Pogovor
Senadin Musabegović
Od devedesetih godina, sa raspadom SFRJ, zajedno sa liberalnom tranzicijom, počinje period sveopšteg revizionizma svih vrijednosti na kojima je počivala socijalistička Jugoslavija. Cilj revizionizma je da se naši narodi navodno oslobode ‘totalitarnog nasljeđa’ i ‘iluzije’ na kojem je počivao samoupravi socijalizam, koji je bio subverzivan spram Zapadnog imperijalističkog kapitalizma i spram Istočnjačkog državnog kapitalizma. To ‘oslobađanje’ je obilježeno konstruiranjem nacionalne monolitnosti, koja nastoji da prekroji prošlost zasnovanu na transkulturalnim vrijednostima i na zajedničkoj tradiciji. Stoga se relativizira značaj Narodnooslobodilačke borbe, jer ona, kao takva, uključuje heterogene narode koji dolaze iz različitih vjerskih i etničkih iskustava da se bore protiv nacističkog i fašističkog okupatora. Isto tako, kroz revizionističku prizmu se posmatra postojanje srednjovjekovne bosanske crkve – Bogumila – jer je ona za ‘nacionalno osviještene istoričare’ jedna komunistička invencija, koja je kroz njih nastojala da podcrta subverzivni karakter Bosne i Hercegovine kao jedine Republike, koja nije zasnovana na nacionalnom principu. Zapravo, nastoji se revizionistički promatrati specifičnost same Republike Bosne i Hercegovine, kao i njena veza sa kulturnim nasljeđem srednjovjekovne Bosne, u kojoj su živjeli bosanski krstjani, ili Bogumili, koji su bili žrtve krstaškog ekspanzionizma koji je dolazio sa Istoka i sa Zapada.
Jedna od ključnih intelektualnih figura Miroslav Krleža prepoznao je vezu između NOB-a i pučke vjere bosanskih krstjana. Kada je napravio izložbu o srednjovjekovnoj umjetnosti na području Jugoslavije u Parizu pedesetih godina istakao je značaj stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika. U razgovoru vođenom početkom osamdesetih godina sa Enesom Čengićem, Krleža će se prisjetiti tog događaja:
„Jučer sam opet razmišljao o izložbi srednjovjekovne jugoslavenske umjetnosti koju sam organizirao u Parizu. Vraćam se, dakle, toj temi ne znam po koji put, a karakteristika te izložbe zapravo je u tome da sam u centar našeg autohtonog bitisanja postavio bogumilski stećak. (…) A ja sam, dakle, usprkos svemu, u Parizu postavio te velike stećke, koliko ih ima, u prvi plan i time je na koncu rečeno: Ovo je okosnica, a ne ono lijevo ili desno, što su samo utjecaji i to je probudilo, u intelektualnim krugovima u ono vrijeme, 1950, veliko zanimanje u Francuskoj koja je bila preokupirana i sama vlastitim problemima. (…) Da bi nekome na pamet palo da postoji ta centralna zemlja Bosna, odnosno Hercegovina. Ni Zapad ni Istok, nego jednostavno nonkonformizam koji postoji trista godina u tom geopolitičkom gnijezdu te proklete naše zemlje Bosne i ako hoćete, politički je ona još uvijek centar. Nije, brate, Mediteran, nije Zapad, nije Istok, nego je nešto što nije to, nešto što se opire i Zapadu i Istoku do dana današnjeg. To mora biti alfa naše politike i po tome smo interesantni i Zapadu i Istoku, a kad bismo to ilustrirali kroz vjekove, imali bismo čitav niz primjera za to da dokažemo što smo bili.“ (Čengić, 1986: 118)
Ali zbog čega je za jednog marksističkog mislioca bila značajna srednjovjekovna crkva, kada je on sam smatrao da srednji vijek ne može u sebi sadržavati ‘zlatno doba nacionalne prošlosti’, pošto je obilježen krstaškim ratovima, mučenjima, inkvizicijskim suđenjima. Ali bosanska crkva je bila specifična, jer ona nije sprovodila politiku velikih centara vjerske moći, kao što je Rim ili Carigrad. Bosanska crkva je imala svoju autonomiju.
Ključna namjera knjiga Jasne Šamić “Mit o Bogumilima” je da demaskira revizionističku politiku onih koji poništavaju autonomiju bosanske crkve, ili koji smatraju da je vjerska razlika između bosanskih krstjana i katoličke i pravoslavne crkve minorna. Jasna, pozivajući se na francuske istoričare, pravi paralelu između Katara i Bogumila, te ističe neke zajedničke principe vjerovanja, a to su: vjerovanje u principe kosmičkog dualizma, ne priznavanje crkvene hijerarhije, priznavanje Isusa kao duhovnog bića, ne priznavanje urođenog grijeha… E sada jesu li bosanski krstjani dio sveopšteg jeretičkog pokreta? Vrlo je teško govoriti o nekom jeretičkom učenju koje je monolitno. Vjerovatno postoji mnoštvo varijacija. Opštepoznato je da nemamo niti jedan originalni tekst o samoj Bosanskoj crkvi kojeg su napisali njezini članovi, a koji bi nedvosmisleno svjedočio o njihovoj doktrini, ali imamo mnoge dokumente koje su pisali njihovi progonitelji, koji možda dovoljno ne osvjetljavaju načine i praksu vjerovanja kod bosanskih krstjana. Ali neko svjedočanstvo o njihovom vjerovanju imamo, a to su likovni motivi na stećcima. Mnogi su istoričari temeljito analizirali likovne motive na njima i prepoznali su određene simbole koji se pojavljuju u drugim civilizacijama, kao i u katoličanstvu i pravoslavlju. Za istoričarku Marian Wenzel stećci su neka vrsta gotičkog nadgrobnog spomenika u kojem se samo ne pojavljuje isklesano tijelo umrlog na sarkofagu. „Nadgrobni spomenik u bosanskom stilu treba promatrati kao jedan ogranak evropskog korpusa gotičkih nadgrobnih spomenika – monolitnih spomenika, koji u ovom slučaju ne nose skulpturalni prikaz pokojnika kao drugdje, već uklesani ili reljefni portret preminulog, njegov pogrebni ritual, one koje ga oplakuju (plesači u kolu) i zaštitne znakove“ (Wenzel, 1999. 13) Wenzel je istakla da postoji neka razlika između stećaka i gotičkog nadgrobnog spomenika, ali više stilskog karaktera, jer skulpturalni prikaz pokojnika nije na stećku, a da li je riječ o pogrebnom kolu u kojem se oplakuje pokojnik, što ga ona navodi, to je ipak hipoteza, pretpostavka, a ne teza, jer skoro ništa ne može biti, kada je riječ o značenju prikaza na stećcima, nepobitna teza.
Ali možemo postaviti pitanje: šta se ne pojavljuje na stećku, a prisutno je u zapadnoeuropskoj srednjovjekovnoj umjetnosti? Na likovnom prikazu stećaka se prikazuje krst, ili je sam stećak uobličeno u formi krsta, ali se ne pojavljuje raspeće, a što je jedan od osnovnih obilježja pravoslavne i katoličke religije (Musabegović, 2023.); prikazuje se lik umrlog, ali ne prikazuje se kostur, ili mrtvačka glava; prikazuje se ples, kolo, za kojeg neki istoričari misle da je to varijacija ‘Danse Macabre’ (Lovrenović, 2013.), ali u tom kolu nema kostura kako plešu; prikazuje se lov, ali se ne prikazuje proganjanje bosanskih krstjana, dakle, nema prikaza dijaboličnih žrtvovanja, ni samožrtvovanja; na stećku se ne prikazuje običan čovjek, koji kleči i tako izražava bogobojaznost i idolopoklonstvo (Krleža, 1982.), dok u u gotici, običan čovjek kleči pred Bogom, ili svecem (Ivančević, 1996.); na stećku se prikazuje ljudska osoba, (možda orans) koja je sa podignutom jednom, ili sa dvije ruke u vazduhu stoji, vjerovatno se moli, ali u hriščanstvu, ako naslikani svetac skoro u istoj pozi drži jednu ili drugu ruku u vazduhu on se moli Nebu, njegove ruke su blago okrenute, usmjerene ka gore, ka Bogu, dok u likovnom prikazu stećka njegove ruke su sa jasno vidljivim prstima okrenute frontalno prema onome koji stoji naspram stećka…
Istoričar umjetnosti Zdravko Kajmaković u tekstu „Neki ikonografski motivi na stećcima“ smatra da je ikona, posebno freska posudila neke motive stećcima. „U bogatoj skali motiva na plastici stećaka, između ostalog, mi možemo naći i sadržaje nesumnjivo preuzete iz hrišćanskog ikonografskog repertoara (…) Portreti pokojnika sa podignutom desnicom koji su isklesani na nekim spomenicima na Radimilji i oko Kalinovika, neposredno su preuzeti sa ktitorskih kompozicija u oslikanim crkvama. Hercegovački majstori stećaka mogli su ktitorske freske da vide u Dobrunu, na primjer, a slične molidbene pokrete ruku imaju i ktitori u mnogim drugim oslikanim crkvama u Srbiji (…)“ (Kajmaković, 1973. 297-299). Ali kakva je razlika između spomenutih fresaka i da li je riječ o istoj ikonografiji? Kada pomenuti sveci drže ruke u vazduhu, na primjer, u manastiru u Dobrunu oni su, u ‘molitbenim pokretima’, blago usmjereni ka Nebu, okrenuti ka Bogu, mada im jasno vidimo prste, dok su na stećcima prsti od ruke okrenuti frontalno, nema toliko usmjerenosti ka transcedentalnoj nebeskoj istini. Odjeća na svecima odudara od odjeće na stećcima. Na stećcima odjeća liči na odjeću rimskih legionara, vjerovatno su tu odjeću nosili vitezovi, koja izgleda kao suknja išpartana horizontalnim linijama. Ispružena ruka na stećcima u Radimlji je veća od same glave.
Prema zakonima semantičke perspektive svetac može biti veći od same uslikane građevine (manastira), kojeg drži u svojoj ruci kao u naručju, ali njegova ruka nije veća od glave. Isto tako, kada naslikani sveci na fresci stoje, oni su na zidu i obično iznad ljudskog tijela, koje ih promatra, dok likovi na stećcima u Radmilji nikada odozgo ne posmatraju posjetioca, frontalno mu se obraćaju… Kajmaković smatra da je teško zamislivo kako se razvijala plastika na stećcima prema nekim svojim religioznim principima nezavisno od hrišćanskih, ali, isto tako, je svjestan da: „Plastika na stećcima ima znato izražajnije i druge osobine i izvore – ona je duboko ušla u tradiciju narodnog stvaralaštva, ima svoje posebne tokove i veoma se sporo mijenjala“ (Kajmaković, 1973, 304) . U istom zborniku Marko Vego u tekstu „Kulturni karakter nekropole Radmilje kod Stoca“ tvrdi da su pod stećcima u Radmilji, a kojoj govori Kajmaković, sahranjivale pravoslavne porodice koje su „pripadale rodu Hrabren – Miloradović – Stipanovića i njegovoj družini“ (Vego, 1973.), i on čak tvrdi da tu ne možemo govoriti o hereticima, bosanskim krstjanima, dualistima. „Mislim da stećci nisu produkt religioznog shvatanja jedino vjernika bosanske crkve nego i katoličke i pravoslavne.“ (Vego, 1973. 307. ) Ali možemo postaviti pitanje vezano za Vegin tvrdnju: da li je možda plastična nadgrobna umjetnost bosanskih krstjana posudila svoju ikonografiju pravoslavnim porodicama?
Stećci nisu isključivo nadgrobna umjetnost za bosanske krstjane, kako to zapaža Jasna Šamić, već su oni, kako kaže Wezel, izraz ‘bosanskog stila’. Ali, isto tako, ako na njima nema onih svojstava koja smo gore nabrojali, a koji su itekako povezani za katoličku i pravoslavnu vjeru, onda možemo pretpostaviti da je na njima najupečatljiviji pečat bosanskih krstjana, kojeg su prihvatile i druge dvije religije, kao izraz bosanskog stila. Da podsjetimo, ispod stećaka su sahranjivani i muslimani za vrijeme Otomanske imperije, što nam ne daje za pravo da tvrdimo da su stećci nadgrobni spomenici vezani za islamsku civilizaciju. U stećcima se prelamaju uticaji raznih religija, ali okosnica pripada bosanskim krstjanima.
Ako se uzmu u obzir gore spomenute razlike, teško da se može reći da su likovni prikazi ogranak ili varijacija gotičkog stila; samim tim, ne možemo reći da su bosanski krstjani samo jedna varijacija zapadnoeuropskog, ni istočnjačkog vjerovanja, koje je samo zbog geografske neuslovnosti, zapušteno, neorganizovano, te zbog toga nisu nikada prikazali razapeto Isusovo tijelo na krstu. Ako ga nisu nikako prikazali, onda se na taj način izrazio jedan vjerski, pa i politički stav! Može se govoriti o uticaju gotike, ali ne o gotici samoj!
Jasna Šamić ne govori o bosanskim krstjanima – Bogumilima kao da su oni jedna sekta, koja je stvarala svoj vjerski univerzum što je radikalno isključivao Druge, jer u likovnim prikazima na stećcima nema apokaliptičnih prizora koji počivaju na principu osvete što kažnjava ‘grešnike’, zapravo, nema prikaza proganjanja Drugih, kakvih imamo obilato u srednjovjekovnoj umjetnosti (Krleža, 1973). Ustvari, naracija o samim Bogumilima za Jasnu problematizira ideju zaokruženog nacionalnog identiteta. Kada Jasna govori o mitu o Bogumilima ona problematizira samu strukturu nacionalnog mita. Jer nacionalni mit nastoji da pronađe jedan izvor vlastitog porijekla, ali za nju svaka kultura posjeduje više izvora, mnogostrukost uticaja. I na taj način ona problematizira mit kod nekih bošnjačkih nacionalista koji stavljaju znak jednakosti između islama i Bogumila.
Za Jasnu postoji diskontinuitet, postoji razlika, ali koja je neka vrsta kontinuiteta. Zapravo, vjera bosanskih krstjana, što se profilirala kroz bosansku kulturu, i kada je iščezla, reflektira se i na islam, i na pravoslavlje, i na katoličanstvo. I na ona u sebi sadrži otvorenu formu, kao što je sam idiom Bosne otvorenost, prožetost među kulturama; a ujedno predstavlja određenu subverzivnost spram logike velikih imperija. Jasna Šamić jako dobro poznaje francusku kulturu, samim tim i istoriju Katara; ona je i orijentalista pa može da čita originalne tekstove na arapskom, turskom koji svjedoče o srednjovjekovnoj Bosni. Njezina svestrana obrazovanost joj omogućuje da o Bogumilima promišlja otvoreno, mnogostruko. Ova knjiga demaskira namjere onih koji značaj bosanskih krstjana žele da relativiziraju, proglase ništavnim. U ovom dobu, kada se Bosna nastoji nacionalno raskomadati, svijest da su ovdje živjeli bosanski krstjani je dokaz da u Bosni postoji nešto autentično, što se opire svakoj podjeli koju nastoje da realizuju dvije susjedne države: Srbija i Hrvatska, te da se Bosna opire svakoj blokovskoj podjeli između velikih sila.
Nedavno, Jasna Šamić je napisala značajnu knjigu o genocidu nad palestinskim narodom, pod naslovom Plamen u pijesku.
U Zapadnoj Europi, u kojoj se zabranjuje svaka kritika Izraela, Jasna Šamić, bez dlake na jeziku, subverzivno, demaskira Europu u njezinom nastojanju da svoju imperijalističku politiku, što baštini iskustvo iz krstaških ratova, maskira kroz priču o ljudskim pravima, demokraciji, pluralizmu vrijednosti i toleranciji. Također, kada mnogi cionisti tvrde da Izrael brani hrišćanske vrijednosti na Istoku, onda se oni implicitno pozivaju na krstaške ratove, mada su sami Jevreji bili žrtve tih ratova. Cinično je kada zapadni mediji govore da je Izrael jedina demokracija na Bliskom istoku. Svojevremeno su govorili i da je Južnoafrička Republika za vrijeme aparthejda jedina demokracija u Africi. Država Izrael dokazuje da i demokratske zemlje mogu da izvrše genocid, poštujući sve parlamentarne procedure. A i srednjovjekovna Bosanska crkva je bila subverzivna spram velikih sila i njezin značaj ne možemo odbaciti, naročito u današnjem kontekstu.
Postojanje srednjovjekovne crkve nas uči da prihvatimo sebe na ovom prostoru, da smo otvoreni ka Drugom i drugačijem, i da smo subverzivni spram nametnutih modela koje nam imperijalne sile nameću što dolaze sa Istoka i sa Zapada.
Literatura:
- Čengić, Enes S Krležom iz dana u dan. U sjeni smrti, Globus, Zagreb, 1985.
- Ivančević, Radovan Perspektive, Školska knjiga, Zagreb, 1996.
- Kajmaković, Zdravko „Neki ikonografski motivi na stećcima“ u Radovi sa simpozija „Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura“, Izdanje muzeja grada Zenice, Zenica, 1973.
- Krleža, Miroslav „Predgovor ‘Podravski motivi Krste Hegedušića’“ u Eseji II, Oslobođenje, Sarajevo, 1973.
- Krleža, Miroslav Panorama pogleda, pojava i pojmova, Oslobođenje, Sarajevo, 1982.
- Lovrenović, Dubravko Stećci, Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.
- Musabegović, Senadin Odsutno tijelo moći, Buybook, Sarajevo, 2023.
- Vego, Marko, „Kulturni karakter nekropole Radimlje kod Stoca”, Radovi sa simpozija „Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura“, Izdanje muzeja grada Zenica, Zenica, 1973.
- Wenzel, Marian Bosanski stil na stećcima i metalu, Publishing, Sarajevo, 1999.
- Jasna Šamić Plamen u pijesku, Shura Publications, 2024.
