Jedan krug se zatvara. Onaj koji je počeo u sarajevskom naselju Koševo, u ulici Fuada Midžića. Koncert benda Zabranjeno pušenje u Skenderiji povodom 40 godina od objavljivanja njihovog prvog albuma ”Das ist Walter” simbolično zatvara taj krug oko svijeta. U te četiri decenije Sarajevo je prošlo Bunu i Bunicu – što bi rekli Hercegovci, od zlatnog doba osamdesetih i Olimpijade, preko pakla i opsade devedesetih, pa do obnove, koncerta U2, Danisovog Oscara i Roberta de Nira na ulicama na kojima su nekada ubijali snajperi. Taj Pušenjev krug se zavrtio mitske 1984. godine, osam godina nakon što je u Londonu osnovan The Clash, dakle, 1976., godine koju pankeri smatraju ”nultom”. Grupa dječaka iz sarajevske Druge gimnazije možda u svojim počecima ideološki i jesu bili The Clash, ali izvedba tog Zabranjenog pušenja iz osamdesetih je ipak više bila u stilu Iana Duryja i Blockheadsa… Imali su i duhovnog daidžu iza sebe, sivu eminenciju, nenadmašnog Elvisa J. Kurtovicha. Koševo je, dakle, kao stanište duhovitosti i mašte novog vala i ”primitivizma”, nadvisujući Trebević, Jahorinu, Igman, Bjelašnicu i sve okolne planine, dalo bend i poetiku koji će obilježiti Sarajevo.
Joe Strummer, pjevač i gitarista The Clasha, ikona punka, o osamdesetim je rekao da politički za ljevicu u to doba s Thatchericom u Britaniji i Reaganom u Bijeloj kući nije izgledalo previše sjajno – a mi smo uvijek bili lijevo, kazao je Strummer. Pušenje je počelo svoju muzičku priču u zemlji koja je nominalno bila itekako lijevo, ali oni su zbog svoje naravi i potrebe da kreiraju originalne poruke pune lokalnog duha i punk energije, morali biti i ”ljevije” od socijalizma koji je vrlo brzo prerastao u rigidnu desnicu i najcrnji nacionalizam. Ući u srž pjesme s tri akorda možda nije bilo toliko epohalno koliko su genijalni bili likovi i priče iz Pušenjevog opusa. Te njihove duhovite parodije o životu u olimpijskom gradu, uz spoj ozbiljnog rocka i uticaja funka, pub-rocka ali i pjevano u jalijaško-sarajevskom maniru u vidu pojave Neleta Karajlića, nešto što je Ian Dury radio s njegovim izrazitim cockney – londonskim naglaskom, od Zabranjenog pušenja je napravilo ime koje je u popularnoj kulturi prevazišlo granice njihovog rođenog grada.
I bez obzira na status ikone na prostoru bivše države, koji je dobrim dijelom pogonjen Top listom nadrealista, vjerovatno najpopularnijom TV emisijom u ex Jugoslaviji zbog satire i proročanskih skečeva, Zabranjeno pušenje je bilo i ostalo garažni bend i možda su bili na tragu da postanu masovna atrakcija, za stadione, ali njihov ”vajb” za nastupe uživo, što bi rekle nove generacije, je bio pub svirka. Recimo, u zagrebačkom Kulušiću ili u nekadašnjem sarajevskom Centru društvenih aktivnosti – CDA, u takvim prostorima i atmosferi su naviše donosili jer su na takvim mjestima svoju energiju mogli prenijeti u potpunosti. Realno, samo oni koji su odlučili da pređu na drugu stranu mjeseca mogli su praviti velike koncerte po stadionima i da traju.
Devedesete su donijele Lucifere, Sarajevo je moralo preživjeti pakao, a zahvaljujući ponajviše Davoru Sučiću, aka Seji Sexonu, Nadrealisti i priča oko njih je nekako preživljavala, da bi albumom Fildžan viška došlo do poetike iskupljenja, važnom i za Zabranjeno pušenje i za Sarajevo. Nele Karajlić je otišao u Beograd i tamo pravio neku svoju priču, ali kao da mu se odlaskom iz Sarajeva jedan šejtan popeo na rame i dandanas na njemu stoji – dr. Karajlić čeka sabah sa šejtanom i nikako da mu svane… Sam taj album Fildžan viška s vrhunskim tekstovima, uistinu je esencija života, i to donekle jest bio softver, poetika onog predratnog Pušenja, ali bez Neleta hardver nije bio taj… I neka nije. Jer možda Nele svojim odlaskom iz Sarajeva nije napravio veliku, neoprostivu grešku, ali stihom u kojem veliča ratnog zločinca Radovana Karadžića ponizio je sam sebe i pljunuo u lice onom čovjeku koji je u dresu argentinske reprezentacije skakao po daskama klubova, pjevajući o kinu Prvi maj, o harmonikašu Ibri, Murgi drotu, Pišonji i Žugi, taksisti Šekiju, Abidu koji za Olimpijadu daje dva posto svoje plate i Fikreti koja iznosi trešnje i ptici koja bez druga ne leti na jug…
Sejo Sexon je uspio. Četrdeset nije malo ni u klikerima, a kamoli u godinama koliko je napunio prvijenac ”Das ist Walter”. To je potvrdio i s koncertom. Skenderija je bila puna, uglas se pjevala Zenica Blues, Halid umjesto Halida, Počasna salva, Šeki is on the road again, Djevojčice kojima miriše koža… Svirka je bila sjajna, uz violinu, usnu harmoniku – dajući pravi country blues ritam, pržila je i gitara, naročito onaj bas ritam iz ranih radova… Sejo i njegovo Pušenje su napravili pravi dernek u Skenderiji, vraćajući nas u osamdesete ali i traumatične devedesete iz kojih se kada se sve sabere i oduzme izašlo s podignutom bradom.
Sarajevo je možda više od svih gradova uronjeno u nostalgiju, s pravom ili ne, ali njegov duh – što je možda pretenciozno i bolje reći – njegove ljude i priče niko nikad nije opjevao kao taj bend iz ulice Fuada Midžića. Mogli bi nadugo i naširoko i o tom postratnom fenomenu u kojem je ime te ulice zauzeo heroj također iz jedne njihove pjesme, ali i jedan dio i beatifikovani nacistički kolaboracionista, no i to će Valter predeverati. Jednom je gitarista U2-a, The Edge rekao Bobu Dylanu: ”Ljudi će tvoje pjesme slušati još hiljadama godina”. A ovaj mu je odgovorio: ”Čovječe, slušat će i vaše pjesme. Samo što ih nitko neće znati odsvirati”. Nisam siguran koliko će se dugo slušati pjesme Zabranjenog pušenja, ali krug oko svijeta koji je počeo u ulici Fuada Midžića zauvijek će biti đir jednog dijela generacije koji je izabrao da više bude bos nego hadžija. Ali ta cijena je, što bi rekao Sir Oliver, svakako – prava sitnica!
