‘Nažalost, naša svakodnevna komunikacija na ulici, u prevozu, u institucijama, na različitim mjestima sadrži elemente nasilja. A ako na javnom mjestu tolerišemo psihičko nasilje – kako možemo očekivati da djeca to ne kopiraju? Sada svi očekujemo od sistema da riješi problem nasilja. No nikako da se vratimo na korijen nasilja i ozbiljnije uspostavimo sistem prevencije počevši od izvora – od samih sebe'
Ostaje nam pitanje do kad ćemo ratne zločince nazivati herojima? Suočavanje s istinom o zločinima koje je „naša strana” počinila u ratu temelj je bez kojeg nema zdravog društva, a ne može doći ni do uspostave mira, stabilnosti i pomirenja s građanima susjednih država. Mostar je i 28 godina nakon rata ostao podijeljen grad čijim ulicama se i dan danas vijore zastave osuđene zločinačke tvorevine Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Bitni su ovi podaci o Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine jer, sigurno je, da smo koristili bogatu bosanskohercegovačku bibliotekačku građu i čitali je, da nismo vodili polemike šta je rekao (o sebi) Meša Selimović, Mak Dizdar, Derviš Sušić, već čitali njihova djela, ili da nismo vodili brigu o tome je li naš nobelovac rođen, zamislite, ne u “katoličkoj” već “hrvatskoj obitelji”, ili pisali spekulacije je li mu otac Srbin ili Bošnjak, beg s imanja na kojemu je majka radila – da smo posvetili pažnju tome kako je SVE svoje novčane nagrade dao za biblioteke u Bosni i Hercegovini, izvjesno je, danas ne bismo strepili iznad neizvjesne sudbine Nacionalne biblioteke Bosne i Hercegovine.
Obični ljudi, bez obzira ko su i odakle su, smatraju ga herojem, a vlastodršci, tamo gdje je ratovao, izdajicom. Oprobao se i kao preduzetnik i političar, ali biznis i demokratija na ovim prostorima rijetko uspijevaju. Možda je paradoks i sudbina Amira Reke najbolji opis stanja i prilika u BiH. Ništa nije tako jednostavno, ni kod Reke, ni kod raspada Jugoslavije, ni kod BiH.
Premijer Andrej Plenković hoda i ulizuje se po „raznobojnim“ europama, a šuti na rasizam kod kuće. I to političar odgojen u tzv. komunističkoj obitelji, čija je majka bila vojna liječnica u JNA?! Ne ide to tako. RH ili jest ili nije civilizirana država. Po ovomu što joj se i kako događa u odnosu na strane radnike i turiste tamnije puti – nije. Niti će doskora biti
Unatoč stalnim upozorenjima sindikata pomoraca i pomorskih stručnjaka, država uporno kupuje stare i dotrajale trajekte, što ih se druge zemlje nastoje riješiti, i ne zna se je li Lastovo bilo na izdisaju, je li se nesreća mogla spriječiti, tko je kriv za smrt tri iskusna pomorca.
Sve ovo ispisujem teškom gorčinom građanskog i ljudskog stida koji me pritišće i melje poput mlinskog kamena. I nije me stid što se stidim. Jer, stid je ona istinska mjera naše ljudskosti. Samo iz stida progovara istinska čovječnost Čovjeka. Stidim se, dakle, postojim!
Milan Levar u ratu je odbijao da izvrši naredbe suprotne općeljudskim vrijednostima i njegovim ličnim, visokim moralnim ubjeđenjima. 1997. svjedočio je pred sudom u Haagu o ratnim zločinima Hrvatske vojske nad civilima uglavnom srpske nacionalnosti u Gospiću. Kao zaštićeni svjedok suda u Haagu odbio je promjenu identiteta i mogućnost da napusti Gospić. Dostojanstveno je podnosio sve prijetnje smrću upućene njemu i članovima njegove porodice zbog njegove borbe za istinu. 28. 8. 2000. ubijen je podmetnutom bombom u dvorištu svoje automehaničarske radionice u Gospiću.
Mostar je simbol jedne politike. Pogrešne, razorne, politike zla. One koja deli, udaljava, stvara mržnju. One koja pravi nevidljiva korita reka po ulicama. Politike koju su započeli oni kojih više nema, a nastavili su je, i drže je živom, mnogi od nas.
Dr Dušanka Kuzman (23.11.1944 – 19.07.1992)
Dr Nikola Kuzman (14.02.1941 – 19.07.1992)
Pišem, nek se zna…
Rodili se u jednom, ubijeni u drugom ratu.
“Sve ovo jeste posledica odsustva suočavanja sa prošlošću, ali ne samo u jednom vrednosnom i ideološkom smislu, već i u onom krajnje praktičnom i konkretnom. Na delu jeste svojevrsna zavera nikada optuženih nomenklatura iz devedesetih, jednog političko-vojnog-privrednog kompleksa ili uglednika i elita, a koje su pre svega odgovorne za ratove i ratne zločine. Oni čuvaju svoje zadnjice, svoju slobodu i svoje bogatstvo. I to je, otprilike, sve.”
U svijetu suočenim s rastućim autoritarizmom i nacionalizmom, poruka knjige Left Is Not Woke ljevičarske filozofkinje naglašava potrebu za koherentnim, sveobuhvatnim pristupom borbi za pravdu, koji nadilazi identitetske razlike i gradi istinsku solidarnost među ljudima. Da li je to moguće?
