Jovan Nikolaidis – foto: Radoslav Ratković
Dobru deceniju unazad, za potrebe „Triptiha o Nikoli“, oči sam iskapao po škurim ostacima papira iz arhivā Cetinja, Skadra, Tivarija i Kotora. Eto mi o tom istraživanju desetak svezaka bilježnica, leže među knjigama moje biblioteke. Pomislih: možda u tom materijalu nađem ime Mića Tomova Kapetana – treba završiti ovo poglavlje o neobičnom čovjeku. I nađoh bilješke na dva mjesta. U nacionalnom arhivu, kartoniran tamnozeleni Zapisnik, a u njemu uazbučeni popis perjanika Nikole Prvoga i Potonjega. Naći ćete i vi ime: „Mićo Toma Jovovića, Višnjevo, rođ. pred Božić 1889, stražar desno od Dvora“, uz napomenu: „neoženjen, na zadatku revnosan, ali napasnik. Prognan 29 julija 1912; vara na kartama“. U Arhivskom odjeljenju Kulturnog centra Tivarija, čitajući sveske časopisa „Istori(j)ski zapisi“, u teksta jednog istoričara temeljito se obrađuje plan, organizacija, pripreme i dolasci crnogorskih porodica u „novooslobođene krajeve Kraljevine Crne Gore“. Tekst je krajnje kritičan prema ondašnjoj državnoj politici Nikole Prvog i Potonjeg. Autor razotkriva neljudsku narav i halavost srbocrnogorskog autokrate i korumpiranost činovnika tokom misije doseljavanja, Kralju podređenih. Podmuklu narav ovog vlastodršca, sklonost zelenašenju njegove supruge i onih uz svitu – to ostavljamo da se njima bave neki drugi pisci. Na jednoj strani teksta, pak, u podužoj fus-noti, naveden je i popis članova sedamnaest porodica iz Pobora, Katunske nahije i Kuča (sela Brajići, Stanišići, Bajice, Kobilji do, Višnjevo, Orahovo, Zatrijebač i Korita Kučka). Među njima – ime Mića Tomova! I napomena, štampana italikom: Petoga marča 1914 prispjenici platili tarifu, ko perperima, ko u žîvome, i odvedeni na novu stečevinu. Doseljenik, Mićo Tomov Jovović, priveden u Porto Hendek, prispio iz Skadra u srpskoj vojničkoj uniformi, odbivši da plati useljeničku vizu, svadio se sa J.Đ. i djenuvši tuču sa žandarmima, utekao niz sokake. (Na koricama ovog broja „Istori(j)skih zapisa“ neki čitalac je ćirilicom, crvenim flomasterom, ispisao napomenu: Zašto istoričar, što nam Cara Junaka blati, nije cenzurisan?!
U Valdinos je Mićo Tomov Kapetan, dakle, došao sam. Svjedoči piscu valdinoškog lavirinta stogodišnjak-predak Đonović da je pred njim tada stao mladić, silan i lijep, u građanskom odijelu i kratkim ukrasnim štapom, čija je drška od tikovine predstavljala lavlju glavu. Sa kožnim koferom, šinjelom preko lijeve ruke, na nogama nove uske vojničke čizme; na njegovom licu modri otok ispod oka, ogrebotine ispod brade i uz vrat. Priznao je momak glavaru kuće: to je od tuče sa žandarmima u prijemnoj kancelariji na Pazaru: …“papir o useljenju sam im pokazao, ali traženi novac nisam dao“. Ispriča Đonoviću da je bježao uz sokake, pa kroz maslinjake do kuće jednog useljenika-katolika na Čiflaku – kod njega je prenoćio; sad se skrio u Valdinos, moli da ga prime u kolibu, a on će čuvati, više njih nego sebe, ako za njim krene hajka – rat još traje pa se žandarmi plaše i svoga hlada.
Povjerovali su mu. I tako se, dobre dvije decenije, on uz Đonoviće privio kao član porodice, čuvajući koze po brstilištima Mandre. Zavolio je bogaze i zdrstine te mirišljave pustoši, bivajući, sa malo riječi, na korist svima koji su ga znali. Nikada više otad nije pokazao ni zeru prijeke naravi, jer je stigao u kraj koji mu nalikuje zavičaju, ali je hitrinu katunjanina i oštar pogled zadržao do svoje smrti. Dopao se i svjetioničaru Arhipu Domijanu – dovoljno da postanu bliski po mnogočemu: pobratimstvo obaviše dva čovjeka srednje dobi. Po iskušenjima, snazi i snalažljivosti, bijahu oni još delije, vješti vragolani. Oboje su voljeli i da obrnu koju turu pokera – zato je, od sjetionika do livade na Mandri, kozja staza bila uredno podrezivana. Arhip, kad se penzionisao, poklonio mu je kapetansku kapu. Otud Miću Tomovu Jovovića nadimak Kapetan – do smrti je nije skidao s glave.
U Valdinosu (ne računajući prastarosjedioce: familiju Athanas i nekog Grka, o kome se malo znalo, jer se olako od čovjeka u vampirina pretvarao; po njemu dandanji masiv uz more i usko brdo do Šestanskog prevoja po njemu dobilo ime Mavrojoan), liticama okruženu pustu uvalu, pristižu nevoljni ljudi. Uska dolina uz more oživljava, vremenom postaje seoce sa nekoliko staništa. Oko 1873 stigla su dva brata Đonovića. Izbjegli su iz Karanikića od krvne osvete: svadili se zbog prava na krivolov i ubili u Murićima lovočuvara Turčina i njegovu ženu Anadolku. U strahu od kazne sabiše se u gustišu Bište, šumarku podno Mandre. Tu su, obradi zemlje vješti ljudi, započeli novi život, krišom se oženili dvjema sestrama, katolkinjama iz Bartule, izrodili djecu, dočekali unučad; iz Valdinosa izlazili nisu, uvijek na oprezi: hoće li ih stići kazna? (Osvetu ponekad zavara vrijeme, zaboravi se zavjet, ne ispuni data besa – odoše Turci nedođijom, s njima i pomen na ubistvo). Iz Pobora i Kuča, kuće Janjića i Lazačića, s brojnim familijama, doseliše 1901. Jedni i drugi u bjekstvu zbog bratstveničke omraze oko rala livade, isprva, ušančili se bjehu u Talijansku kulu nad žalom, ma ni njih nikad niko nije prozivao. Arhip Domijan, Malisor s podnožja Taraboša, kao golobradi mladić, bješe od Sigurimija prebjegao u Kravare; ne prođe sedmica, a njega vrbovahu za službenika UDBE. Po zadatku je postavljen za svjetioničara (da nadzire mornarski komandni kadar u kasarni Izvidna), gdje je i penzionisan, živeći kao zakleti neženja. U Valdinos je, kasnije, stigao i Albanac Š.K. sa dvije kćeri, da bude čuvar na poljoprivrednom dobru koga je trebalo oformiti. U to vrijeme se u pećinu podno Ćafe nastani i pastir iz Krajine sa ženom i sinom i stadom ovaca.
(odlomak iz pseudohistorijskog romana u nastajanju LAVIRINTI VALDINOSA)
