U triangularnom savezu poslušnosti duhovne praznine i cinizma stvara se prostor za stvaranje fanatičnog autoritarnog populizma (nacionalizma), što sve otvorenije gura ka stvaranju totalitarnog teokratskog režima što vodi apsolutnom trajnom potčinjavanju volje i slobode čovjeka vladaru i bogu (crkvi).
Zovu ih snowflakes generation. Stariji im zamjeraju da su preosjetljivi, krhki, da previše pokazuju osjećaje, da se mora paziti na svaku riječ kad se s njima razgovora, jer se lako uvrijede. Rodili su se između 1995. i 2010., žive s telefonom u ruci, u digitalnom svijetu se osjećaju kao kod kuće.
Nakon 60 godina rata, ne patim od PTSP-a, ali patim od nemogućnosti da neke scene zaboravim, kaže Don McCullin, heroj fotonovinarstva.
Naša knjiga kontrira trendu da se na visokomodernističke spomenike NOB-u ne gleda razvojno, nego kao da su pali na Balkan s neba. Taj pristup osporava našim prostorima i socijalizmu sposobnost proizvodnje nečega tako suvremenog i kompleksnog, rekle su urednice zbornika "Shaping revolutionary memory – The production of Monuments in Socialist Yugoslavia"
Hadžem Hajdarević bio, prije svega i poslije svega, najvećma pjesnik. On je svojim intelektualnim i duhovnim habitusom rođen da bude pjesnik. On je bio zaronjen u poeziju bez ostatka i bez rezerve. Iako nije vjerovao kako će poezija promijeniti svijet napisao je dvanaest knjiga poezije
Povodom izlaska filozofskog eseja “Pasti u visine” u izdanju kanadske kuće Nota Bene, naša saradnica razgovara sa autoricom Majom Ombašić. Razgovor objavljujemo u dva dijela
Ovakvi tekstovi su početak drugačijeg razumijevanja rodne ravnopravnosti u Islamskoj zajednici i dobar su primjer za nastavak progresivnih tumačenja vjere. Oni koji nisu u stanju napraviti odmak od patrijarhata upakiranog u religijsko ruho ne mogu pravdati svoju mizoginiju božanskim naumom. Žene i muškarci iako biološki različiti jednako su vrijedni pred Bogom a tako bi trebalo da bude i pred ljudima. Neki ljudi, poput hafiza Zajimovića to shvate na vrijeme pa korigiraju svoje stavove, a neki nažalost ne žele ništa kritički propitivati, jer to zahtijeva trud, rad i spremnost da prihvate promjenu
Važan, upravo epohalan kulturni pothvat protječe bez ikakve javne pažnje: na srpski jezik prevedena su neka od ključnih djela izvorne budističke literature. Taj golemi posao obavio je, i još uvijek obavlja, novosadski profesor književnosti, knjižničar i arhivist Branko Kovačević, višedesetljetni budistički praktičar, prevoditelj i pisac, utemeljitelj Theravada budističke zajednice “Srednji put” u Novom Sadu, kao i budističke kuće, samostana, „Oxford Buddha Vihara“ u Čortanovcima, mjestu na pruzi Novi Sad – Beograd.
Odlazak Hadžema Hajdarevića opomena je (još jednom) da ne odlaze oni koji ostavljaju tragove – one smislene tragove utkane u prostor književnog teksta i Njegove književnosti – jer, prostor jezika i prostor književnog teksta, prostor je slobode, one kroz koju ćemo tražiti smisao… Sve dok poput kćerkice Mirne, u kojoj je samo ime „mir“, ne postanemo mirovni lideri, svi unutar mirne Bosne i Hercegovine – jedna od suštinskih želja kroz djela i djelovanja Hadžema Hajdarevića
Bez obzira na to koju kulutru ili traumu pisac migrant reprezentira u tekstu, ne možemo isključiti činjenicu da književnost dijaspore jeste bosanskohecegovačka, da na nju grčevito referira, ali i da je ona u isto vrijeme i književnost nove kulture, nastala in-between, kao i identitet pisaca, zbir razlika – reprezentira (ne)pripadanje u dva kulturna konteksta, ali na njih i referira
Samo kultura nastala na zajedničkom prostoru od 22 miliona stanovnika, sa pet ozbiljnjih univerzitetskih centara i 12 perifernih, dviju matica, nekolicinom akademija nauka i umjetnosti, mogla je iznjedriti relevantne pravce u umjetnosti: jugoslovensku avangardu u književnosti, škole nadrealizma te autohotnog jugoslovenskog zenitizma i pokrete poput collegium artisticuma, Crni i Novi talas u filmu; Novi talas, Novi primitivizam i Neue Slowenische Kunst u muzici, ili pak Novi strip u crtačkim umjetnostima. Gdje smo danas sa kulturom - pitanje je na koje odgovor možemo dobiti tek zavirimo li u rebalans budžeta za kulturu u jednom dijeli BiH (entitetu Republika Srpska) po kojem je grant za kulturu smanjen sa ionako malih 1,25 miliona KM na smiješnih 150.000 KM!
Kapitalistički poredak donio je prosperitet i blagostanje manjini, pa ne iznenađuje da jugonostalgija i dalje postoji. Ogleda se u čežnji za socijalizmom, socijalnom sigurnošću i jedinstvenim nacionalnim identitetom.
