Krenuh u avanturu čitanja bez ikakvih očekivanja, jer mi ni autorica, ni naslov nisu bili poznati. Ali, ponudi i izazovu nisam mogla odoljeti. Nakon prvih par stranica i pročitanih pjesama koje to zbog slobodnog stiha i forme i jesu i nisu, zadrhtah i poželjeh pročitati je cijelu, jer… “Ja sam sanjar. Nemoj meni da ja moram. Nemoj me smanjivati, jer se ti bojiš letjeti(…) Sanjar sam. Ne vrijedi ti govoriti. Ne slušam. Samo dišem i postojim”
Insistiranje na tematskom okviru kod Stanišića ne dolazi iz formalne potrebe da se bavi pričama u kojima se osjeća sigurno, nego je to potreba da se iznova suočava sa traumama vlastite prošlosti.
Snovi se najlakše ostvaruju kad se probudiš, Domovino!
Pa, stoga, hvala Ti na svemu onom što si učinio za Grad u svome kratkome životu, kao i na svemu onom što sam od Tebe naučio. A moglo se puno toga. O svemu. A najviše o mostarskome zajedništvu… o „ostajte ovdje“, kao što smo i mi se vraćali… i ostajali.
Predraga Matvejevića nema u ovdašnjem obrazovnom sistemu. Nema mu ni traga ni glasa. Ali, to je, na neki način, i logično. Ljude poput njega ovdašnji bi nacionalni dušebrižnici i njima potčinjeni akademski radnici najrađe protjerali iz književnosti. Od njegovih bi knjiga, da se to ikako može, napravili isto ono što su rat i gradske vlasti napravile njegovoj kući – pretvorili bi ih u ruševinu i onda čekali da vrijeme i zaborav učine svoje.
Knjiga "Sjećanje i poricanje: Od ZAVNOBiH-a do naših dana" autora profesora Nerzuka Ćurka, predstavljena je u Sarajevu. Nastala je kao rezultat kritičke analize trenutne bh. politike, ali pruža i novu interpretaciju ZAVNOBiH-a kao apsolutnog događaja za državnost Bosne i Hercegovine.
Otvaram poštanski sandučić i u njemu nalazim ceduljicu na kojoj piše da sam pošiljku trebla preuzeti još jučer. Pozivam poslovnicu pošte naznačenu na ceduljici i objašnjavam kako nemam naviku da provjeravam poštanski sandučić. Ljubazni uposlenik obavještava me da pošljika još uvijek nije vraćena. Uzbuđena što su moje drugarice odlučile da me ovako iznenade, odlazim da je preuzmem. Dvadesetak minuta poslije ponovo sam u stanu, s kovertom o čijem sadržaju neću govoriti. Razgledam je – prvo uočim rukopis drugarice kojim je ispisana moja adresa, a iznad i poštansku markicu. Na njoj je lik žene tamne kose, punih usana, krupnih očiju, lastavičijih obrva i visokog čela koji odaje intelekt. Glavom i bradom lik Ševale Zildžić-Iblizović, prve žene ljekarke u Bosni i Hercegovini. Predvodnice u osiguranju visokog obrazovanja ženama.
Postoji jedan grad na svijetu u koji se uvijek poželim vratiti. Grad star skoro 2.700 godina, koji prve tragove naselja bilježi oko 660 godina prije nove ere. Šta je to u tom gradu tako neobično? Tako privlačno? Tako šarmantno i drugačije? Istorija? Kultura? Građevine? Spomenici? Parkovi?
Kad bih ja bila Vita, pisala bih joj pisma, doslovce svakoga dana u godini, čak i kad bi me ubijale kostobolja, migrena i bijeli bijes na užasne malograđane, na gomilu i njeno prostaštvo, na zadrigle i tupe političare, na djecu koja nemaju kompasa ni budućnosti, na prijatelje čija je jedina uloga da dosađuju i osuđuju, na svijet u kojemu smo se obje zabunom zatekle i koji valja preživjeti, upirući se jedna drugoj o nakrivljeno rame.
Serije poput "Nasljeđa" i "Bijelog lotosa" i filmovi poput "Parazita" i "Trokuta tuge" predvode trend tzv. eat-the-rich satire uperene protiv bogataša, a globalna nejednakost se za to vrijeme povećava – petorica najbogatijih ljudi na svijetu udvostručila su svoj imetak od 2020. naovamo, pet milijardi ljudi je istodobno osiromašilo
Kroz život, kao po meku ćilimu, hodah s Kemalom Montenom. U kojem je kucao pun, zlatan Mjesec iz čijih su kratera izvirale pjesme. Bez njih bih se izgubio u vječnosti žedan ljubavi i nježnosti. Otud ovo slovo za dušu koju je, koju smo, dijelili s drugim.
Svetlana Broz, Galaksija Gojer (stazama poezije i teatra), Gariwo, Sarajevo, 2023.)
