. Kako bi se izbjeglo da opet dođe do nezadovoljstava postavom, važno je da u dijalog budu uključeni svi zainteresirani, prije svega članovi Savjeta JUSP-a, tijela koje čine i predstavnici naroda-žrtava te antifašista – govori nam Ivo Pejaković, ravnatelj Spomen-područja.
Ivo Pejaković, foto: Sandro Lendler
U odgovoru Nacionalu Vlada tvrdi kako je “prihvatila preporuke u cijelosti”, a ministarstvo ih je analiziralo i “odredilo dinamiku njihove implementacije u tri faze”. Na ulazu u Spomen-područje postavljeni su informativni paneli sa zemljopisnim kartama i opisom djelovanja logora, počinitelja i žrtava, dok je inače tematski koncipiranom postavu pridodana vremenska crta s datacijom najvažnijih događaja od travnja 1941. do svibnja 1945. No ideja je, ističe Pejaković, da se u budućnosti napravi čitav novi postav.
– Aktualni se postav fokusira na događaje u ustaškom logoru Jasenovac. Uvođenje rasnih zakona te diskriminacija Srba, Židova i Roma jesu navedeni, a to se ilustrira i ponekim dokumentima. No ne objašnjava se širi kontekst – primjerice dolazak ustaša na vlast – pa to moraju uraditi sami kustosi koji vode obilaske Muzeja. Nisu izložene eksplicitne fotografije zločinâ. One postoje u muzejskom fundusu, ali ponekad je teško utvrditi kada i gdje su takve fotografije nastale. Pretpostavka je da su ih snimili sami ustaše, no ne možemo tvrditi da su napravljene upravo u Jasenovcu. Zadnjih desetljeća u međunarodnim se okvirima odustalo od prikazivanja šokantnih materijala, jer se smatra da je faza dokazivanja zločina u logorima već završena. Međutim, mi se očito još uvijek nalazimo na početnoj točki u kojoj je dokazivanje potrebno, pa kritike postava tvrde da posjetitelji ne mogu uvidjeti pravu prirodu ovog logora – nastavlja naš sugovornik dodajući kako se u razgovorima o novom postavu spominje i izlaganje spomenutih fotografija, ali i to da ne može predvidjeti kada, pa ni koje godine će započeti izrada tog postava – “svakako, prvi preduvjet je da Ministarstvo osigura financije”.
Povjesničar Milan Radanović Jasenovac je s dobrim razlozima nazvao “najznačajnijom činjenicom hrvatske povijesti”: to je najveći zločin na ovim prostorima ikad. Poslijeratni identitet Nijemaca uvelike je definiran odnosom prema Holokaustu i drugim nacističkim genocidima, simboliziranim u Auschwitzu. Iako su paralele između njemačkog i hrvatskog percipiranja prošlosti vrlo nategnute, pakao koji je Nezavisna Država Hrvatska ovdje podigla važan je za samorazumijevanje građana. Historičar Ivo Goldstein primijetio je da “po tome o kolikom broju žrtava u Jasenovcu netko govori, (možete) točno reći koja je njegova politička pozicija”. O odnosu službene Hrvatske prema povijesnom sjećanju, međutim, mnogo govori činjenica da je – iako su unutar današnjih granica RH od 1941. do 1945. ubijene stotine tisuća ljudi – Spomen-područje Jasenovac s jedanaest zaposlenih jedina institucija u državi koja se isključivo bavi Drugim svjetskim ratom. Stručnog osoblja je četvero: dok većina evropskih ustanova ima specijalizirane odjele, od ovdašnjih troje kustosa i ravnatelja očekuje se da vode grupe posjetitelja, bave se obrazovanjem, istražuju u arhivima, pišu knjige, priređuju izložbe te organiziraju komemoracije.
Jasenovac, foto: Sandro Lendler
Što se svijesti o Jasenovcu tiče, Pejaković smatra da je sam termin “jako prisutan u javnosti, no društvo je podijeljeno. Neki su dobro upoznati s onim što se ovdje dogodilo, pojedine vrlo aktivne grupe poput Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac posve negiraju ovdašnje masovne zločine – na sreću, država ih je prestala financirati – dok je dio društva zbunjen te ne zna što bi mislio”. Inače, 2023. je Spomen-područje posjetilo nešto više od 17 tisuća posjetitelja, od čega je bilo 38 školskih grupa iz Hrvatske. To je više nego prijašnjih godina, kada ih je znalo bilo desetak. No broj je daleko manji u usporedbi s preko 300 tisuća ljudi koji su Spomen-područje Jasenovac posjećivali u vrijeme Jugoslavije. Mnogi su faktori utjecali na današnju društvenu konfuziju.
– Ustaše, u velikoj većini Hrvati, počinili su genocid nad Židovima, Romima i Srbima. Međutim, zbog konteksta rata devedesetih neki ljudi nisu u stanju vidjeti Srbe kao žrtvu. Na neki način, JUSP je nastavio funkcionirati i nakon 1990-ih zbog činjenice da se preko Holokausta nije moglo preći. U selu Uštica, gdje je bio takozvani “ciganski logor”, nedavno je otvoren romski memorijalni centar. No na komemoracijama posvećenima žrtvama srpske nacionalnosti van Jasenovca – recimo u Glini ili Jadovnu – predstavnici državnih institucija i dalje se često ne pojavljuju – ističe Pejaković.
Sukob 1990-ih presudno je preoblikovao sjećanje, ističe povjesničar i publicist Dragan Markovina. “Narativ suvremene Hrvatske izgrađen je na ideji obrane od srpskog nacionalizma, pa i borbe protiv Srba općenito”. Ekstremna desnica bila je i jest spremna priznati genocid nad Židovima – prebacujući pritom odgovornost na nacizam te ekskulpirajući tako NDH – ali nad Srbima nikako. A rodonačelnik današnjeg hrvatskog revizionizma upravo je Franjo Tuđman, čije su groteskne ideje o “miješanju kostiju” u Jasenovcu srećom pokopane. U većinskoj se javnosti danas “genocid nad Srbima ne može negirati”, ali se istovremeno “ne želi otvoreno izgovoriti da se dogodio, dok se Rome i Hrvate antifašiste jedva spominje”. Dominantni antisrpski diskurs dugo je bio i državna politika. Još 1999. je saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava sramotno zaključila da je u Jasenovcu ubijeno svega 2.238 ljudi.
– Zadnjih desetak godina odnos službene politike prema Jasenovcu je drugačiji, može se reći da je domobranski korektan. Zbog nevoljkosti da se ustaštvo stavi van zakona neko vrijeme su postojale odvojene komemoracije predstavnika žrtava i Vlade. No državni vrh se pojavi, odrade se protokolarni govori, Jasenovac se ne dovodi u pitanje. Svejedno, ne postoji nikakav stvarni impuls da se grozno nasljeđe NDH inkorporira u društvo i obrazovni sistem. Ogromna se razlika vidi u usporedbi s odnosom prema mjestima sjećanja iz Domovinskog rata. U većem dijelu društva vlada nezainteresiranost – dodaje Markovina.
Kršinić-Lozica ističe da nakon 1990-ih trauma Jasenovca prestaje biti univerzalna te se s njom identificiraju samo pripadnici naroda žrtava – “postaje trauma Drugog”. Pozivajući se na Hannu Arendt, tvrdi kako se “prebacivanjem težišta s krvnika na žrtvu izbjegava razgovor o zločinima” i razlozima. U suvremenoj Hrvatskoj, paralelno s voljom za pamćenjem Jasenovac obilježava i “volja za zaboravom”. Ipak, među uzrocima konfuzije je i politika sjećanja socijalističke Jugoslavije. Tada se prešućivalo da se od 1941. do 1945. odvijao građanski rat u kojem je značajan dio stanovništva sudjelovao na profašističkoj strani. Zločini su pripisani okupatoru i manjem broju izdajnika, što je utjecalo na društveno (ne)suočavanje. Hrvatski su partizani, kaže Markovina, “smatrali da su oni porazili izdajnike i spasili obraz Hrvata te da sa zločinima nemaju ništa. Ipak, mislim da odgovornost tadašnjih vlasti mnogo više leži u šutnji o vlastitim zločinima”.
Otada potječe i presudni razlog zbog kojeg je Jasenovac ujedno izuzetno neuralgična točka između Hrvatske te Srbije i bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska. U Jugoslaviji su kao de facto službene u poraću kanonizirane brojke od 600 do 700 tisuća žrtava logora. Kasnije su te izgledno šest do sedam puta preuveličane cifre srpski nacionalisti koristili za širenje straha i mržnje, izazivanje novih sukoba i postavljanje teritorijalnih zahtjeva, ponekad pripisujući odgovornost za genocid svim Hrvatima, pa i Bošnjacima.
– Savezni zavod za statistiku je 1960-ih identificirao 59 tisuća žrtava Jasenovca. Krenuvši od toga te zahvaljujući arhivima, lokalnim popisima žrtava i kontaktima s obiteljima žrtava došlo se do sadašnjeg popisa s 83.145 žrtava (od čega 47.627 Srba, 16.173 Roma, 13.116 Židova te 4.255 Hrvata, op. a.). Uvijek ističemo da to nije konačan broj, nego da je on nešto veći. No s druge strane granice još su uvijek službene brojke navedene u Enciklopediji Jugoslavije o 700 tisuća žrtava. One su temeljene na poratnim procjenama, a ne na istraživanjima. Dok bi se oko samih događaja i mogao postići konsenzus, te brojke predstavljaju glavnu razliku u pogledima na Jasenovac – komentira Pejaković.
Foto: Sandro Lendler
Jasenovac je bio logorski sustav s brojnim ispostavama. Raspadom Jugoslavije podijelila se i dotadašnja institucija, pa je na desnoj obali Save, danas u Republici Srpskoj, 1996. osnovano Spomen-područje Donja Gradina. Ustaše su tu poubijali na tisuće žena, djece i muškaraca, mnoge objesivši na golemu “topolu uzdaha”. Ništa od toga nije sporno. Pa ipak, “nikakva formalna suradnja ne postoji. Poznajemo ljude koji tamo rade, ponekad se dogovaramo oko grupa koje posjećuju oba spomen-područja”, kaže Pejaković dodajući kako pretpostavlja “da bi naš preduvjet za suradnju bio da u Donjoj Gradini postoji znanstveni pristup, a njihov da mi prestanemo zastupati ono što oni vide kao umanjivanje, pa i poricanje genocida i Holokausta, odnosno broja jasenovačkih žrtava.” Iz Novosti smo više puta zamolili priliku za posjet Donjoj Gradini te razgovor s direktoricom Tanjom Tuleković ili nekim od kustosa. Dobili smo tek odgovor da direktorice do daljnjeg nema, a ponovljene molbe su ignorirane.
RH službeni dokument o ustaškim zločinima nema, no Skupština RS-a 2015. je izglasala “Deklaraciju o genocidu NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima tokom Drugog svjetskog rata”, prozivajući Zagreb za sistematsko zatiranje sjećanja na genocid. Istovremeno Banja Luka tom Deklaracijom propagira megalomanske brojke o 803.000 jasenovačkih žrtava te sama provodi revizionističku operaciju, samo obratnog usmjerenja. U Gradini se planira izgradnja, govore dužnosnici RS-a, “najvećeg memorijalnog kompleksa na Balkanu”, riječima predsjednika Srbije Aleksandra Vučića – “svesrpskog svetišta”. O tome su RS i Srbija 2022. potpisale memorandum: zapravo, grade dva memorijalna centra posvećena Jasenovcu – jedan je predviđen i u Beogradu. U manipulaciji sjećanjem sudjeluje i Srpska pravoslavna crkva: u zajedničkom upravljačkom tijelu trebao bi sjediti patrijarh Porfirije. Dominantna struja svesrpske javnosti svako propitivanje napuhanih brojki doživljava kao izdaju nacionalnih interesa, pa i – s obzirom na to da je SPC “jasenovačke novomučenike” kanonizirao – kao blasfemiju. Vladika pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk upozoravao je na nedostatak znanstvenih istraživanja o broju žrtava logora, na što ga je sinod prekorio i zabranio mu iznošenje stavova. Nedavno se ponovno pojavio snimak Ćulibrka koji na tribini Srpskog privrednog društva Privrednik iz Zagreba 2019. godine poziva na etičnost istoričara koji nijemo ćute na “državni projekat revizije”, navodeći angažovanje Gideona Greifa i njegovih brojki od 1,4 miliona žrtava. Isti istoričar vodio je Komisiju RS-a koja je negirala genocid u Srebrenici. U javnoj peticiji za Ćulibrkovu smjenu njegovo obavljanje vladičanske funkcije prozvano je “nekom vrsti ponovnog klanja” jasenovačkih žrtava (o cijelom slučaju je na portalima Velike priče i Autograf opsežno pisao Dejan Jović).
– Greif je bio angažovan i na projektima revizije broja žrtava Sarajeva i Srebrenice, što dovoljno govori o zvaničnom odnosu RS-a prema raskrinkavanju mitova. Vladiku je prozvao čak i Milorad Dodik. S obzirom na to da je Ćulibrk prije postanka vladikom bio i koordinator Odbora za Jasenovac SPC-a, te jedan od stručnjaka za pitanja Holokausta školovanih u Jad Vašemu, među najpozvanijim i najobrazovanijim je ljudima iz SPC-a da prozove takav revizionizam. Ukoreni vladika Jovan vodi interesantnu politiku sjećanja. Nasuprot pompeznim najavama za najveći memorijalni centar na Balkanu, on gradi neformalnu mnemoničku mrežu prikupljajući artefakte i otkupljujući kuće koje su bile dijelom kompleksa logora Jasenovac, kao i mnogi, nezadovoljan radom memorijalnog centra Jasenovac – kaže Zoran Vučkovac, doktorand na Univerzitetu u Gießenu, koji se bavi politikom sjećanja i revizionizma.
Nemanja Tubonjić, filozof iz Banja Luke, pojašnjava da se od SPC-a ne može očekivati objektivnost – i danas je kao i 1990-ih bio veoma blizak svim strujama srpskog nacionalizma.
– Definitivno se radi o brendiranju čitavog hrvatskog naroda genocidnim. Nedavno je u Banjoj Luci objavljena knjiga profesora sa Filozofskog fakulteta pod imenom “Hrvatski zločin nad Srbima u rudniku Rakovac i selima Šargovac, Drakulić i Motike kod Banjaluke 7. februara 1942 godine”. Ne postoje hrvatski zločini, postoje zločini hrvatskih fašista, isto kao što ne postoje srpski zločini nego zločini srpskih fašista jer su u tom periodu srpski i hrvatski antifašisti bili udruženi u borbi protiv tih zlotvora – ističe Tubonjić.
Nemanja Tubonjić, foto: Facebook
Vučkovac i sam dolazi, kaže, iz tipične kozarske porodice “gdje su svi djedovi i bake osjetili na svojoj koži Drugi svjetski rat”. Smatra da spor nije pitanje srpske i hrvatske javnosti nego zloupotrebe tih javnosti. Pitanje karakterizacije nekog naroda kao genocidnog je deplasirano, ističe te dodaje kako se “politika istorije RS-a u tome nije mnogo odmakla mnogo od 1990-ih godina. U BiH generalno imamo problem da se na Drugi svjetski rat gleda kroz optiku ratova 1990-ih, i obrnuto, da se ratovi tokom raspada Jugoslavije gledaju kao prirodni završetak rata koji je epilog morao čekati tokom četiri decenije svima sad mrskog komunističkog perioda”. U zvaničnom kalendaru komemoracija RS-a mnogi su događaji, dodaje, prosto posrbljeni te se istorija stradanja i otpora tumači samo po procentualnom učešću Srba. Spomen-područje Donja Gradina problem sa brojkama više je naslijedilo nego samostalno proizvelo, a institucija nije dovoljno kapacitirana da sama pokrene pitanje revizije brojki. Upućeni znaju da je Muzej žrtava genocida u Beogradu pokrenuo reviziju popisa jasenovačkih žrtava, te da je prošle godine izložen spisak 5.800 kozaračke djece spašene u akciji Diane Budisavljević. Mnogo toga događa se mimo samog Spomen-područja, a sama institucija ne vodi nikakvu posebnu politiku već prati onu RS-a i donekle Srbije, ističe Vučkovac.
Zvaničnici RS-a i Srbije sjećanje na Jasenovac zloupotrebljavaju u kontekstu opravdavanja i negiranja zločina 1990-ih. Dodik tako u Gradini negira genocid u Srebrenici, dok je premijerka Srbije Ana Brnabić na proslavi neustavnog Dana RS-a iz 2022. ustvrdila kako su 9. januara 1992. “Srbi tražili način da sačuvaju mir i sigurnost kako se ne bi ponovio Jasenovac”. Markovina kaže kako srpski nacionalisti žele “monopol nad genocidom”, jer po njihovom kultu mučeničkog naroda žrtva ne može biti počinitelj. Vučkovac navodi da su sva stratišta ovih prostora, srpska kao i ona drugih naroda, afektivno mobilizovana 1990-ih te su mrtvi oživljeni kroz politički povratak na scenu s koje ih više niko nije želio ni mogao skloniti.
– Genocid se u NDH, a Jasenovac ponajviše, koristio kao osnivački mit srpske želje za državom i samostalnošću 1990-ih. Time je igrao ulogu koju je morao odigrati u takvom okruženju. Mi možemo govoriti o zloupotrebi svakog sjećanja jer je sjećanje jedan živ pojam, ono zavisi od političke i društvene zajednice i dominantne prakse sjećanja u određenom trenutku – kaže Vučkovac.
Važno je i pitanje o viđenju ustaških zločina od strane Hrvata i Bošnjaka iz BiH. Vučkovac smatra da manje-više ne postoji odnos bošnjačke i hrvatske politike u BiH prema Jasenovcu, ali da ne treba generalizovati
– Dominantni bošnjački diskurs o Drugom svjetskom ratu se ogleda u isticanju svog stradanja od strane četnika na istoku BiH te kao osnov za izgradnju sopstvenog narativa sjećanja o genocidu uzimaju hvalevrijedne slučajeve muslimansko-jevrejske solidarnosti, a ne iskustvo genocida nad Srbima ili Romima (i Jevrejima u potpunosti) u BiH. U poslednje vrijeme protežira se teza britanskog istoričara Marka Atille Hoarea o dominantno bosansko-muslimanskom pokretu, koji nije bio ni nacistički ni antifašistički nego autonomni, te time opravdava većinski kolaboracionistički odnos. Hrvatski se politički i društveni vrh trudi biti po strani, ignorišući ustaške nestašluke ali obavezno trudi ukazati na zločinački karakter komunističkog režima te osuditi sve totalitarizme – govori Vučkovac.
Tubonjić ističe da možda neće direktno da opravdava zločine, ali nijedna mainstream politička stranka neće govoriti protiv ”svojih” vojnih formacija, nego će u njima vidjeti heroje, dok će “svi zajedno biti udruženi da ocrne partizanske jedinice i komunističko rukovodstvo.” Bošnjačka se javnost, kaže Markovina, pravi da s NDH nema ništa, “iako su najveći dio zločina nad Srbima u istočnoj Hercegovini i Podrinju počinile postrojbe sastavljene od muslimana.” Problem što je među Hrvatima zapadne Hercegovine partizana bilo možda nekoliko desetaka – među Hrvatima Bosne bilo ih je više, zavisno od regije – a poratne vlasti dva su desetljeća taj kraj tretirale kao neprijateljski: do danas važi narativ “po kojem su partizani isključivo zločinci i okupatori”. Ipak, nedavno su u Mostaru promijenjena imena šest ulica nazvanih po vodećim ustašama.
Na komemoracije u Spomen-području Jasenovac dolaze političari iz Hrvatske, a u Donju Gradinu oni iz Republike Srpske i Srbije.
– To su dva paralelna procesa bez međusobnih dodira. Ta situacija s različitim tumačenjima povijesti doprinosi jedino podjelama. Međutim, trenutno ne postoji okvir za dogovor – smatra Pejaković.
Ustaški dokument u kojem piše da Jasenovac može primiti neograničen broj zatočenika
Nema izgleda da se klupko sukobljenih proizvedenih sjećanja i zloupotreba – “kompleks Jasenovac” uskoro razmrsi, a nekadašnji logor postane točka pomirenja i (suo)sjećanja, spajanja raskoljenih memorija i ljudi u peterokutu Zagreb – Banja Luka – Beograd – Sarajevo – Mostar. Vučkovac smatra da je Jasenovac mjesto nemjerljivog emancipatornog potencijala, ali i mjesto koje mora biti prioritet obrazovanja i države BiH, ne samo Srba.
– Jasenovac je simbolički i fizički podijeljen između država i naroda koje imaju sukobljene komemorativne kalendare. Oni su u sukobu čak i kada svoje mitove grade na sličnim osnovama, ne želeći da uče iz iskustva stradanja drugog. Tako nastavljaju cikluse neznanja i mržnje, sa nasiljem kao povremenim ishodom – smatra on.
Markovina smatra da “Jasenovac ostaje mjesto koje dijeli. Nerijetko ga drugačije gledaju čak i antifašisti iz Hrvatske i Srbije”. Doduše, u Hrvatskoj postoji deklarativna ideja da bi taj logor smrti trebao biti mjesto spajanja, koliko god sa strane države neiskrena. Državni vrh je i prilikom trijumfalnih obilježavanja Oluje znao priznati da je sjećanje Srba drugačije nego ono Hrvata.
– Za stvarno suočavanje bi bilo nužno da se Katolička crkva suoči sa svojom ulogom u NDH. Ona to odbija i to je razlog inzistiranja na kanonizaciji Stepinca. Sa srpske strane, ogroman pomak bi bio da se kaže “mi tvrdimo da je u Jasenovcu ubijeno 700 tisuća ljudi, ali razumijemo da hrvatska strana raspolaže drugačijim istraživanjima”. Takvo neantagonizirajuće supostojanje zasad je maksimum kojem se može težiti – zaključuje Markovina.
