Dvadeset i jednu godinu Dunja Hrnjičić čeka informaciju nadležnih službi o motivima, nalogodavcima i egzekutorima postavljanja eksplozivne naprave od koje je preminuo njen suprug Smail, a teško ranjen sin.
Nadležno tužilaštvo HNK-a kantona u više je navrata ovaj predmet pokušalo arhivirati kao još jedan u nizu nerasvijetljenih ubistava u Mostaru nakon završetka rata.
Kako bi se slučaj ubistva Smaila Hrnjičića nakon dvije decenije rasvijetlio, njegova supruga Dunja napisala je apel ljudima koji imaju bilo kakva saznanja o ovom događaju da ista prijave nadležnim.
Republika Srpska i Srbija su vjerovatno jedina dva preostala mjesta u Evropi u kojima određeni političari koketiraju sa Rusijom, održavaju otvorene kontakte sa tamošnjim režimom, te u ovim okolnostima žele unaprijediti saradnju sa zločinačkim režimom u Moskvi. Oni otvoreno stalno negiraju BiH kao državu i nekažnjeno šire šovinistički narativ, isti onaj kojeg je Rusija plasirala prema Ukrajini.
U izjavi za medije, poslije promocije knjige „In vino libertas“, održane u petak, u Hrvatskom domu Herceg-Stjepan Kosača, Valentin Ćorić je, između ostalog, izgovorio rečenicu koja je, koliko sam mogao da primijetim, u ovdašnjoj javnosti – o onoj u Hrvatskoj izlišno je i govoriti – prošla uglavnom ispod radara. „Ljude razumijem. Oni su prošli to što su prošli. Svi smo mi žrtve rata“, rekao je Ćorić.
Taman kad pomisliš da si već sve vidio i čuo i da te više ništa ne može (neugodno) iznenaditi, pročitaš vijest da je Valentin Ćorić juče promovisao knjigu u Mostaru. Kako kažu, autobiografske zapise iz Haga ili kako je sam autor knjige istakao, glavna tema knjige je proizvodnja vina u zatvoru. I ništa neobično ne bi bilo u svemu tome, da sam autor nije osuđeni ratni zločinac
Svakako, postoje vremena kada valja nadići uskoću nacije i tobožnju svetost identiteta, ne biti tek Nijemac, Izraelac, Hrvat…, ne-pripadati, biti beskućnik, to jest. Tada se može zauzeti makar moralni stav da se djecu ne smije ubijati. I stati na stranu Palestine danas, kao Bosne jučer, ili Židova prije 80 godina.
Svako društvo ima svoje poltrone. I socijalizam ih je, dakako, imao, ali je u tom društvu Picasso radio plakat za ''Neretvu'', a Andy Warhole za Olimpijadu u Sarajevu 1984. godine. E sad smo spali na notornu Sanju Vulić. Praktično smo stigli do Danteovog ''Pakla''. Što i nije loša vijest, jer slijedi – čistilište!
Dok EU i pojedine zemlje članice povećavaju svoje budžete za sekuritizaciju i eksternalizaciju graničnog režima, novac za identifikaciju i sahranu ljudi koji umiru tokom migracije ne postoji. Ove smrti se ne pominju u pregovorima o Novom paktu o migraciji i azilu. Štaviše, kada se spominju od strane onih koji su uključeni u upravljanje migracijama, smrti na granicama, u kampovima i centrima za pritvor migranata se koriste kao oruđe propagande, šaljući poruku da je migracija opasna prijetnja društvu
Ostaje da svaki vjernik, čak i ako izostane adekvatna podrška svećenstva, sam razmisli što zapravo znači biti kršćanin te ima li njegov život u praktičnom smislu ikakvih dodirnih točaka s Isusovim riječima i djelima.
U središtu više ne bi smio biti ni odgoj za bogobojažljivost ni odgoj za čovjekovo herojstvo, ni odgoj koji odgaja čovjeka u službenika Boga, ni odgoj koji odgaja čovjeka u Gospodara svijeta, nego odgoj za suštinsku dopustivost. Odgoj za otvorenost spram svijeta, svijeta kao prostora bivstvovanja.
Kakav god da je slučaj, očigledno se radi o pokušaju gušenja kritike, a ovo samo po sebi dovoljno govori koliko je propaganda srpskog nacionalizma, koja je upućena građanima u RS-u, o slobodi srpskog naroda, nezavisnosti i kvalitetu života, zapravo obična obmana koja za cilj ima uspostavljanje izborne prolaznosti.
Nakon 30 godina od UZP-a, Goran Milić, ''novinarska legenda, uzor i moralna vertikala'' – kako mu je često i od yutelovskih dana titrala sarajevska čaršija – uzviknut će na promociji knjige ratnog zločinca Valentina Ćorića: ''Neka živi Herceg-Bosna u svojoj televiziji!'' I poslije svih ovih godina, često i dobrih novinarskih priča, intervjua i reportaža, Milić se pokazao kao oportunistički bijednik lišen svakog javnog, profesionalnog i moralnog damara. Nema većih govnara i seronja od onih koji ratne zločine tretiraju kao popratni čin, a čime se "obiteljski" baš svrstavaju sa njima.
Živimo pod režimom aparthejda koji je pun diskriminacije prema nama, od zakona, režima dozvola, boje ličnih karata, ograničenja kretanja, prava na izražavanje itd. Praktično se radi o institucionaliziranom režimu ugnjetavanja i dominacije nad palestinskim narodom bilo kroz kontrolu njihovih prava, fragmentiranjem prostora, segregacijom palestinskih građana/ki Izraela, ili putem masovnih zapljena zemlje i imovine, nezakonitih ubojstava, proizvoljnih ograničenja slobode kretanja, uskraćivanja pravo na državljanstvo…
