Njezina bezgranična tuga kaplje poput meda iz mentaliteta koji se kroz povijest ne mijenja. Narod koji u njoj živi odvajkada je imao maćehu ili čizmu. Nikako da prodiše punim plućima. Ne smije. Ne može. Ili ne zna. Prepušten sam sebi kao siroče, preživljava vođen filozofijom “dan i nafaka”.
Ne trebamo ići daleko u povijest jer i nedavna događanja (30 godina života jeste mladost) potvrđuju sve gore navedeno. Neću se baviti pitanjem tko je kriv, a tko prav, jer nisam ni političar, ni vojskovođa, ni vojni strateg, ni analitičar. Zanimaju me ljudi, boli njihova bol i baca u očaj njihov očaj gust kao ulje. Ta srcolika zemlja postala je mrtvo more i nalazi se u depresiji. Kao i Mrtvo more. Nešto života u njemu ima. Ali kakvog! Ah, tuge goleme. Mladi odoše, stari ostaju da tu budu pokopani. Šuma bašluka i parkovi križeva postadoše neizostavni dio njezinih pejzaža. Bašluka više. Svojim vertikalama oboje ukazuju put neba, put beskraja, a u beskraju sve se spaja ukazujući na besmislenost ratova, tvrdoglavosti, oholosti, pohlepnosti… Mali ljudi velikoga srca nesretni su stoljećima. Oni “veliki” napuhani su poput ogromnih balona i lebde tako visoko da sa svojih visina ne vide zemlju. Ne vide je i ne vole. Ne osjećaju je. U svojoj narcisoidnosti vole samo sebe. Bacaju sjenu na sve ono što je u njoj lijepo, toplo, plemenito, ljudsko i namještenim, licemjernim osmijehom pokazuju vučije zube. Ah! Ali srećom, postoji Aska!
Zbog te Aske danas punim ustima uzvikujem: “Bravo!”; “Čestitam!”; “Mašala!”; “Aferim!”. Ne mogu sakriti svoj zanos niti suspregnuti ovu bujicu riječi koje teku iz moje duše poput rijeke oduševljenja, sreće, pjesme u čiju slavu ovo izgovaram i pišem. Napokon je veličanstvena ljepota predivne, skromne i uzvišene s e v d a l i n k e sjela na tron. Sevdalinka je krajem ove, 2024. godine, godine na odlasku, zabilježena kao nematerijalna kulturna baština Bosne i Hercegovine i upisana na UNESCO-vu listu izuzetno vrijednih i zaštićenih dobara da bi raširila svoja krila i poletjela u svijet. Divnog li leta! Poput kondora (Južna Amerika)! Poput albatrosa (Antarktik)! Poput sokola (Europa, Azija)! Poput neuništivog Feniksa!
“Crna žuč” (arap.sawda) prolila se i prolijeva ne da bi razdvajala i gorčila, već da bi nas povezala u onome što je svim ljudima svijeta razumljivo i zajedničko . Lj u b a v n a b o l. Ona uključuje čitav spektar osjećanja kao što su melankolija, sjeta, tuga, razočarenje, usamljenost, izgubljenost ali i vjerovanje i nadanje u ponovno spajanje i zacjelivanje duša. I to je ključna riječ – d u š a! To je ono nematerijalno, nevidljivo, a prisutno; predivno i bolno; toplo i žuljevito. Bez nje se ne može. Sakrivena je u dubinama ovzemaljskog tijela i nadživljuje ga. Tko nije pustio suzu ili se bar stišao i zamislio slušajući Zaima Imamovića, Himzu Polovinu, Nedžada Salkovića, Mehu Puzića, Seju Pitića, Safeta Isovića, Jozu Penavu, Radu Jovanovića ili prekrasne glasove Bebe Selimović, Nade Mamule, Silvane Armenulić, Zehre Deović, Jadranke Stojaković,. Svi su navedeni, nažalost, pokojni / rahmetli. Ali sevdalinka nije. Nju i danas pjevaju i izvode Hanka Paldum i Halid Bešlić, jedinstvena Josipa Lisac, nenadmašna Amira Medunjanin, egzotični Božo Vrećo. Novije, ali jednako lijepe prilagodbe izvodili su čuveni “Indexi” (Davorin Popović – “Žute dunje”); Urban sevdah bend iz Visokog, dubrovački trubadur Ibrica Jusić, originalni Elvis Stanić, koji je sevdalinku zaodjenuo jazzom, a ne smijemo zaboraviti ni Johnnyja Štulića, koji je svoj nekadašnji bend nazvao “Azra” po stihu iz predivne sevdalinke “Kraj tanana šedrvana”, čiji je autur Nijemac židovskog porijekla Hajnrih Hajne (Heinrich Heine)! Sve ovo ukazuje na kozmopolitizam glazbe, poezije, pjesme, sevdalinke, koja, iako geografski omeđenog porijekla, s lakoćom i bez putovnice prelazi državne granice i ruši jezične barijere baš kao i svaka druga nepatvorena umjetnost. Laganoga tempa, kompleksne strukture, puna duše i strasti sevdalinka kao bosanskohercegovačka, gradska, ljubavna balada nadživljuje sve probleme i živi donoseći utjehu prvenstveno onima o kojima sam pisala na početku ovoga teksta kao i onima drugima i drugačijama čije ranjene duše vape za ljubavlju i mirom. A njih ima posvuda.
Zahvaljujući upisu sevdalinke na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine (Paragvaj, 4. 12. 2024), čiji je glavni i jedini cilj doprinos miru i sigurnosti na području obrazovanja, znanosti i kulture u svrhu unapređenja općeg poštivanja pravde, vladavine zakona, ljudskih prava i temeljnih sloboda za Bosnu i Hercegovinu, za sevdalinku su čule sve članice ove iznimno značajne organizacije koje će je bar jednom spomenuti svojim narodima. Broj članica koje podržavaju gore navedenu definiciju trenutno iznosi 195. Među njima kruži engleski, arapski, francuski, mandarinski, ruski i španjolski jezik. A to nije malo. I nije šala! Možda će je neki i zasvirati i zapjevati! E, to je šala! Al’ nikad se ne zna. Sjetimo se samo pokojne Jadranke Stojaković, koja je sevdalinku pjevala Japancima u Japanu na japanskom! No šalu na stranu. Ono što se sigurno zna jest činjenica da pjesma spaja, povezuje i ako je iskrena i prava, traje. Ona se prenosi iz generacije u generaciju i čuva kroz stoljeća, ona prošla i ova buduća.
A sada idem “Ispeći ka(h)vu”, družiti se s “Eminom” uživajući u boji i mirisu “Žutih dunja”, koje nisu stigle iz “Stambola, na Bosforu”. Istovremeno ću u miru sa samom sobom, u saburu, pokušati naći odgovor na vječno pitanje gdje je nestao “klepet majčinih nanula” i “Što te nema”, a sa usana će mi se oteti uzdah “Da sam ptica (i da imam krila…).”
