foto: N1
Južna Afrika pred Međunarodnim sudom pravde podnijela je tužbu kao država stranka Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (u daljem tekstu: Konvencija o genocidu i Konvencija) protiv Izraela kao druge države stranke navodeći kršenja Konvencije (počinjenje genocida nad Palestincima u Gazi i propuštanje da se isti spriječi, a što uključuje i nepozivanje na odgovornost izraelskih dužnosnika i drugih za njihovo direktno i javno poticanje na genocid). Ovo je dopušteno jer se za svaku državu smatra da ima interes u podržavanju Konvencije. Ovo nije prvi slučaj da se to desilo, jer je Gambija već svojevremeno pred istim međunarodnim forumom pokrenula postupak protiv Mijanmara. Ovo je pravni slučaj u kojem Južna Afrika jednostavno piše i govori o zabrinutostima koje mnogi imaju, a ne govori u ime Hamasa (kako bi radikalni proponenti Izraelske ofanzive na Gazu vjerovatno tvrdili). Južna Afrika čak u tužbi osuđuje Hamasove zločine (možda ne dovoljno snažno). Izrael, svakako, može argumentirati svoj stav na Međunarodnom sudu pravde i pokazati da ne krši Konvenciju o genocidu. Izrael je prihvatio da bude stranka u postupku, za razliku od Rusije prošle godine koja je prkosila Međunarodnom sudu pravde po tužbi Ukrajine za genocid. Elementarna značajka pojma i naravi Međunarodnog prava jeste da je ono pravo koordinacije budući da su mu stranke potčinjene putem njihove slobodne volje, a nema ni sudove s obaveznom nadležnošću za sve subjekte (nadležnost za rješavanje sporova putem sudova uvijek se zasniva na obostranom pristanku stranaka u sporu).
Ovo je parnični postupak pred Međunarodnim sudom pravde koji je jedan od organa Organizacije Ujedinjenih Nacija (jedini smješten u Hagu). Riječ je o pravnom postupku država protiv države. Nije krivični postupak pred Međunarodnim krivičnim sudom, koji (kao jedini na svijetu takav međunarodni sud) utvrđuje krivičnu odgovornost pojedinaca (primijetio sam da novinari i javnost u zadnje vrijeme miješaju ova dva organa). Međunarodni krivični sud (preciznije njegov tužilac), već istražuje navodne ratne zločine koje su počinili i Izrael i Hamas, koji proizlaze iz napada 7. oktobra. Međunarodni krivični sud osnovan je da istražuje i krivično goni pojedince na najvišim nivoima koji su optuženi za planiranje i rukovođenje ratnim zločinima, dok su nacionalni sudovi obično mjesto za procesuiranje počinilaca ratnih zločina nižeg stepena – pojedinačnih boraca koji su možda počinili ratne zločine kojima upravljaju ti visoki komandanti ili vođe (prema principu komplementarnosti, Međunarodni krivični sud može vršiti nadležnost samo kada nacionalni pravni sistemi to ne čine, kada se pokaže da nisu voljni ili nesposobni istinski provesti postupke). Kod rata u Gazi pažnja opšte, naučne i stručne javnosti više je bila usmjerena na moguća kršenja Međunarodnog humanitarnog prava od Izraela, nego na moguća kršenja Konvencije o genocidu. Zašto se u postupku po ovoj tužbi Južne Afrike neće raspravljati u pitanjima iz Međunarodnog humanitarnog prava? Zato što Međunarodni sud pravde nema jurisdikciju nad njima. Međutim Izrael može (i mišljenja sam da bi im to bila najbolja pravna odbrana, bez obzira na to što će tužilac Međunarodnog krivičnog suda svakako pratiti ovaj slučaj pred Međunarodnim sudom pravde), u ovom postupku priznati ozbiljna kršenja Međunarodnog humanitarnog prava. Čini se da dokazi više ukazuju na to (i to prvenstveno prisilno premještanje (koja je svakako protiv međunarodnog prava, kao i npr. politika naseljavanja u Zapadnoj Obali) i drugi povezani ratni zločini). Treba napomenuti da je većina pravnika iz akademske zajednice u Svijetu koji se bave Međunarodnim pravom, oprezna oko toga da li se čini Izraela prema Palestincima u Gazi mogu okvalifikovati kao genocid, ali nemaju problem da te čine označe kao ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. O dokazivanju u ovom postupku u redovima koji slijede.
Na Međunarodnom sudu pravde raspravljat će se o postojanju genocida. U Konvenciji, prema njenom članu II, pod genocidom se podrazumijeva bilo koje od navedenih djela, počinjenih u namjeri da se potpuno ili djelomično uništi kao takva neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa: (a) ubistvo članova grupe; (b) teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe; (c) namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uvjetima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili djelomičnog fizičkog uništenja; (d) mjere usmjerene ka sprečavanju rađanja u okviru grupe; (e) prisilno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.
Ovi akti sami po sebi nisu dovoljni. Genocid zahtijeva specifičnu namjeru „da se uništi, u cjelini ili djelimično“, posebna grupa. Mogu se prikazati državni zločini, djela ubistva, ubistvo velikih razmjera ali se oni moraju povezat s posebnom namjerom koja je, zapravo, srž genocida. Južna Afrika svjesna je toga i nije krenula lakšim putem i raspravljala o ratnim zločinima, zbog pitanja nadležnosti. Država ili pristaje na nadležnost Međunarodnog suda pravde ili dvije države podnose svoj spor ili postoji ugovorna osnova za jurisdikciju. U ovom postupku ugovorna zasnovanost Konvencije može se koristiti za argumentaciju o kršenju konvencije o genocidu, a ne za argumentaciju o kršenju svih zakona ratovanja. Južna Afrika tvrdi da su akcije Izraela protiv Palestinaca “genocidnog karaktera jer imaju za cilj uništenje značajnog dijela palestinske nacionalne, rasne i etničke grupe”, konkretno Palestinaca koji žive u Pojasu Gaze. Ovo ponašanje koje se spominje, uključuje “ubijanje Palestinaca u Gazi, nanošenje teških tjelesnih i psihičkih ozljeda i nanošenje životnih uvjeta sračunatih da dovedu do njihovog fizičkog uništenja”. Međunarodni sud pravde ranije je zahtijevao da kada je genocidna namjera zasnovana na dokazima o obrascu ponašanja, namjera da se zaštićena grupa fizički uništi u cijelosti ili djelomično mora biti jedini razuman zaključak koji se može izvesti (u „Hrvatska protiv Srbije“ , paragraf 417)
Specifičnosti genocida stavljaju Međunarodni sud pravde u nezgodnu situaciju. Standardi dokazivanja koje je uspostavila Konvencija jesu visoki i očekivanja da bi ovaj postupak mogao dovesti do zadovoljavajućeg izlaska iz horora kroz koji Izrael i Palestina prolaze mogla bi imati razočarenje kao krajnji ishod. Budući da Južna Afrika to zna, oni su predvidjeli rezervni pristup: navode podstrekavanje na genocid, nekažnjavanje i takvog poticanja, neadekvatne domaće zakone i propuštanje istraga. Kao dokaz dali su čitav niz užasnih izjava Izraelskih funkcionera (izjave predstavnika izraelske države, uključujući premijera i predsjednika, čak su ponovljene), gdje bi upravo ta tačka podsticanja mogla biti posebno relevantna s obzirom na dostupnost dokaza. Kao dokaz genocidne namjere (koju je jako teško dokazati pred Međunarodnim sudom pravde i po Konvenciji o genocidu koja je pisana i modelirana ponajviše po zločinu Holokausta), Južna Afrika ukazuje i na vođenje izraelske vojne operacije u Gazi, uključujući ono što kaže da je njihov „neuspjeh u obezbjeđivanju ili osiguravanju osnovne hrane, vode, lijekova, goriva, skloništa i druge humanitarne pomoći za opkoljeni i blokirani palestinski narod” i njegovo kontinuirano bombardiranje, koje je prisililo “evakuaciju 1,9 miliona ljudi ili 85% stanovništva Gaze iz njihovih domova i stada u sve manja područja, bez adekvatnog skloništa, u kojima ih i dalje napadaju, ubijaju i nanose štetu.” Dokazi su mukotrpno pitanje u tako složenim postupcima, posebno pred Međunarodnim sudom pravde, što objašnjava argumente Južne Afrike u tom pogledu.
Južna Afrika, slično kao prošle godine Ukrajina protiv Rusije, traži od Međunarodnog suda pravde da preduzme privremene mjere (uključujući da Izrael smjesta okonča vojne operacije u Gazi). Privremene mjere ne zahtijevaju od suda da brzo donese odluku o predmetu, one su namijenjene zaštiti pozicija stranaka dok je slučaj u toku. Južna Afrika slijedi isti proceduralni stav kao Ukrajina protiv Rusije, tražeći privremene mjere prema Konvenciji o genocidu, koju je Međunarodni sud pravde naredio prošlog marta. To je, također, isti proceduralni stav koji je Gambija koristila protiv Mijanmara u svom zahtjevu za privremene mjere prema Konvenciji o genocidu 2019. godine. Mogla je to učiniti kao po obavezama erga omnes partes, što ima značaj i za ovaj slučaj. Poput Gambije, Južna Afrika ne tvrdi da je Izrael počinio genocid na svojoj teritoriji, već da kao strana u Konvenciji o genocidu ima moć da podnese ovu tužbu Međunarodnom sudu pravde zbog interesa svoje zajednice da spriječi genocid (jednostavno rečeno). Za razliku od ranije sudske prakse, Međunarodni sud pravde složio se da je Gambija stajala kao država potpisnica sporazuma, što je otvorilo vrata za ovaj slučaj. Slijedeći primjer Gambije u postupku protiv Mjanmara zbog kršenja Konvencije o genocidu, Južna Afrika svoj položaj zasniva na doktrini erga omnes partes. Ova doktrina omogućava državi članici ugovora koji štiti zajednička zakonska prava da provodi ta prava, čak i ako država nije direktno pogođena kršenjem. U svojoj primjeni Južna Afrika naglašava jus cogens prirodu zabrane genocida (imperativnost njenih normi), kao i erga omnes i erga omnes partes karakter obaveza koje imaju države prema Konvenciji o genocidu. S obzirom na to da sve države potpisnice Konvencije o genocidu imaju „zajednički interes da osiguraju da se djela genocida spriječe i da, ako se dogode, njihovi autori ne uživaju nekažnjivost“, dotične odredbe stvaraju obaveze erga omnes partes „u smislu da svaka država članica ima interes da ih poštuje u svakom datom slučaju”. U predmetu Gambije protiv Mijanmara, Sud je dozvolio da se predmet nastavi, te je po prvi put prihvatio erga omnes partes kao jedini osnov mogućnosti države da podnese tužbu. Nedavno je Sud prihvatio zajedničku predstavku Nizozemske i Kanade protiv Sirije zbog njenih navodnih kršenja Konvencije protiv mučenja na osnovu erga omnes partes a u novembru 2023. Sud je naložio privremene mjere koje od Sirije zahtijevaju da preduzme sve mjere da spriječi djela mučenja i da osigura očuvanje dokaza. Budući da je Međunarodni sud pravde već prihvatio erga omnes partes za sporove koji proizilaze iz Konvencije o genocidu i s obzirom na to da se tvrdnje Južne Afrike odnose na ključne odredbe Konvencije, vjerovatno će prihvatiti da vodi ovaj postupak.
Javna rasprava za donošenje privremenih mjera desit će se iduće sedmice. Ilustracije radi, kod tužbe Ukrajine protiv Rusije došla je odluka o privremenim mjerama mjesec dana nakon tužbe i dvije sedmice nakon javne rasprave. Zahtjevi za privremene mjere imaju prioritet i mogu se pokrenuti brzo, u roku od nekoliko sedmica. U predmetu Gambije protiv Mijanmara ta je odluka donesena dva mjeseca nakon tužbe i mjesec dana nakon javne rasprave. U odluci o privremenim mjerama Sud će utvrditi da li je prima facia nadležan. Ako se slučaj nastavi u meritumu, Međunarodni sud pravde održat će javne rasprave o sporu i donijeti konačnu presudu o tome da li djela Izraela predstavljaju genocid. Ako se predmet nastavi do konačne presude, postupak će, vjerovatno, trajati godinama (u predmetu Gambija protiv Mjanmara, Međunarodni sud pravde donio je svoju konačnu presudu otprilike dvije i po godine nakon prve molbe Gambije, kojom se zahtijevaju privremene mjere). Međutim ovdje je komplikacija to što bi neke sudije Međunarodnog suda pravde trebale da se povuku u februaru s novim sudijama koji će se pridružiti Sudu, što će vjerovatno usporiti trajanje postupka.
Treba primijetiti i da se Međunarodni sud pravde ponaša vrlo oprezno kad je riječ o davanju naziva predmetu (“Procesi započeti od Južne Afrike protiv države Izraela od 29. decembra 2023. godine“). Kod „Rusija–Ukrajina“ i „Gambija–Mijanmar“, u vrijeme objavljivanja podataka javnih rasprava za privremena mjere, slučajevi su već imali u nazivu Konvenciju o genocidu ili navode o genocidu.
Nakon predmeta „Gambija protiv Mjanmara“, Međunarodni sud pravde (koji je, zapravo, i kreiran za ovakve slučajeve – vidjeti član 38 (2 ) ( c) njegovog Statuta) neće imati izbora nego da odredi privremene mjere. One, najvjerovatnije, kao i u slučaju „Ukrajina protiv Rusije“, nalog Međunarodnog suda pravde neće imati efekta na terenu (mada ne mora značiti, jer je bilo i ranije predmeta u kojima se isto tvrdilo pa je stvarnost pokazala suprotno, npr. nakon određivanja privremenih mjera u sporu Nikaragve i Sjedinjenih Američkih Država 1984, za vojne i paravojne aktivnosti SAD-a u i protiv Nikaragve; ali više ih je gdje se privremene mjere nisu poštovale; primjer su privremene mjere koje nisu imale nikakvog efekta na Azerbejdžan koji je nastavio blokirati humanitarni koridor Lačin između Armenije i Nagorno–Karabaha devet mjeseci). Jer, kako je Međunarodni sud pravde pojasnio da su privremene mjere obavezujuće, postojaće odgovornost države za njihovo nepoštovanje, što bi zauzvrat opravdalo kontramjere protiv Izraela (ako ih bude i ako se prihvati (a do sada nije) da nalozi Međunarodnog suda pravde o privremenim mjerama sada utvrđuju obaveze erga omnes (partes)).
U fazi privremenih mjera Međunarodni sud pravde ne mora utvrditi da li je Izrael počinio djela genocida. Umjesto toga, on će razmotriti: (1) da li djela na koja se žali Južna Afrika mogu potpasti u odredbe Konvencije o genocidu, i (2) da li se Palestinci u Gazi suočavaju sa stvarnim i neposrednim rizikom od daljeg genocida (i dok predmet je u toku). Ovo sve neovisno o potrebi da se dokazuje psihički element genocida – namjera.
Baš kao i s tužbom Ukrajine, izvršenje odluka Međunarodnog suda pravde, kako preliminarnih tako i onih o meritumu, zavisi od Vijeća sigurnosti. Ovdje će SAD sasvim sigurno staviti veto na provođenje bilo koje odredbe protiv Izraela. To ne znači da ovaj slučaj nije važan, iako onda predstavlja samo lijepu simboličnu gestu Južne Afrike. Ovdje ovim ukazujem na stvarne nedostatke međunarodnog pravnog poretka koji ograničavaju njegove efekte. Prvo bi bile promjene međunarodnih normi koji se odnose na standarde dokazivanja u predmetima u kojima jedna strana tvrdi da je druga počinila genocid. Druga bi bila izmjena sistema glasanja u Vijeću sigurnosti.
