Pakoviću niko nije zabranio predstavu. Sveo je podjele Mostara na katoličko-islamsku priču, makar da to s realnosti i povijesti dvaju ratova nema nikakve veze. I na sve to u pravedničkom bijesu kaže da mu nisu dali da ‘oslobodi Mostar’. A predstava s Mostarom, onakva kakvom ju je on napisao, ima veze koliko i s Kalesijom.
Za njega je neprijateljski čin kritički pristup ideji ukidanja postojećih nacija u BiH i proglašenje bosanske (bošnjačke) nacije kao jedine državotvorne (konstitutivne). On ne vidi da se tom idejom ukida zavnobihovski temelj državnosti BiH i poništava volja građana i naroda koji su takvu BiH izglasali na referendumu, posredno i međunarodno priznanje države. Baca pod noge moju tridesetogodišnju borbu za cjelovitu i demokratsku državu, sve na temelju prikaza jedne knjige koja otkriva povijesnu osnovu bošnjačkog nacionalizma. Je li to upozorenje ili čak prijetnja da se bošnjački nacionalizam ne smije ni pominjati, a kamoli se njime baviti?
Enes misli na Velež i kad je sa suprugom i najbližim. Uvijek traži neke nove, a stare Veležove papire. Za njega je Velež više od ljubavi. Traje duže od stoljeća i zato ga s pravom pitomo zovu „Rođeni“ ili mu pjevaju „Crveni – Crveni“. I tako Enes na svoj osoben i praktičan način pokazuje da Mostar ne treba dijeliti nego spajati. Enes Vukotić kad izgovoriš - enciklopedija Veleža i Mostara si rekao.
Insajderi tvrde da pritisak s vrha rezultira lakovjernim izvještavanjem o tvrdnjama izraelske strane i utišavanjem palestinskih perspektiva.
U prkos svim zabranama, sankcijama SAD i Velike Britanije, Interpolovoj poternici, pa čak i strašnoj nesreći 2022, kada je u padu aviona osam osoba poginulo, omiljeni trgovac naoružanjem srpskih vlasti Slobodan Tešić ostvaruje rekordne prihode i profit.
“Ne želim da postanem saučesnik mojih mučitelja”, piše Améry u Resantimanima, “već zahtevam da oni sebe negiraju i da se u toj negaciji približe meni. Brdo leševa koje mene deli od njih ne može se, čini mi se, ukloniti interiorizacijom, već naprotiv, aktualizacijom, ili, oštrije rečeno, dovršavanjem nerešenog sukoba u domenu sudske prakse.”
Četiri jahača Apokalipse ne jašu rakete poput eurovizijskoga Leta 3, nego megakorporativnu pohlepu globalnog Sjevera za prirodnim i ljudskim resursima. Bijedna je naša u toj pješčanoj oluji samo neznatno zrnce u globalnoj Sahari, koje pasati silovito nose kako i kamo pušu. Kada baš jako zagusti – kao 1941, pa onda i 1991. godine – ni puška nije alatka za razbibrigu, ali dok nije tako i dok su ugroze nacionalnog digniteta i teritorijalnog identiteta samo loptica za politikantski ping-pong, dokazano: ne ide Hrvat rado u vojnike. Ma što i ma koliko, je li, grmjelo u susjedstvu. Globalna je budućnost maknuti prst s okidača. No za takvo je što u ovima trknutim vremenima induciranih netrpeljivosti tek potrebno steći kritičnu količinu pameti
Svako društvo ima svoje poltrone. I socijalizam ih je, dakako, imao, ali je u tom društvu Picasso radio plakat za ''Neretvu'', a Andy Warhole za Olimpijadu u Sarajevu 1984. godine. E sad smo spali na notornu Sanju Vulić. Praktično smo stigli do Danteovog ''Pakla''. Što i nije loša vijest, jer slijedi – čistilište!
Dok EU i pojedine zemlje članice povećavaju svoje budžete za sekuritizaciju i eksternalizaciju graničnog režima, novac za identifikaciju i sahranu ljudi koji umiru tokom migracije ne postoji. Ove smrti se ne pominju u pregovorima o Novom paktu o migraciji i azilu. Štaviše, kada se spominju od strane onih koji su uključeni u upravljanje migracijama, smrti na granicama, u kampovima i centrima za pritvor migranata se koriste kao oruđe propagande, šaljući poruku da je migracija opasna prijetnja društvu
U Srbiji je pravo nepristrasno novinarstvo osuđeno na smrt. Smrtovnice ispisuje država. Zato je preživeo aparat nekadašnje Državne bezbednosti iz vremena Miloševića.
U njemu prepoznajemo onaj slatki perverzni san izvršilaca zločina o tome kakav će izgledati svijet kada nestanu “Drugi”, kada izbrišemo njihova obilježja i očistimo prostor od njihova prisustva.
Više je u Splitu ostalo ruševina iza HDZ-a nego iza savezničkog bombardiranja, pošto su saveznici bombizavali grad par dana, a HDZ se nije gasija par decenija. U pravu je šjor Vlado Šeks: triba znat stvorit ništa od nečega. Jerbo kad od onog šta je bilo nešto stvoriš ništa – ništa ti ne stvara probleme
