Fotografija: AP
Gdje zapinje? Postoji nekoliko kamena spoticanja, ali ukratko – uglavnom u dijelu da Ukrajina, kao napadnuta država, ne odstupa od zahtjeva za teritorijalnom cjelovitošću. No, sve su češći pozivi da zemlje nekako sjednu za pregovarački stol i barem pokušaju pronaći diplomatsko rješenje – i odgovarajućeg posrednika, što je već novi kamen spoticanja.
Prvo, malo ažuriranja događaja: 24. veljače 2022. ruski predsjednik Vladimir Putin objavio je da su ruske snage pokrenule “specijalnu vojnu operaciju” u istočnoj Ukrajini. Prva runda mirovnih pregovora slijedi četiri dana kasnije, 28. veljače, u blizini bjeloruske granice. Drugi krug pregovora uslijedit će 3. ožujka. Dana 5. ožujka tadašnji izraelski premijer Naftali Bennett, kojeg je ukrajinski premijer Volodimir Zelenski zamolio da posreduje, odletio je u Moskvu na trosatni razgovor s Putinom, a zatim u Njemačku na razgovore s njemačkim kancelarom Olafom Scholzom, koji je bio inicijator izraelskog posredovanja. Bennett je u svom posredovanju osim s Njemačkom koordinirao i sa SAD-om i Francuskom. Godinu dana kasnije, u veljači ove godine, rekao je da su obje strane željele zaustaviti borbe, da je osobno mislio da postoji “50:50” šansa za primirje, ali da su zapadne sile koje podupiru Ukrajinu blokirale dogovor jer se i dalje žele “boriti protiv Putina”. Kasnije je izrazio sumnju da je itko doista želio takav mirovni sporazum.
Treća runda pregovora između Rusije i Ukrajine održana je 7. ožujka, tijekom koje je glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov ponovno ustvrdio da će Rusija odmah prekinuti operaciju ako Ukrajina prizna Krim kao ruski, a Lugansk i Donjeck kao neovisne regije. Četvrta runda pregovora održana je putem videokonferencije od 14. do 17. ožujka, a peta runda 21. ožujka.
No 1. travnja, nakon povlačenja ruskih snaga iz Buče, na vidjelo je izašao masakr u ovom selu, kada su ruske snage navodno ubile od 73 (podaci Visokog povjerenika UN-a za ljudska prava) do 458 (podaci ukrajinske vlade) ukrajinskih civila. Internetske novine Ukrajinska pravda kasnije su izvijestile da je ruska strana pristala na sastanak Putina i Zelenskog, ali se sve promijenilo masakrom u Buči i pregovori su zaustavljeni.
Dana 9. travnja tadašnji britanski premijer Boris Johnson nenajavljeno je posjetio Kijev i rekao Zelenskom da je Putin “ratni zločinac na kojeg treba pritiskati, a ne s njim pregovarati” te da “čak i ako je Ukrajina spremna potpisati određene sporazume s Putinom, oni nisu”. Tri dana nakon Johnsonova odlaska iz Kijeva, Putin je rekao da su pregovori s Ukrajinom zapali u “ćorsokak”.
I ostali su u ovoj slijepoj ulici. U svibnju ove godine, ukratko, više od godinu dana kasnije, glavni tajnik UN-a Antonio Guterres izjavio je u intervjuu za španjolske novine El Pais da “mirovni pregovori za okončanje rata u Ukrajini u ovom trenutku nisu mogući”, jer su i Ukrajina i Rusija uvjerene u pobjedu. “Jasno je da su obje strane potpuno potopljene u ovaj rat i uvjerene su da mogu pobijediti”, upozorio je Guterres i pritom izrazio nadu da će u budućnosti ipak biti moguće dovesti Rusiju i Ukrajinu za pregovarački stol. Čini se da je Zapad voljan poslati (gotovo) neograničenu zalihu oružja kako bi produžio rat (rijetka iznimka bile su nedavne izjave britanskog ministra obrane Bena Wallacea i američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana, koji su rekli Ukrajini da pokaže više zahvalnosti za pomoć koju dobiva od Zapada i da Kijev prestane tretirati saveznike kao Amazonovo skladište oružja), ali ne pokazuje nikakvu inicijativu za mirovne pregovore između zaraćenih strana.
No očito je sve više onih koji žele diplomatsko rješenje – čak i s američke strane. NBC je prije nekoliko dana izvijestio o tajnim razgovorima između skupine bivših visokih dužnosnika američke nacionalne sigurnosti i nekolicine utjecajnih Rusa za koje se tvrdi da su bliski Kremlju. Ciljevi razgovora bili su postaviti temelje za mirovne pregovore, održati otvorene komunikacijske kanale s Rusijom i “osjetiti” gdje bi moglo biti prostora za pregovore, kompromis i diplomaciju za okončanje rata. Navodno je administracija Joea Bidena o njima bila obaviještena. Prema izvorima, čak se i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov sastao s članovima skupine na nekoliko sati u New Yorku u travnju. Među temama razgovora bile su neke od najhitnijih točaka, poput onoga što bi se trebalo dogoditi s teritorijima koje je Rusija pripojila, a koje Ukrajina možda nikada neće moći ponovno preuzeti. S Lavrovom su se susreli Richard Haass, bivši diplomat i predsjednik Vijeća za međunarodne odnose u odlasku, stručnjak za Europu Charles Kupchan i stručnjak za Rusiju Thomas Graham, obojica bivši predstavnici Bijele kuće i State Departmenta te članovi Vijeća za međunarodne odnose.
U diplomatskim krugovima neformalni razgovori ove vrste u kojima sudjeluju građani, a ne predstavnici vlada, poznati su kao “diplomacija drugog kolosijeka”, odnosno ”diplomacija kolosijeka 1.5”, ako jednu stranu zastupaju predstavnici vlasti, kao što je u ovom slučaju bio Lavrov.
S američke strane u razgovorima navodno sudjeluju i neki bivši predstavnici ministarstva obrane, poput NATO stručnjakinje Mary Beth Long, a s ruske strane, osim Lavrova, sudjeluju i akademici te čelnici nekoliko stručnjaka ili istraživačkih instituta koje bi Putin trebao poslušati. Također u travnju, Haass i Kupchan napisali su poduži članak za američki časopis Foreign Affairs pod naslovom “Zapad treba novu strategiju u Ukrajini”, u kojem su detaljno opisali plan “za prelazak s bojnog polja na pregovarački stol”, pri čemu Sjedinjene Države igraju ključnu ulogu u ovoj taktičkoj operaciji.
No, to nije jedina inicijativa za ponovnu uspostavu mirovnih pregovora u ovih 16 mjeseci. Prema USA Today u članku pod naslovom “Svi mirovni pregovori koje Kijev odbija prihvatiti”, broj mirovnih planova, inicijativa i ponuda trećih strana za posredovanje samo raste. Sve od kineskog plana u 12 točaka u veljači ove godine, brazilske ponude u travnju za vođenje “kluba mira” (ali sa zemljama koje nisu slale oružje Ukrajini), pa indonezijskog mirovnog plana do inicijative afričkog izaslanstva u lipnju ove godine i vatikanskog imenovanja kardinala Mattea Zuppija Papinim izaslanikom za mirovne pregovore također u lipnju ove godine. Ali kako piše USA Today, “ono što se ne čini da raste jest apetit Ukrajine da Kijev stvarno razmotri bilo koju od ovih inicijativa”. Zelenski i njegov najuži krug savjetnika više su puta ponovili da im ne trebaju posrednici za mirovne pregovore, uglavnom zato što Ukrajina kategorički odbija kompromis oko svog teritorija i inzistira na potpunoj obnovi teritorijalnog integriteta Ukrajine, uključujući Krim, a Putin ne pokazuje znakove da je spreman popustiti po pitanju Krima, Luganska i Donjecka. Putin također kaže da u Ukrajini neće biti mira sve dok Zapad i NATO ne prestanu opskrbljivati Ukrajinu oružjem. “Ako žele postići dogovorno rješenje sukoba, dovoljno je da prestanu slati oružje”, rekao je Putin na sastanku s ruskim ratnim izvjestiteljima u lipnju. Dmitrij Trenin, bivši ruski vojni obavještajni časnik sada politolog na Visokoj školi ekonomije u Moskvi, rekao je da Putin “pozitivno odgovara na ideje koje su predložile Kina i druge nezapadne zemlje” i krivi Ukrajinu za izostanak mirovnih pregovora jer odbija pregovarati. No, kako piše USA Today, Kijev možda ima dobar razlog za oprez. U svibnju su deseci ukrajinskih organizacija civilnog društva objavili apel upozoravajući da bi svaki pokušaj uspostave primirja prije nego što se razriješe ključne točke razilaženja omogućio Rusiji da konsolidira teritorije koje je stekla. “Ovi pozivi na pregovore s Putinom bez otpora zapravo su pozivi na predaju našeg suvereniteta i teritorijalnog integriteta”, stoji u zajedničkom priopćenju skupina. S njim se slaže i Trenin: ”Prekid vatre ne bi završio rat, već bi značio samo stanku nakon koje bi se borbe nastavile, još intenzivnije”, rekao je i dodao kako vjeruje da je pobuna Wagnerove grupe pod vodstvom Jevgenija Prigožina ojačala Putina, a ne oslabila, kako su zaključili mnogi zapadni vanjskopolitički stručnjaci. “Putin je sada u jačoj poziciji u usporedbi s onom u kojoj je bio kad je oštar spor bjesnio unutar njemu lojalnih ljudi. Ako želi ojačati svoj autoritet, rotirati svoje podređene, unaprijediti ih ili degradirati, sada to može učiniti lakše nego prije.”
A umirovljeni profesor mirovnih studija David Cortright smatra da je vrijeme da Ukrajina i Rusija počnu razgovarati o tome kako okončati rat – čak i ako ne vjeruju jedni drugima ili potencijalnim posrednicima. “Nema razloga da se bojite diplomacije. Ne morate popustiti protivniku ili prihvatiti njihove uvjete. Znamo iz drugih mirovnih procesa da se oružani sukob obično nastavlja čak i kada diplomacija počne”, rekao je za USA Today. Istodobno dodaje da je unatoč opravdanom skepticizmu Ukrajine i njezinih saveznika prema kineskom mirovnom planu, u najboljem interesu Kijeva da surađuje s Pekingom zbog kineskog ekonomskog utjecaja na Rusiju. “Međutim, to ne znači da Ukrajina mora učiniti bilo kakve kompromise u pogledu svojih zahtjeva prema Rusiji ili povući sve svoje snage s teritorija koje je Rusija pripojila.” Kako javlja NBC, sve je više znakova da su Sjedinjene Države i njihovi saveznici sve željniji nastavka mirovnih pregovora na jesen, nakon završetka ukrajinske protuofenzive. Prema Washington Postu, tijekom tajnog posjeta Kijevu u svibnju ove godine, ukrajinski predstavnici predstavili su direktoru CIA-e Williamu Burnsu plan za dovođenje Moskve na mirovne pregovore do kraja godine. Nadolazeći američki predsjednički izbori također igraju ulogu u inicijativi za okončanje rata, jer se demokrati boje da će republikanci smanjiti svoju potporu Ukrajini.
Alfred de Zayas, profesor prava na Sveučilištu za diplomaciju i međunarodne odnose u Ženevi, koji je radio i za Ujedinjene narode kao neovisni stručnjak za međunarodni poredak i pravo, prije nekoliko je dana u američkom internetskom časopisu Counter Punch napisao opširni esej o ulozi posrednika u mirovnim pregovorima između Ukrajine i Rusije. De Zayas upozorava da posredovanje moraju provoditi ljudi koji nemaju udjela u ishodu sporazuma, što se odnosi i na rusko-ukrajinski sukob, koji je “u biti sukob SAD/EU/NATO/Ukrajina protiv Rusije”. “Trebalo bi biti jasno da vjerodostojni posrednik ne može doći iz SAD-a, Britanije, Francuske ili Njemačke. Ali postoji niz mirovnih planova i kvalificiranih posrednika koji su se dobrovoljno prijavili za tu ulogu, uključujući papu Franju i čelnike Latinske Amerike, Afrike i Azije.” Ali ono što nedostaje, upozorava De Zayas, jest spremnost političara iz zemalja članica NATO-a da zamisle bilo što drugo osim “Putin mora izgubiti” ili “Ukrajina mora pobijediti”. ”Evidentno je da se radi o ratu preko posrednika (proxy war) i da nije u pitanju samo sudbina Ukrajine, nego i održivost post-NATO svijeta, odnosno multipolarnog svijeta pod Ujedinjenim narodima, ali ne i pod SAD-om i nekada svemoćnim dolarom”, piše De Zayas. “Da se radilo o jednostavnom bilateralnom sukobu između Ukrajine i Rusije, to se moglo izbjeći, a čak i nakon ruske invazije, moglo se riješiti u nekoliko tjedana uz pošteno i iskreno bilateralno posredovanje. Ali ukrajinski rat je klasični rat preko posrednika u kojem geopolitički interesi mnogih zemalja, posebno članica NATO-a i EU, igraju ključnu ulogu. Ti interesi su u sukobu s dogovorenim mirom i vode svijet u ozbiljan rizik od nuklearnog sukoba.” Istodobno, De Zayas ukazuje na duboko ukorijenjenu potrebu uključenih da potvrde vlastitu propagandu i strah od gubitka ugleda – kako među vlastitim građanima tako i u inozemstvu – kao prepreke svakom razumnom dijalogu. “Primjećujem da mnogi političari zapravo vjeruju vlastitoj propagandi i ne mogu zamisliti da bi mogli pogriješiti u procjeni činjenica i pozadine određenog sukoba. Ono što postaje vrlo očito jest da mnogi političari, posebno u zemljama NATO-a, imaju nerazvijen osjećaj samokritičnosti i snažan osjećaj uvjerenja u vlastitu ispravnost. Taj binarni način razmišljanja, dominantan na Zapadu i u mainstream medijima, dijeli svijet na dobre i loše zemlje, na demokracije i autokracije, iako te etikete objektivno nisu primjerene.” De Zayas također kaže što on vidi kao problem ukrajinskog polaganja prava na teritorijalni integritet kao prvi uvjet za bilo kakve mirovne pregovore. “Neće biti moguće obnoviti teritorijalnu cjelovitost Ukrajine prema granicama iz 2014. godine, jer bi to neizbježno prekršilo pravo na samoodređenje naroda Donjeckog bazena (Donbasa) i Krima. A ako postoji bilo kakva sumnja u volju stanovništva u tim područjima, UN bi trebao provesti propisno praćen referendum s vanjskim promatračima”, piše De Zayas, dajući primjer Kosova. Kao što ne možete prisiliti većinsko albansko stanovništvo Kosova da se vrati pod teritorijalni integritet Srbije, tako se većinsko rusko stanovništvo Donjeckog bazena i Krima nikada neće vratiti u Ukrajinu, osim ako to ne odluče na referendumu.
Richard Caplan, profesor na Oxfordu koji je objavio niz studija o tome kako ratovi završavaju i uvjetima koji održavaju mir, ističe da je otprilike četvrtina ratova od 1946. završila u manje od mjesec dana, a četvrtina u manje od godinu dana. Drugi su u prosjeku trajali više od desetljeća. “Na kraju će Ukrajina morati odlučiti što joj je prihvatljivo. Ali postoji razlika između ishoda koji zamišljate i onoga koji stvarno postižete”, zaključuje Caplan.
Preveo sa slovenskog Mario Kopić
Kaja Sajovic, RTV Slovenija.
