Stvarna se moć autoritarnog vladara i populističkog režima mjeri brojem onih koji vjeruju u besmislenost, brojem onih koji funkcionišu u zasebnom populističkom matriksu razmišljanja, u kojem bjesnilo mržnje prema protivnicima autoritarne populističke demagogije doseže kulminaciju mračnjaštva, beskrupuloznosti, arogancije i surovosti. U tom koktelu bjesnila, cinizma, besmislica, ispraznosti, lakovjernosti i propagande, u kojem se čovjek odriče svih svojih ideala i stvarnih vrijednosti, nema mjesta činjenicama koje se protive alternativnoj stvarnosti “novog svijeta”.
Zbog poslovnih interesa, rad se svodi na političke instrukcije, umjesto na istraživačko i objektivno novinarstvo što dovodi do opadanja standarda u javnim servisima, ali i do smanjenja cijene rada i plate novinara, te zapošljavanju osoba bez iskustva što vodi ka još jačoj političkoj manipulaciji i kontroli ovih servisa.
Tražiti pravdu u takvoj, pravosudno posrnuloj, državi, i još biti žena, majka, znači mukotrpno i uzaludno gubljenje zdravlja, novca, vremena, sve u očekivanju konačne presude, u pravilu u korist muškarca, bilo šefa koji mobingira suradnice, bilo oca koji majci – zbog bolesne mržnje – oduzima dijete.
Od kada se pre tri godine vratio u Srbiju i srpsku košarku, protiv Željka Obradovića se vodi pravi mali specijalni rat. Nižu se pokušaji da se taj čovek istera ako ne iz Srbije, a ono makar iz srpske košarke.
Ugled države Izrael u svijetu vjerojatno nikada nije bio manji no što je danas. U Izraelu bi iz vlastite tragične povijesti morali naučiti da je nemoguće u potpunosti uništiti jedan narod, a pogotovo palestinski. Narod je to koji se Palestine nikad neće odreći
Ustaše i ustašluk, zajedno s kvislinškom paradržavom tzv. NDH, stvar su najtragičnijeg dijela novije hrvatske prošlosti kojoj je, je li, pravomoćnom povijesnom presudom mjesto u najzabitnijem kutu zaborava. Nikako na rehabilitacijskoj niši nekog političkog programa, kojim treba novačiti ljude za neku novu budućnost na starim, dokazano pogrešnim obrascima. Ni roditelji, ni škola, ni Crkva niti država RH ne uče mladež tomu da „Za dom spremni“, „Ubij, ubij Srbina“, tzv. murali nekog ustaškog mulca pod njemačkom kacigom u Zadru (potpis: Tornado, lokalni „navijači“) i Splitu (potpis: Torcida Mejaši), ušato u s križem među krakovima i sl., nisu ama baš nikakva budućnost.
Ustvari, kulturna memorija u RS-u, ali i u drugim „srpskim zemljama“, već se 30 godina gradi, kao i regionalna politika Srbije, po principu „čije su ovce, toga je i planina“.
“Vrijeme koje sam provela u Mostaru je bilo najintenzivnije vrijeme mog života. Mostar, BiH i cijela regija u mom srcu imaju posebno mjesto. Nikada neću moći zaboraviti sve te ljude. Istina je da smo došli pomoći, ali iskustva koja sam stekla i ljude koje sam upoznala značili su mi mnogo.” Ovo su riječi kojima razgovor počinje Julia Saldenholz, volonterka Fondacije Schüler Helfen Leben koja je za vrijeme rata boravila u Bosni i Hercegovini, u Mostaru.
Tokom godina, Frontex je uključen u niz kontroverzi zbog čega im je jedno vrijeme bilo blokirano odobrenje proračuna, a istragu protiv Frontexa potom je otvorio Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF). Na istragama i provjerama godinama insistira i Europski parlament. Jedan od najvećih skandala koji uključuje ovu agenciju tiče se navoda o njihovom aktivno učešću u protjerivanju tražitelja azila u Egejskom moru, na obalama Grčke.
Knjiga ima za cilj da ubijedi svekoliko čitalaštvo&pučanstvo kako je Haški osuđenik, eto, “baš pred nosom zatvorske straže u periodu od punih 15 godina proizveo (ni manje ni više) 1200 litara izvrsnog vina”! (“Držeći se svoje obiteljske tradicije, igrao sam se s grožđem i od njega spravljao vino te tako sebi i ljudima kraj sebe malo olakšao golo preživljavanje u mučnim godinama. Pri tome nikada nikome ni najmanjeg zla nisam učinio…”), pokušaće ubjedljivo pojasniti rečeni autor knjige svoj haški podvig pred zagrebačkom a onda i mostarskom publikom. Uz opće divljenje okupljenih: “Valentin proizvodi vino koje nije vino – nego simbol slobode! Kome bi takav poduhvat još pošao za rukom?
I danas, kao nekad, opet Šerpe za par dolara dnevno zapadnim ljudima tegle tone opreme i hrane, samo što ovaj put svoje teške rance umjesto klancima Himalaja nose betonskim klancima naših gradova, a umjesto smrtonosnim okomicama okovanim ledom penju se liftovima naših nebodera
U izjavi za medije, poslije promocije knjige „In vino libertas“, održane u petak, u Hrvatskom domu Herceg-Stjepan Kosača, Valentin Ćorić je, između ostalog, izgovorio rečenicu koja je, koliko sam mogao da primijetim, u ovdašnjoj javnosti – o onoj u Hrvatskoj izlišno je i govoriti – prošla uglavnom ispod radara. „Ljude razumijem. Oni su prošli to što su prošli. Svi smo mi žrtve rata“, rekao je Ćorić.
