Foto: Arhiv
Jedna od riječi koje su nestale zauvijek iz našeg vokabulara jest riječ – čestitost. Lijepa je to riječ kada malo bolje pogledate, kao što je tako lijepih riječi pun naš bogati jezik. Riječi kao što su poštenje, ljubav, privrženost.
Nisam slučajno od svih tih lijepih riječi izabrao baš ove tri, jer su sve zajedno povezane uz meni jednog dragog čovjeka kojeg sam imao čast upoznati. Vjekoslav Viđak bio je jednostavan čovjek, kako već jednostavni ljudi u Splitu znaju biti. Niti malo važan niti malo teatralan, kakvi su danas ljudi na njegovom položaju i ako bih ga mogao opisati u jednoj riječi, a takvim ga je opisala moja mati, tada bih izabrao tu lijepu riječ koja je više metafora nego li riječ, i ona je – jednostavan.
Čudno je kako se uz jednostavne ljude veže ona lijepa riječ – čestitost.
Moja majka radila je tih godina u kultnom splitskom dućanu mješovitom robom. Pamtit će ga stariji, i zvao se „Bonačić.“ U tom kutku svemira koji je postao i moje igralište, ali i prozor u svijet, moja me mati upoznavala sa mnogim važnim ljudima u Splitu. One koje je neobično cijenila, poštovala i one za koje joj je bila čast da joj se jave, krstila bi jednostavnim ljudima.
– “Vidiš kako je to jednostavan čovjek”, znala bi mi kazati, ne bez ponosa što je voli i poznaje ni manje –ni više nego gradonačelnk grada Splita. Gradonačelnik, kako je to tada zvučalo važno, a opet, iz usta moje majke, poprilično jednostavno. Ja sam naravno kopao nos i provirio bih iza pulta samo ako bi u Bonačić ušao Ivica Šurijak ili Tomislav Ivić.
Vjekoslav Viđak, kakvog ga pamtim, bio je uistinu jednostavan čovjek. Čovjek jednostavnih navika i jednostavnog ophođenja s ljudima. Bio je to čovjek koji je volio poznavati splitske batelante, fakine, škovacine, ali i blagajnice u dućanima koji su mirisali na Split. Davali mu onaj Fellinijev timbar i kolorit.
Znao sam tog čovjeka skriven među kutijama promatrati kako za sve i za svakoga ima vremena i kako sa bilo kim zastane, popriča, ili se jednostavno srdačno pozdravi. Ljudi koji su prilazili gradonačelniku bili su puni poštovanja, i tada sam kao dijete odlučio da neću biti astronaut nego gradonačelnik. Jer gradonačelnik pomaže ljudima. Gradonačelnik za svakog ima vremena, čak i za probleme čistača ulica, i što je najvažnije, gradonačelnik brine da grad koji volim više od života – raste. Napreduje. Cvijeta kao onaj opjevani „cvit mediterana“ što procvate u agavi, pa mu se divite kako od neuglednog pupoljka postane cvijetom posebne i purpurne boje.
Grad, a ime mu samo to govori, u svom sinonimu znači prostor koji se gradi, u kojem se gradi, i u koji se planira graditi. Grad, i njegov gradonačelnik, simboliziraju taj progres, i gradnju na čijem čelu se nalazi čelnik, dakle gradonačelnik, dakle onaj koji brine da se taj i takav grad – gradi. Vjekoslav Viđak to je jako dobro znao, i Vjekoslav Viđak svoju je ljubav prema gradu nesebično i privrženo ugradio u svoj Split.
Osme mediteranske igre, prve koje pamtim, moj su grad pretvorile u gradilište, a njive, livade i močvare periferije grada zamijenili su kranovi, dizalice i kakofonija radnika koji su podizali novi, velebni polis koji je rastao pred našim očima. Sportski centar Gripe, koji je i danas arhitektonsko čudo, Poljudska ljepotica i Park mladeži, Teniski centar Firule, nicali su paralelno sa Splitom 3, skladnim kaskadnim životnim prostorom grada i moderenim, futurističkim Mertojakom. Danas pola Splita živi u tim stanovima koji su izgrađeni za vrijeme tih nekoliko godina u kojima je nastala vizura grada kakvu poznajemo danas.
Vjekoslav Viđak, ako ste mislili da se promijenio tih godina, ili zasluge za procvat grada pripisao sebi, tada ste se grdno prevarili. Taj čovjek stajao je i tih dana na svojim „štacijama“ kako ih je zvao, slušajući male, obične ljude i njihove probleme. Vjekoslav Viđak bio je kolos, no on bi vam i danas na tu sintagmu samo odmahnuo rukom.
Vjekoslav Viđak bio je takav čovjek, jednostavan, ali što je najvažnije – čestit.
Od tih dana, tog vremena koje vam opisujem, prošao je jedan čitav život. Od dječačkog sna da budem dostojan sljedbenik velikog Vjekoslava odustao sam davno. Odrastajući, shvatio sam koliko je taj posao važan, koliko zahtjevan, i koliko sam bio u zabludi kao dijete da je Vjekoslavova jednostavnost bila jednostavna. Čovjek kad odrasta, odraste valjda kada spozna svoje limite, i u toj mjeri odrastao sam dovoljno, sasvim dostatno da shvatim kako se nekih stvari i nekih poslova moje skromno znanje nije kadro uhvatiti.
Tu spoznaju shvatio sam kao dio čestitosti, barem jednim njenim dijelom, i kao takvu, tu sam riječ koja je oduvijek meni bila sinonim za Vjekoslava Viđaka, tako i shvatio.
Čestito je znati svoje limite, i takve teške zadatke, kao što su progres grada prepustio sam drugima.
Kako su nestajali čestiti ljudi, tako su nestajale i takve čestite riječi, pa se sama čestitost u memoriji ljudi počela gubiti. Kada takve riječi u narodu zamijene nekakve druge, oštre i nakazne, kao što su klijentelizam, korupcija, nepotizam ili oholost, one naše lijepe s početka priče povuku se pred tim strašnim riječima i isčeznu, kao što pamćenje isčezava sa novom genracijom koja ljude kao što je bio Vjekoslav Viđak nikada neće upoznati.
Jer u ovom nakaznom vremenu takvi ljudi jednostavno nisu mogući.
Trideset dugih godina, mi što pamtimo grad, kranove i buku gradilišta, čekamo da se te riječi vrate u našu svakodnevicu, kao što smo puni nade čekali da na ključno mjesto gradonačelnika konačno zasjedne netko tko dovoljno voli moj grad, ali je i dovoljno jednostavan da ga jednostavno i praktično održava.
Nismo naravno tražili kruha preko pogače, i tražili da taj i taj bude još i čestit, ali smo se kao ljudi nadali. Nadali smo se, barem moja izgubljena rock generacija da će iz našeg neprilagođenog plemena izrasti jedan takav. Dovoljno punker da se uhvati u koštac sa rodijačkom žabokrečinom koja je zavladala mojim gradom i dovoljno rockerom da to napravi u stilu, stilu moje nikad prilagođene generacije.
Pojavili su se naravno ljudi koji su nas uvjeravali da su pošteni, da im je najvažniji grad i njegova budućnost. Puna su im usta bila nesebičnosti, puna obećanja energije koju namjeravaju uložiti u grad. Da se taj grad popravi, da se umije, da se očisti i uredi, zapostavljen i zapušten, kakav je već trideset godina iza Vjekoslava Viđaka. Trideset godina i kusur, u kojima se njegov grad nije milimetra pomakao od grada kakvim nam ga je ostavio.
Pažljivo sam slušao sve gradonačelnike i niti u jednoj rečenici nisam čuo, a kamoli spoznao riječ koju sam htio čuti, osjetiti, a ona je pogađate bila moja i uvijek ista.
Riječ čestitost.
Čudna je stvar sa ljudima bez emocija. Kako i na koji način takvi ljudi prevare toliko ljudi. I još je čudnija njihova glad da budu na poziciji koja je oduvijek bila vitalna za grad. Kada takvi ljudi, da budem sasvim banalan, ljudi bez morala i čestitosti, u hijerarhiji zasjednu na sami vrh, tada se sve ispod njih zaledi. Hibernira. I naravno, što je glavna nuspojava – zaustavi. Moj grad, barem ja tako osjećam jer ga volim, zaustavljen je u vremenu. U vremenu Vjekoslava Viđaka i takvim je do dan danas ostao.
Od ulica i asfalta koji je popucao vremenom, pa do pročelja zgrada i fasada, u ovom gradu sve je prkosno stalo, da čak i onima najupornijima grad pokaže kakav je jednom bio, a kakav je sada.
Nije li grad tim živo biće?
Ima li, ako tako gledamo na grad, grad svoj prkos, svoj „dišpet“ što bi mi u Split rekli? Nije li grad kao Pepeljuga koja je samo jednom bila princeza? Blještava, veličanstvena, da bi je vrijeme, nebriga i zapuštenost uništili. Ponovo pretvorili u Pepeljugu?
Teško je nama, djeci Vjekoslava Viđaka, danas gledati ovakav grad. Strašno te zaboli podatak da sedamdeset i pet posto mojih sugrađana više ne idu na rivu. Naš dnevni boravak nekoć. Boli kada vidiš grad koji su preuzeli turisti. Kao da je njihov rođeni, a ne naš. I boli, strašno boli kada u Splitu više nema Splićana. Kada ne čuješ onaj šušur, govor, batudu, zajebanciju koja ti je bila normalna. Svakodnevna, a više je nikada nećeš čuti.
Nikada kao do sada zub vremena tih nesretnih trideset i kusur godina u kojima se u gradu nije napravilo ništa, nije ostavio takvog traga na njegovim ulicama, pročeljima, krvotoku.
Sramotno je ući u grad, koji bespravnom i divljom gradnjom naliči na favelu, a ne na grad. Sramotno je stajati u nepreglednim kolonama na svim njegovim ulazima, izlazima, na ulicama koje vode u trajektnu luku, u sam centar ili na periferiju. Sramotno je voziti gradom i ulicama kojima je zub vremena podigao asfalt, tužno je i srce ti se kida kada znaš, kada si svjestan da se doslovno ništa u gradu nije ključno napravilo u tih dugih trideset godina. Osim što se dopustilo stihijski turizam. Isti oni koji je pojeo Veneciju, devastirao zauvijek Barcelonu i njihov način života.
S tim u mislima ispratio sam još jednu sjednicu, još jednog tužnog Gradskog vijeća na kojoj su vjećnici grada usvojili rebalans proračuna i odlučili da se grad ponovo zaduži. Kao što se zadužuje zadnjih trideset i tri godine.
Planiraju se gradnje, sanacije, projekti, od kojih kako smo navikli nikada neće biti ništa. Čudovišna administracija grada ponovo će se namiriti i iz tog kredita, grad će zaposliti nove ljude bez vizije, dara i ljubavi prema gradu, i grad Split nastavit će živjeti u svojoj iluziji da je grad. Da se gradi, i da se njim upravlja iz čestitosti.
Iako nisam vješt u brojkama, računu pogotovo, ta me vijest nasmijala. Najnoviji kredit uzet će naš grad, sa našim najnovijim gradonačelnikom, iako smo samo od Ultre u proteklih šest godina utržili 3 milijarde kuna. To govorim za cjelokupni iznos, no veliki dio kolača išao je i za proračun grada, dakako. Ništa manje nije utržila ni lijepa nam i mila država, koja je inkasirala 300 milijuna kuna, ili frapantnih 0,08 posto ukupnog BDP-a Hrvatske.
Sam Ultra Festival generirao je ukupnu potrošnju u prosjeku godišnje preko 525,3 milijuna kuna od kojih se znatan dio slijevao u gradsku blagajnu. Tri milijarde kuna, mi smo uprihodili, da nikada nismo uložili ni kune, a kamoli današnjeg eura u pristupnu cestu trajektnoj luci, da se ista proširila ili sanirala.
Tri milijarde kuna koje nismo uložili u nove dječje vrtiće, sanciju škola, ili u stambene prostore za mladost grada koja već desetljećima svoju sreću traži drugdje. Samo od Ultra Festivala, i samo u proteklih šest godina.
Zamislite što bi Vjekoslav Viđak napravio za svoj Split sa jednom milijardom? Zamislite što bi napravio u tih šest godina taj vizionar i zaljubljenik u svoj Split i kako bi naš grad izgledao danas da smo na mjestu gradonačelnika imali njega?
No, ono što najviše zamišljam i nije vezano toliko za eure, milijarde, šporke pare. Vjekoslav Viđak nikada ne bi dozvolio ovakav stihijski turizam. Vjekoslav Viđak nikada u Splitu ne bi dozvolio Pub Crawl i stotine tisuća razularenih maturanata što divljaju gradom.
Vjekoslav Viđak nikada ne bi dozvolio da se njegov grad odvoji od svojih građana niti bi dozvolio još jedno ljeto kakvo smo imali ovo. Ljeto koje niti jednom gradu ne bih preporučio. Vjekoslav Viđak našao bi način da to zaustavi i da nekolicina i njihov profit ne mogu devastirati čitav jedan grad. Vjekoslavu Viđaku ovakav Split se nikada ne bi dogodio. Stoga me živo zanima što će po tom pitanju napraviti ovaj naš najnoviji gradonačelnik koji je ovo ljeto tako fino uredio naš grad u još stariji i još ljepši tematski park za turiste. Kakvu strategiju ima za ljeto i sezonu koja će startati već u treći mjesec sa pomahnitalom i polugolom omladinom ispod naših prozora. Kakvu viziju, kakav plan? Jednom se veliki Miljenko Smoje zajebavao sa tadašnjim vapajima građana Splita da Splitu opet ‘triba vratit dušu.’ Osobno mislim, a vjerujem i puno vas misli isto, da današnjem Splitu prvo treba vratiti njegove građane, a zatim dušu. No, bojim se da ćemo za to morati čekati nekog novog Vjekoslava Viđaka. Ako su takvi ljudi i takvi gradonačelnici više uopće i mogući.
