Tako se Banja Luka suočava sa tri problema, slično kao i drugi gradovi u BiH. Suočava sa sa urbicidom, suočava se sa ekocidom i suočava se sa etnocidom. Ova tri problema nalaze se u jednom skupu – brisanje antinacionalističke istorije zasnovane na tekovinama socijalističke istorije i izgradnje.
Unatoč potrošenih 10 miliona EBRD kredita za rekonstrukciju vodovne mreže KJKP Vodovod i kanalizacija Sarajevo bilježi gubitke vode od čak 71%, s tim da je broj kvarova do augusta 2022. godine povećan za čak 122 posto. Ovi podaci ukazuju na posljedice decenijskog političkog upravljanja ovim strateškim preduzećem.
Bijednoj se Našoj nezadrživo širi strah od 1. listopada 2024, kada će HDZ Plenkovićeva vlada pustiti sa subvencijskog lanca nahuškane na sirotinju cijene temeljnih troškova životnog standarda. Nikomu, dakako, neće zamazati oči podebljanje mirovina za 7.46% (od srpnja 2024, s isplatom 8. rujna) u uvjetima kada Plenković i dužnosnička družba sebi povećavaju ionako već nabildane plaće za 73–84% na ime osnovice (plus uskoro udvostručenjem koeficijenta, sic transit), jer veća mirovinska crkavica neće biti dovoljna ni za anulirati poskupljenje samo struje i plina. Plenkovićevih 2500 eura mjesečno više na plaću cca 3500 eura vrijedi kao polugodišnja mirovina najvećeg broja CRO penzića, pa...
Borba za apsolutnu nevinost i žrtvu vlastitog naroda jeste konstanta susjednih politika i “kulture sjećanja” u Srbiji i Hrvatskoj. A BiH je zemlja puna starih i novih stratišta, masovnih grobnica, jama i mučilišta i najstrašnije je što takva politika sjećanja potire i prezire stvarnu veličinu i smisao žrtava i njihove patnje – jednako tuđih kao i svojih, jer ih pretvara u puko sredstvo, oduzimajući im individualnost, brišući neponovljivost i užas konkretne patnje. Bosanskohercegovački susjedi se licemjerno “kunu” u prijateljstvo i poštivanje teritorijalnog integriteta države koju su svojim vojnim formacijama htjeli pokidati. Danas to očito i pred očima cjelokupne javnosti nastavljaju političkim sredstvima donoseči Deklaracije, Rezolucije, Specijalne veze i druge “demokratske tekovine” skrivajući svoje stvarne, teritorijalne ciljeve, pod brigom za svoje narode. Istupi njihovih najviših zvaničnika skoro svakodnevno se dotiču BiH, demagozi, glupost, laż i propaganda, brbljanje i vulgarnost pokazuju njihove najniže ljudske instikte sve dok neizbježno u skupštinskim klupama opet ne rode ono kopile demokratije: FAŠIZAM!
Jasno je da „međunarodna zajednica“ nije jedinstvena i ne zna kako reagirati. Pojavljuju se različiti interesi, države nisu jedinstvene. Olako gledaju na cijeli problem koji je proizveden. To sigurno jača Dodika, on vješto i brutalno koristi pukotine među državama EU i suzdržanost američke administracije. To je kobna greška koja ih može koštati. Što vrijeme odmiče Dodik jača svoju poziciju s podrškom Rusije i drugih zemalja.
Kada stojimo na trgu i obeležavamo godišnjice zločina, često ima mnogo više policajaca nego nas. Oni su tu, kao, da nas štite. U pitanju je snažna simbolička slika. Zapravo, izgleda kao da policajci ne štite nas od građana nego građane od nas. Sve je postavljeno naopačke, pa je ispalo da opasnost po društvo nisu oni koji su činili zločine, već mi koji ukazujemo na njih. Da smo opasnost mi koji kažemo da nikada nećemo zaboraviti ono što se desilo devedesetih. Mi koji kažemo: nikada vas nećemo ostaviti na miru zato što je to naša ljudska dužnost!
U kakvoj mi to državi živimo? Svi hrvatski neprijatelji i oni koji Hrvatsku ne vole likuju – Pa u Hrvatskoj imate zakonom utvrđen ustaški Spomendan na one koji su se borili i pali za fašističku paradržavnu tvorevinu tzv. NDH. Njih se proglašava borcima za hrvatsku slobodu i nezavisnost uz istovremeno rušenje partizanskih spomenika čime se nastoji barbarizirati partizanski pokret i tako promijeniti kako našu slavnu antifašističku prošlost, tako i sam hrvatski identitet.
Pred nama je pitanje da li smo još uvijek sposobni shvatiti poruku demokrata stare Atene koji su pozivali na "stvaranje ljudskih bića koja žive u ljepoti, koja žive u mudrosti, ljubeći zajedničko dobro"? Ako ubrzo ne odgovorimo kao zajednica na ovo pitanje onda će dramatična poruka Maxa Webera: "Onaj koji traži spas duše svoje i duše drugih, ne bi ga smio tražiti na stazama politike" imati pojačan smisao srži angažmana odlučnih demokrata da zaustave fanatizam i nepopustljivost populista.
Dvostruki aršini i servilnost međunaroodne zajednice gledanja kroz prste cionističkim zločinima ostaviće velikog traga na međunarodne političke prilike i odnose u svijetu, a samim time i na naše živote! Cionizam se po svojoj prirodi nimalo ne razlikuje od fašizma i aparthejda. Zagovornici cionizma u odbrani barbarizma i počinjenih zločina prišivaju epitet antisemitizma kritičarima njihove politike, što je, naravno, nonsens. Ja hoću da vjerujem da genocid počinjen u ime cionizma nad palestinskim narodom neće ostati nekažnjen! Isto onako kako svijet nije oprostio nacistima, antisemistima i počiniocima holokausta nakon 1945!
Populistički političari svoj autoritet grade kroz diskreditaciju činjenica, diskreditaciju iznositelja činjenica i, što je posebno opasno, diskreditaciju institucija kao institucionalnih i stručnih autoriteta u svojim oblastima. Bez činjenica, tj. podataka sa terena, bez institucija koje su garant fair playa na tržištu, privreda se suočava sa neizvjesnošću, pojavom pred kojom se uglavnom povlači. Ako se pojedinci i usude djelovati u takvom poslovnom okruženju, korupcija je neminovan sastavni dio aktivnosti.
‘Nažalost, naša svakodnevna komunikacija na ulici, u prevozu, u institucijama, na različitim mjestima sadrži elemente nasilja. A ako na javnom mjestu tolerišemo psihičko nasilje – kako možemo očekivati da djeca to ne kopiraju? Sada svi očekujemo od sistema da riješi problem nasilja. No nikako da se vratimo na korijen nasilja i ozbiljnije uspostavimo sistem prevencije počevši od izvora – od samih sebe'
Ostaje nam pitanje do kad ćemo ratne zločince nazivati herojima? Suočavanje s istinom o zločinima koje je „naša strana” počinila u ratu temelj je bez kojeg nema zdravog društva, a ne može doći ni do uspostave mira, stabilnosti i pomirenja s građanima susjednih država. Mostar je i 28 godina nakon rata ostao podijeljen grad čijim ulicama se i dan danas vijore zastave osuđene zločinačke tvorevine Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
