Knjiga generacije "Pojedinac i povijest - Građanin Daniel Ivin" je važna studija riječkog pisca Vuka Perišića koja razgolićuje laž nacionalizma i reafirmira vrijednosti jugoslavenske ideje.
Danas se obilježava Olimpijski dan, koji je uspostavljen je 1948. u svrhu obilježavanja rođenja modernih Olimpijskih igara, a cilj je promocija i implementacija olimpijskih vrijednosti, prijateljstva, kao i ideje bavljenja sportom svih uzrasnih kategorija u užoj i široj zajednici. Podsjećamo na osvrt Zvonimira Nikolića o Olimpijadi u Sarajevu.
Pakoviću niko nije zabranio predstavu. Sveo je podjele Mostara na katoličko-islamsku priču, makar da to s realnosti i povijesti dvaju ratova nema nikakve veze. I na sve to u pravedničkom bijesu kaže da mu nisu dali da ‘oslobodi Mostar’. A predstava s Mostarom, onakva kakvom ju je on napisao, ima veze koliko i s Kalesijom.
Svakako, postoje vremena kada valja nadići uskoću nacije i tobožnju svetost identiteta, ne biti tek Nijemac, Izraelac, Hrvat…, ne-pripadati, biti beskućnik, to jest. Tada se može zauzeti makar moralni stav da se djecu ne smije ubijati. I stati na stranu Palestine danas, kao Bosne jučer, ili Židova prije 80 godina.
Svako društvo ima svoje poltrone. I socijalizam ih je, dakako, imao, ali je u tom društvu Picasso radio plakat za ''Neretvu'', a Andy Warhole za Olimpijadu u Sarajevu 1984. godine. E sad smo spali na notornu Sanju Vulić. Praktično smo stigli do Danteovog ''Pakla''. Što i nije loša vijest, jer slijedi – čistilište!
Ostaje da svaki vjernik, čak i ako izostane adekvatna podrška svećenstva, sam razmisli što zapravo znači biti kršćanin te ima li njegov život u praktičnom smislu ikakvih dodirnih točaka s Isusovim riječima i djelima.
Što se Igmanskog marša tiče, za njegove učesnike se konačno može reći da su izgubili rat, jer iako su plodovi njihove borbe debelo obesmišljeni devedesetih, zvaničan poraz nastupa tek sada. Možda su početkom devedesetih izgubili državu za koju su se borili, možda su još ranije izgubili bratstvo i jedinstvo u koje su vjerovali, ali tek sada je došlo vrijeme kada se više ništa od ideja zbog kojih su pregazili igmanski snijeg ne može prepoznati u riječima i djelima onih koji se njima diče.
U središtu više ne bi smio biti ni odgoj za bogobojažljivost ni odgoj za čovjekovo herojstvo, ni odgoj koji odgaja čovjeka u službenika Boga, ni odgoj koji odgaja čovjeka u Gospodara svijeta, nego odgoj za suštinsku dopustivost. Odgoj za otvorenost spram svijeta, svijeta kao prostora bivstvovanja.
Nakon 30 godina od UZP-a, Goran Milić, ''novinarska legenda, uzor i moralna vertikala'' – kako mu je često i od yutelovskih dana titrala sarajevska čaršija – uzviknut će na promociji knjige ratnog zločinca Valentina Ćorića: ''Neka živi Herceg-Bosna u svojoj televiziji!'' I poslije svih ovih godina, često i dobrih novinarskih priča, intervjua i reportaža, Milić se pokazao kao oportunistički bijednik lišen svakog javnog, profesionalnog i moralnog damara. Nema većih govnara i seronja od onih koji ratne zločine tretiraju kao popratni čin, a čime se "obiteljski" baš svrstavaju sa njima.
Ta mahnitost samo ukazuje koliko je predlagaču Zakona o femicidu doista stalo do zaštite žena od nasilja, a koliko zapravo do samoodržanja na vlasti jednog čovjeka bez čije odgovornosti ni tolika korupcija ne bi bila moguća.
Živimo pod režimom aparthejda koji je pun diskriminacije prema nama, od zakona, režima dozvola, boje ličnih karata, ograničenja kretanja, prava na izražavanje itd. Praktično se radi o institucionaliziranom režimu ugnjetavanja i dominacije nad palestinskim narodom bilo kroz kontrolu njihovih prava, fragmentiranjem prostora, segregacijom palestinskih građana/ki Izraela, ili putem masovnih zapljena zemlje i imovine, nezakonitih ubojstava, proizvoljnih ograničenja slobode kretanja, uskraćivanja pravo na državljanstvo…
Proces protiv Batrićevića je, naravno, čista besmislica, vapijući apsurd, ruganje inteligenciji i nasilje nad zdravim razumom. Nema suda u demokratskoj zemlji koji bi prihvatio ovakvu tužbu. Ne može se konstatovanje elementarnih činjenica toliko očiglednih da bodu oči interpretirati kao širenje verske mržnje i narušavanje javnog reda i mira. Batrićevićeva kolumna, ali i drugi tekstovi u kojima kritikuje aktivnosti crkvenih funkcionera – u suštini zagovaraju povratak Hristovom učenju. Crkvi je neophodna hristijanizacija, približavanje Hristu i odmak od države.